Ekskluzivno…
Ona je mlada glumica koja se ljuti na sebe i druge, vrlo je nesigurna, debela i potajno zaljubljena u mladog intelektualca. No to je samo njezin lik Jagode u predstavi ‘Glumice i to’…
Dunja Fajdić je s kolegicama iz Umjetničke organizacije ‘Kravice’ napisala, režirala te igra u predstavi ‘Glumice i to’ u KNAP-u, koja im je 2012. donijela Nagradu hrvatskog glumišta. Ova mlada i talentirana glumica kroz lik Jagode upoznala je svoje prave strahove i želje. Dunja uglavnom igra tinejdžerice. Kaže da bi voljela glumiti u projektu o nasilju tinejdžerica. Ženski bullying je vrlo bolan, iako nema fizičkog obračuna, a posljedice su dugotrajne. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Dunja je otkrila svoja razmišljanja, kako se našla na kazališnim daskama te o svojim planovima. Uz brojne uloge i nagrade, Dunja je i glas u crtiću Pčelica Maja.
Scena: Glumite u predstavi ‘Glumice i to’, recite nam više o svojoj ulozi?
U predstavi ‘Glumice i to’ glumim Jagodu. Ona je mlada glumica koja se stalno ljuti na sebe i druge, vrlo je nesigurna, debela i potajno zaljubljena u mladog intelektualca zbog kojeg počne čitati Kierkegaarda. Žali za neostvarenom karijerom marketinške stručnjakinje. ‘Glumice i to’ izvodim sa svojim kolegicama iz umjetničke organizacije KRAVICE Amandom Prenkaj, Petrom Kurtelom i Ivanom Horvat. Predstavu smo zajedno napravile kako smo u tom trenutku najbolje znale, mogle i htjele. Tako smo i likove oblikovale prema vlastitim strahovima, slabostima, razmišljanjima…Krenule smo od konkretnih stvari koje su nam poznate kako bi stvorile tipove s kojima se drugi ljudi mogu poistovjetiti. Svrha svega toga je da publika preispita svoje stavove, da se nasmije teškim jadikovkama svakodnevnog života, specifičnima za život jedne mlade žene. Česta je uputa mladim glumcima i piscima da se bave onime što im je najbolje poznato. I nas četiri smo krenule u tom smjeru radeći na našoj predstavi. Posljedice toga su: druga sezona igranja ‘Glumica’ u KNAP-u, nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika za ekstremna kazališna postignuća, nagrada za najbolju predstavu na Gumbekovim danima, gostovanja na Gfuk-u u Krapini, u Zadru, Vukovaru, na Osječkom ljetu kulture, zatvarale smo i Marulićeve dane u Splitu… Mi bi da je gostovanja još više jer volimo ići na izlete s kombijem.
Scena: Što vam je posebno zanimljivo u liku?
Igrajući Jagodu bolje sam upoznala svoje prave strahove i želje, na sceni i privatno. No valjda je to stalna posljedica nekog dugotrajnijeg rada. Svi likovi u predstavi ‘Glumice i to’ imaju svoje maske, ali i svoje prostorno-vremenske rupe u kojima iskreno progovaraju. Jagoda je trebala biti zafrkancija na vlastiti račun, a na kraju je ispala lopata koja stalno kopa po meni koja je igram. Igrajući Jagodu učim si dopuštati i opraštati greške. Perfekcionist sam i često mi je teško napraviti nešto od straha da ne zeznem.
Scena: Koje emocije prenosite publici?
Publika voli gledati na sceni čovjeka koji nešto hoće, čovjeka ‘zapriječene žudnje’, koji nešto radi da bi postigao određeni cilj. Brojne prepreke do tog cilja izazivaju određene emocije, one se rađaju iz djelovanja. Iz radnje publika ‘čita’ određene emocije, te s likovima suosjeća, kritički se odnosi prema njima i svašta još nešto.
Scena: Igrate i u mjuziklu ‘Crna kuća’, imate jednu vrlo zahtjevnu pjevnu ulogu, otkrijte nam neku zanimljivost s predstave?
Darko Hajsek je originalno zamislio da taj song pjeva koloraturni sopran. Ali kad je uloga dodijeljena meni, bilo mu je jasno: ‘e, neće moći ove noći’, pa je transponirao notni zapis, koji je onda još Seth Weinstein prilagodio mom partneru Hrvoju Foretiću i meni. Hrvoje je školovan pjevač, ja nisam, ali – ja sam školovana glumica, a on inženjer elektrotehnike, tako da se stalno nadopunjujemo. Zanimljivo je što su studenti i profesori sa Tekstilno tehnološkog fakulteta sašili oko 120 kostima koje koristimo u predstavi. Za jedan minijaturni kostim step plesačica treba 10 sati šivanja, što je jako puno, dok je cijeli kostim vještice Rose sašiven doslovce u par noćnih sati. Zanimljivo je i što je naš redatelj Igor Barberić prisutan na svakoj izvedbi te nam uvijek daje korekcije. To je zaista rijetkost. Tako uspijevamo održati predstavu na određenom nivou. I da, obožavam scenu tanga i svaki put je pratim iza kulisa i pjevam na glas jer znam da mi je isključen mikrofon.
Scena: Imate jako lijep glas, kako vježbate?
