Intimni intervju…
“Znam da je moja majka sada na boljem mjestu. Tragedija koja je zadesila moju obitelj jako nas je pogodila, do te mjere da neko vrijeme uopće nisam imala volju za životom. U trenucima samoće osjetila sam kako mi mama s neba šalje energiju koja me počela podizati“
Ivana Gudelj je glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. U glumu se zaljubila u srednjoj školi. Njezinu ljubav prema kazališnim daskama podržali su roditelji, legendarni Hajdukov nogometaš Ivan, majka Mirjana i mlađa sestra Đana. Kaže da je njezina majka jedno vrijeme živjela s njom u Osijeku te su zajedno prolazile kroz sve ispite na Umjetničkoj akademiji, a majka je Ivanu u tom lijepom, ali i teškom periodu života učila kako će Ivana dalje kad ostane sama. Njezina majka preminula je u veljači ove godine u 45. godini života. U intimnom razgovoru za portal Scena.hr talentirana glumica otkrila je kako se nosi s gubitkom majke. S puno ponosa priča o obitelji i karijeri te kako izgleda njezin život u Osijeku.
Scena: Kako se rodila ljubav prema kazalištu i glumi?
Ne mogu reći da sam od malih nogu željela postati glumica, ali mogu da sam oduvijek izvodila performanse gdje god bih bila, od pjevanja, plesanja, imitiranja, pa sve do igranja svih mogućih likova iz raznih serija, filmova i crtića. U svojoj sobi bih kreirala, maštala i izrađivala scene i kostime od svega što mi se našlo pri ruci i tako sam uplovljavala u svoj mali svijet glume. Kako sam odrastala shvatila sam da me taj poziv sve više privlači, tako da sam tek u trećem srednje Turističko-ugostiteljske škole u Splitu odlučila da bih voljela upisati akademiju i postati glumica. Tada sam krenula na intenzivne pripreme za upis na željeni fakultet, gdje mi je jako puno pomogla glumica Ksenija Prohaska uz koju sam, po prvi put u životu vidjela kako teče život jednog umjetnika. Tijekom priprema, uz jako puno čitanja, istraživanja i proučavanja svega onoga što je bilo potrebno za prijemni ispit počela sam se zaljubljivati u glumački svijet i odlučila da ću se boriti do kraja da ostvarim svoj cilj, a tada je to bio postati student glume, a i lutkarstva jer me put nanio u predivan Osijek, a samo Osijek, na Umjetničkoj akademiji uz glumu nudi i lutkarstvo.
Scena: Tko vam je bio najveća podrška u tome?
Najveća podrška u odabiru mog zanimanja od prvog dana su bili moji roditelji Ivan i Mirjana i mlađa sestra Đana. Prihvatili su moju želju i složili se s odlukom koju sam čvrsto donijela. Maksimalno su mi pomogli, bili uz mene i za vrijeme priprema, i za vrijeme prijemnog ispita i za vrijeme prve godine kad sam se trebala priviknuti na akademiju i općenito na život u Slavoniji. Mama je jedno vrijeme živjela sa mnom u Osijeku, i to mi je jako puno značilo jer smo ona i ja skupa prolazile kroz sve moje etide, kolokvije, ispite te me učila kako ću dalje kad ona ode i kad ostanem sama. Jedan jako težak, ali lijep period života.
Scena: Jeste li ostvarili svoj san?
Kao dijete sam voljela sve istraživati, gledati, probavati i nikada nisam znala što bih voljela postati kad narastem. Jedan dan sam htjela biti doktorica, drugi učiteljica, treći policajka i tako redom. Ali sam vrlo zadovoljna svojim postignućem do sada i sve mi ide po planu. Nedavno sam diplomirala, dobila sam priliku biti stalna članica dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, imam puno obaveza, radim posao koji volim, a to je najvažnije .
Scena: Nedavno ste proživjeli i veliku obiteljsku tragediju. Kako se osjećate sada?
