Intervju…

Piše: Eta Kočić

Daria Lorenci Flatz (39) na odmoru je sa suprugom Emilom i šestogodišnjim blizancima Makom i Franom, a kazališnu sezonu zatvorila je s više nego uspješnom predstavom 5žena.com u režiji Renea Bitorajca. Rođenu Sarajku često nazivaju i predvodnicom svoje generacije, a njen neosporan talent donio joj je i mnogo nagrada. Daria, koja u kazalištu često igra uloge jakih žena, jednako je uspješna i na filmu. Glumila je u ‘Arminu’, ‘Teško je biti fin’, ‘Neka ostane među nama’, a za glavnu ulogu u ‘Oprosti za kung-fu’ osvojila je i Zlatnu arenu na festivalu u Puli. Znači li joj priznanje da je jedna od najboljih hrvatskih glumica, što misli o estetskim zahvatima, čime bi se bavila da nije glumica te kako je preboljela anoreksiju otkrila je u razgovoru za portal Scena.hr.

Scena: Prije ljetne stanke glumili ste u predstavi 5žena.com koju je režirao Rene Bitorajac. Svaka uloga od pet likova je karakterno drugačija, a tema su muško-ženski odnosi. Može li se to nazvati kazališnim ‘Seks i gradom’ te kakav je osjećaj raditi samo sa ženama?
Iako je tematika slična, ipak je to drugačije od televizijskog ‘Seks i grada’. Ova predstava bliža je nekom stand up komičarstvu jer svaka od nas ima monolog. Sličnost je što smo sve prijateljice i tematika se bazira na muško ženskim odnosima kao u seriji, no ja bih to više nazvala priručnikom za muškarce. Sa ženama mi nije bilo teško raditi jer smo primjerice Nataša Dangubić i ja privatno najbolje prijateljice. S nekima sam generacijski bliska, ali super smo se nadopunjavale. Rene nas je dobro držao pod kontrolom. Predstava ide i sljedeće sezone, a od novih stvari radit ću predstavu za HNK s Bobom Jelčićem, a za sljedeće ljeto spremam novi film. To je debitantski uradak Jure Pavlovića, a isto tako nastavljam sa svojom školom glume u 4sobe. Prilično sam zaposlena moram priznati.

Scena: U velikoj anketi filmskih profesionalaca i kritičara hrvatski filmski časopis Hollywood vas je 2005. godine svrstao u 20 najboljih hrvatskih filmskih glumica svih vremena. Koliko vam to znači?
Nisam znala za to no lijepo je da me struka cijeni. Kod nas žena ionako teško dođe do filmske uloge i nama glumcima najviše znači da imamo kontinuitet. Nekada u bivšoj državi svi su nekako više radili i cirkulirali, no to se sad zatvorilo i svi većinom radimo u našim malim državama. Puno je glumaca, puno je žena i sretan si ako stalno nešto radiš. Sretna sam jer svake dvije godine snimim film i zapravo je najbitnije da ne nestaneš jer ima jako puno dobrih glumaca koja ništa ne snime po deset godina.

Scena: Je li vam žao što vas nikada nisu zvali da glumite u sapunicama i je li vam takav format uopće privlačan. Da vam ponude ulogu, biste li je prihvatili?
Na to utječe puno faktora, a najveća je prepreka što imam stalni angažman u kazalištu i ne znam koliko bih mogla nestati na osam mjeseci da dobijem glavnu ulogu u sapunici. Stvar je organizacije no ovisi i o honoraru, broju dana snimanja, obiteljskim obvezama. U sapunicama radi puno neafirmiranih mladih glumaca koji nisu završili škole, iako ima i onih etabliranih. Danas je to sve relativno jer svi ionako rade sve.

Scena: S obzirom na to da imate iskustva sa skidanjem u kazalištu, kakav je osjećaj stajati gol pred publikom? Je li nelagodno?
Ima onih koji se ne bi skidali i onih kojima to nije teško, a meni eto nije teško. Uvijek sam se mogla skinuti i mislim da je to zato što dolazim iz plesnog svijeta. Mi stoga imamo drugačiji odnos prema tome prije svega zbog fizičke spreme jer takve uloge traže ne samo da stojiš već i da plešeš i pjevaš. Baš zbog te fizičke spreme si u manjem konfliktu sa svojim fizičkim izgledom jer si utreniran. Skidanje nije ono tipa, ‘gle, žena se skinula’ već je to uvijek prikazano u nekom art svjetlu tako da se na pozornici nekako osjećaš zaštićeno. To nikako ne izgleda vulgarno i zato ni nemam taj osjećaj nelagode. Stojim iza toga što radim, no da mi nešto estetski ne odgovara ili da to skidanje nije opravdano, ne bih se skinula. No još mi se nije dogodila takva situacija.

Scena: Koja vam je najdraža nagrada koju ste dobili i zašto?
Nisam jedina kojoj je najdraža uloga ona koju sam zadnje snimila. S tim likom si nekako najpovezaniji u tom trenutku. Nakon toga dobiješ nagradu pa ti je drago, ali nakon godinu dana zaboraviš na to. Ne bih sad mogla niti jednu posebno izdvojiti.

Scena: Po kojem principu birate uloge? Jeste li i u privatnom životu tako jaki kao uloge koje igrate?
Iako mi uvijek govore da glumim jake žene, za sebe bih rekla da sam i jaka i slaba. Znali su mi reći da ne izgledam baš ranjivo, ali istina je i jedno i drugo.