Hvala. Vježbam kod profesorice Mirele Brnetić u vokalnom studio Bacchabundus. I doma (za sada se susjedi ne žale). Tek sad upoznajem i tehnike pratećih vokala te pjevam u ansamblu. Žao mi je što nisam glazbeno obrazovana, ali valjda za sve u životu postoji pravo vrijeme.
Scena: Koje emocije vam je u ulogama najteže prenijeti publici?
Nisam o tome baš razmišljala. Volim kad me redatelj usmjerava, onda imam veću slobodu. Užasno je teško i pisati tekst i igrati i razmišljati o produkciji. Na Akademiji u Osijeku smo sve to morali raditi sami jer je takav bio program. To je vrlo korisno kad si samostalni umjetnik, ali i naporno. U zadnje vrijeme sve više me zanima propitivanje društvene odgovornosti putem kazališta. Zbog toga jako volim predstave Olivera Frljića, Anice Tomić i Jelene Kovačić. U Beogradu su Maja Pelević i Milan Marković napravili genijalan projekt ‘Oni žive’. Takve stvari bih voljela raditi, to me ‘pali’. Mislim da smo kao narod preinertni. Svašta nam smeta, ali pobunit ćemo se tek kad nam zapale vlastitu kuću. Obrazovni sustav nam ne funkcionira u praksi i čini mi se da nismo svjesni koliko je to zapravo veliki problem.
Scena: Kad ste se zaljubili u kazališne daske, kako je počela vaša karijera?
Odrasla sam u Ozlju kraj Karlovca i imala sam predivne učiteljice hrvatskog koje su vodile dramske grupe. Preko uloga kante za smeće i generala Patlidžana, došla sam do dramskog studija u Zorin domu kod Denisa Patafte. Jedna od najdražih uloga mi je Mošica iz ‘Vodinika Pobjednika’ Radovana Ivšića. Denis mi je predložio da odem na prijemni na studij glume i lutkarstva u Osijeku pod vodstvom redatelja Zlatka Svibena. Upala sam, na nesreću moji roditelja. Sve im je bilo prihvatljivije od glume. Moja mama bi lagala tetama u dućanu da studiram na Filozofskom, a ja na drugoj godini Akademije! Kad sam se vratila iz Osijeka, dobila sam ulogu Jage u predstavi ‘Breza’ HNK Varaždin. Za svaki slučaj sam upisala komparativnu književnosti i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam prošle godine i diplomirala. Do sada sam glumila u gotovo svim zagrebačkim dječjim kazalištima, u Varaždinu i karlovačkom ‘Zorin domu’. Posebno volim raditi za mlade: i kad misliš da si ih ‘skužio’, oni te iznenade.
Scena: Što biste voljeli glumiti?
Svi mi govore da izgledam poprilično mlađe, tako da uglavnom igram djevojčice (igrala sam i dječake), tinejdžerice. Voljela bih glumiti u projektu o nasilju tinejdžerica. Ženski bullying je vrlo bolan iako nema fizičkog obračuna, a posljedice su dugotrajne. Voljela bih glumiti u nekoj britanskoj drami kao što je npr. ‘Blackbird’ Davida Harrowera (kod nas je taj tekst postavio Zijah Sokolović). Mogla bih igrati i neku suvremenu verziju Molierove Toinette. Volim čistokrvnu komediju. Ma, ja sam totalni entuzijast kad je kazalište u pitanju, znam, luda sam, ali obožavam kazalište. Treba si postavljati izazove, ali dobro je i biti svjestan s čime u određenom trenutku života raspolažeš. Snimila sam prošle godine film za ispitnu vježbu talentirane mlade redateljice Lane Kosovac i voljela bih se još družiti s kamerom. Znam da je fraza, ali kad je zaista tako: svaka uloga je izazov!
Scena: Je li mladim glumicama teško dobiti uloge?
Mislim da za svakoga ima mjesta pod Suncem i da će svatko kad tad naći svoj put. Sve nas dočeka neka dobra uloga, nagrada, ali u ovom našem poslu treba – trajati. To je umijeće.
Scena: Planovi…?
Upravo je krenula sezona Gornjogradskih priča u režiji Anje Maksić Japundžić kojoj se posebno veselim. S ekipom predstave NASILJE krećem na novu turneju. Naime, predstava NASILJE u režiji Zijaha Sokolovića ove je godine proglašena najboljim projektom Europske Unije u ranoj prevenciji kriminaliteta i nasilja u obitelji na godišnjem kongresu Mreže zemalja EU za prevenciju kriminaliteta (European Crime Prevention Network – EUCPN). Tako smo dobili i potporu Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, pa će još više djece imati prilike kroz predstavu naučiti kako prepoznati i zaustaviti nasilje. Također, nastavljam voditi emisiju ‘Školski sat’ na HRT-u. Očekuju me još i redovne izvedbe predstava ‘Mrvice iz dnevnog boravka’, ‘Lažeš, Melita’ i ‘Siromah i vrag’ u Žar ptici, ‘Glumice i to’ u KNAP-u, ‘Crna kuća’… U travnju u ulozi voditeljice sudjelujem na karlovačkom Dječjem sajmu s kolegicom Doris Pinčić. A možete me čuti i kao glas pčelice Maje svako jutro kad je termin za crtić na tv-u. A što će biti sutra? Nina Filipovna u ‘Jalti, Jalti’ pjeva: Što će biti s nama sutra, da li to netko zna?. Ali ja mislim da ponekad treba uzeti konce i u svoje ruke.
Foto: Privatni album