Bog nam daje onoliko težak teret koliko naša leđa mogu nositi. On zna zašto nešto čini, a na nama je da se prepustimo i da vjerujemo. Vjerujem da se sve događa s nekim razlogom. Znam da je moja draga majčica sada na boljem mjestu. Tragedija koja je zadesila moju obitelj i mene jako nas je pogodila, do te mjere da neko vrijeme uopće nisam imala volju za životom, čak sam razmišljala da sve napustim i zatvorim se u svoja četiri zida. U trenucima samoće osjetila sam kako mi mama s neba šalje energiju koja me počela malo po malo podizati, krenula sam preko molitve razgovarati s njom i tako sam osjetila da sam joj bliže. Krenula sam svaki dan odlaziti u crkvu, moliti krunicu, čitati nedjeljom na misama, razgovarala sam sa svećenicima koji su mi puno pomogli u tim teškim trenucima. I tada sam shvatila da moram nastaviti živjeti i boriti se, prvenstveno zbog sekice koja će sada u krenuti u prvi srednje, zbog tate kojemu također treba pružiti ljubav i snagu za dalje, tako da sam sada dobila prvi put jednu veliku životnu ulogu, a to je uloga moje majke koju upravo preuzimam. Jer majka je jedna jedina, nju nitko ne može nikada zamijeniti. I zato dajem sve od sebe da tati i mojoj sestri ništa ne nedostaje. Svi se zajedno držimo, hrabro koračamo dalje kroz život, a ja sam sigurna da nas mama prati iz raja i daje nam snagu za svaki novi dan.
Scena: Trenutno ste u stalnom angažmanu u HNK Osijek. Koliko vas ispunjava rad?
Vrlo sam zadovoljna i sretna što sam dobila priliku biti dramska glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Svaku probu i svaku predstavu radim s ljubavlju, srcem i iskreno. Željela bih odigrati široki dijapazon uloga, od grčkih tragedija do renesansnih komedija jer volim različitost. Nisam ljubitelj ukalupiranih glumaca, što danas općenito vrlo često možemo vidjeti; da određeni glumci uvijek dobivaju isti tip uloga zbog svog vanjskog habitusa, što ne znači ako dobiju nešto drugačije da će loše odigrati. Prilika je bitna, a kad je dobiješ, trebaš se hrabro dokazati i pokazati sve ono što znaš i možeš s velikom vjerom u samoga sebe.
Scena: Kako ste se prilagodili životu u Osijeku?
Meni je trebalo tri godine da prihvatim Osijek i da se prilagodim životu u njemu. Ali kad se to dogodilo jako sam ga zavoljela. Osijek ima svoju ljepotu koja je drugačija od Splita, ali meni je grad pod Dravom u srcu i uvijek rado dolazim, bilo da imam obaveza ili nemam. Kako sam ja po prirodi vrlo društvena i komunikativna osoba nije mi bio problem vrlo brzo se povezati s kolegama. Mislim da su me lijepo prihvatili jer vidim koja je pozitivna energija među nama kad skupa radimo, surađujemo i kad se družimo. Izdvojila bih Duška Modrinića koji je izvrstan partner, ali ujedno i odličan prijatelj, pa se s njim i privatno jako puno družim. Tu su i moje mlađe kolegice iz HNK Matea Grabić s kojom sam zajedno diplomirala i s kojom imam jako blizak odnos i Antonija Pintarić s kojom rado porazgovaram i izvan kazališta. Voljela bih spomenuti i Ivonu Kundert koja je sa mnom bila na klasi i neko vrijeme smo bile i cimerice, no ona sada radi punom parom u Zagrebu, samo što to nije prepreka da se ne vidimo i ne čujemo. Ona je isto moj vrlo drag prijatelj.
Scena: Usmjeravate li svoju sestru da ide vašim stopama?
Đanica već tri godine ide na dramski studio u Gradsko kazalište mladih u Splitu i baš sad priprema predstavicu za kraj školske godine. Uz mene je i ona zavoljela glumu, a čini mi se da je i lutkarstvo zanima jer se često znala igrati s mojim lutkama koje sam imala na svom završnom ispitu treće godine ‘Ljepotica i zvijer’. I često mi kaže kako bi voljela i ona upisati glumu i lutkarstvo i to baš u Osijeku. Moram spomenuti kako je snimila kratkometražni igrani film ‘Balavica’ u režiji Igora Mirkovića, u kojem igra glavnu ulogu i film je osvojio nagradu za najbolji film Mediterana. Na polici stoji nagrada, a ona se zna našaliti sa mnom pa mi reći kako je ona već snimila film, a ja sam zaostala na kazališnim daskama. Imala je već ponude za reklame i serije, ali smo tata i ja odlučili da želimo da prvo školu završi, a sve ostalo će samo doći kada bude vrijeme za to. Đana je djevojčica koja je jako lijepo odgojena, zahvaljujući našoj mami, i vrlo je poslušno dijete. Sad je u godinama u kojima se na nju treba posebno paziti, ali ona i ja imamo jedan zbilja poseban odnos kojeg gradimo iz dana u dan, i nadam se da će tako i ostati, zapravo uvjerena sam u to. Tata i ja razgovaramo s njom o svemu, a mene kao stariju seku uvijek pita sa savjet. Kad sam u Splitu ne odvajamo se jedna od druge, gdje ja idem ide i ona sa mnom. Starija sam od nje deset godina, razlika je velika, ali presretna sam što imamo jedna drugu.