Scena: Strahujete li od četrdesetih godina? Brinu li vas možda bore, jeste li pristalica botoksa i plastičnih operacija?
Stalno govorim da ću operirati nos, no još to nisam napravila. Vjerojatno ni neću. S jedne strane misliš da je jako glupo mijenjati se i podilaziti nekim idealima, a s druge strane žene koje su se operirale su puno ljepše. Nisu ništa izgubile. Jako puno mojih kolegica je operiralo nos i meni su ljepše nakon zahvata, a onda netko drugi kaže da su izgubili na osobnosti. Svakako su te promjene ugodnije oku. Što se mene tiče, kukavica sam. Strah me uspavljivanja i strah me toga da mi netko maljem trga pola face. To mi izgleda strašno. Što se tiče filera ili botoksa raspitujem se o tome i sigurno ću to primjenjivati kroz neko vrijeme. Mislim bore su ok, ali je lijepo i izgledati odmorno. Samo treba imati mjeru.

Scena: Hoćete li se ikada vratiti živjeti u Sarajevo ili je Zagreb ipak postao vaš dom?
Zagreb je definitivno moj dom i neću se sigurno nikad vratiti u Sarajevo. Djeca su mi tu rođena, odrastaju, to je njihov dom pa je isto tako i moj. U Sarajevu imam tatu i sestru, ali rijetko idem jer naprosto nemam vremena. Ljeti smo na moru, zimi imam predstave i teško je uhvatiti sedam dana da odem češće.

Scena: Jeste li bili razočarani što niste odmah upali na Akademiju i jeste li imali drugu opciju? Što ste radili kako bi preživjeli?
Radila sam svašta. Konobarila sam, čistila kafiće, ali se i bavila plesom. Ples je bio moja druga opcija. Kad mi je mama otišla živjeti u Belgiju otišla bih i ja da me nisu primili na Akademiju. U Belgiji sam tad mogla dobiti azilantski status jer sam bila izbjeglica iz BiH, a Belgija je po pitanju plesa dosta jaka. No eto upala sam na Akademiju i nikad nisam otišla.

Scena: Je li vas majčinstvo promijenilo?
Majčinstvo me promijenilo u smislu da nisi bitan ti nego dijete, odnosno bitan si i ti, samo si u drugom planu. To je zapravo jedina razlika. Evo nedavno sam se prvi put razdvojila od Maka i Frana i moram priznati da mi je bilo prazno. Navikneš se na njih i koliko god su davež i gnjavaža, oni su najveće veselje koje te gnjavi. Nakon proba se poželiš odmoriti, ali ne možeš jer ideš po njih u vrtić pa onda navečer imaš predstavu i to zna biti dosta naporno. No sad su i oni malo veći pa nema više onoga daj mu bočicu, promijeni pelenu već se više radi na interakciji i druženju. To mi je najbolji odmor.

Scena: Bolovali ste od anoreksije. Kako ste se nosili s tim poremećajem u prehrani? Jeste li još uvijek makrobiotičarka i zašto ste odlučili promijeniti prehrambene navike?
Najviše jedem vani i onda konzumiram makrobiotičku hranu. No isto tako nisam isključiva pa tako jedem i meso i ribu i mliječne proizvode, ali od moje tete iz Zagorja jer je domaće. Trudim se jedino nabavljati organsku hranu u specijaliziranim trgovinama ili naručujem preko interneta. Istina je da sam bolovala od anoreksije kad sam imala 17 godina i to je trajalo neke dvije godine baš u smislu te neke velike mršavosti. Poslije sam dobila kile no nakon toga još jedno deset godina sam osjećala posljedice. U toj nekoj zadnjoj fazi sam se okrenula zdravoj prehrani jer sam tako mogla kontrolirati što i kako jedem, a nisam gladovala. Najniža kilaža mi je bila 48 kilograma tako da nisam baš ležala u krevetu i hranila se na infuziju jer sam normalno išla u školu. Danas srećom nemam ništa od toga u glavi. Anoreksija je psihički poremećaj i mislim da on ne ide toliko uz to današnje idealiziranje mršavih žena na naslovnicama časopisa već su tu uvijek neki drugi problemi. Meni je rat i odlazak iz Sarajeva definitivno bio okidač, a kod mnogih je riječ o mladenačkoj nesigurnosti, želji za kontrolom…

Scena: Imate šestogodišnje blizance, kreću li ove godine u školu? 
To će još malo pričekati tako da će u školu krenuti sljedeće godine s punih sedam godina.

Scena: Nedavno su Mak i Fran proslavili rođendane. Kako izgledaju te dvostruke proslave?
Dosta sam staromodna po tom pitanju. Danas su u trendu te igraonice, a mi to radimo doma. Razumijem one koji žive u stanu da žele izbjeći hrpu ljudi na jednom mjestu. Mi srećom imamo kuću s velikim vrtom i terasom. Kako im je rođendan po ljeti svake godine iznajmimo dvorac na napuhavanje, a imamo i trampolin. Ove godine bilo je 20 odraslih i 15 djece. Moram priznati da je bio tornado. Djeca su bila u gaćama, nosili su puške na vodu, tako mokri trčali su gore – dolje… Stvarno je bilo veselo, a i draže mi je ovako jer više možeš biti s njima dok se u igraonici o njima brine teta.

Foto: Press 5žena.com, kazalište Vidra