Scena:Otac Ivan je velika zvijezda Hajduka.
Moj tata je prvenstveno dobar čovjek, pa tek onda igrač. Ne kažem ovo zbog toga što je moj tata, nego znam i vidim koliko ga ljudi cijeni i poštuju, i koliko ga vole i kao čovjeka i kao nogometaša. Kako je on jedini muškarac među nama, uvijek nas je tretirao kao tri princeze pa smo tako i odrastale. Nismo bile zaluđene nogometom, niti smo odlazile na utakmice, osim kad je on bio trener Hajduka, pa smo sestra i ja otišle zbog podrške, a i zbog atmosfere na Poljudu koja uvijek bude fascinantna kad igra Hajduk. Kad je provodio vrijeme s nama uvijek nam se posvetio kao pravi otac i pravi suprug. Nogomet bi stavio po strani i tada bi za njega postojale samo nas tri. Ja sam svjesna njegove popularnosti i jako sam ponosna na njega, obzirom što je sve prošao u životu i nastavio hrabro koračati naprijed. Vrlo je ugodan osjećaj kad ti ljudi priđu na ulici i iz čista mira krenu pričati lijepe stvari o njemu. Ne mogu ništa drugo biti, osim sretna što ljudi pamte i znaju prepoznati kvalitetu njega kao čovjeka i igrača koji je stavljao svoje srce na terenu.
Scena: Iza vas je veliki broj odigranih predstava. Možete li izdvojiti najdražu?
Svaka predstava mi je draga na svoj način i svako igranje mi predstavlja veliku radost, ali izdvojila bih ‘Pidžamu za šestero’ koja je na repertoaru u HNK-u i moja diplomska predstava iz glume ‘Djevojka koja nestaje’ pod mentorstvom Roberta Raponje. ‘Pidžama za šestero’ je predstava u koju sam ja uskočila umjesto Nele Kocsis, ali je na mene ostavila poseban dojam jer je vrlo brza, direktna, komedija situacije u kojoj odmah reagiraš na situaciju i svog partnera, a publika je odlično prihvaća već dugi niz godina i stalno primam upite kad će opet igrati jer su je neki gledali i po nekoliko puta. Odlično se osjećam ulozi Suzanne u kojoj igram i glumicu, manekenku, ljubavnicu i kuharicu, tako da se u određenim scenama moram prilagođavati novonastalim situacijama i to mi je vrlo zabavno. ‘Djevojka koja nestaje’ je suvremeni dramski tekst i predstava je režirana tako što ja tumačim četiri različita lika; djevojku Elizabetu koja ima 20 godina, zatim njezinu majku Sandru, potom psihologicu Anđelku i animatoricu koja animira plišane igračke i zijevalice. Odlučila sam da za svoj diplomski rad iz glume želim igrati nešto što do sada nikada nisam, a to su transformacije iz jednog lika u drugi, pa da vidim kako se snalazim u takvim slučajevima. Mogu reći da je ova predstava bila veliki izazov za mene i da sam zadovoljna ishodom.
Scena: Koji je vaš cilj?
Moj cilj je iskoristiti svaku priliku koju dobijem na najbolji mogući način i biti što svestranija glumica. Ja sam osoba koja želi sve probati i sve me zanima. Zato ponekad stanem na loptu i kažem si Ivana polako, ne možeš sve odjednom. Idi redom, postepeno, polako i s promišljanjem. Dobro razmisli, konzultiraj se s pravim ljudima i donesi dobru odluku. Kako bi Emile Zola rekao “Umjetnost je ništa bez dara, a dar je ništa bez napornog rada.“ Voljela bih definitivno nastaviti sa svojim obrazovanjem i upisati doktorat. Kako sam diplomirala, imam više vremena za rad na sebi i na usavršavanju sebe kao glumice. Idem na satove pjevanja, vježbe disanja i glasa, radim na svom tijelu, usavršavam engleski jezik, puno čitam i nastojim napornim radom svoj dar upotpuniti.
Scena: Imate li uzor?
Uzor mi je moj tata. Kad vidim kako je upornim radom, trudom, voljom, željom i odricanjem dospio do onoga o čemu je oduvijek sanjao, shvatim da je zbilja sve moguće ako nešto iskreno želiš. Zašto bi nešto bilo nemoguće? Sve je moguće, jer gdje postoji volja, postoji način. A upravo on je imao žarku volju da bude bolji, najbolji i da je to ono što ga ispunjava, zato je ostavljao dušu i srce u svoj posao i postigao ono o čemu svaki mladi igrač sanja. Dobio je poziv za Real Madrid, a u ono vrijeme to je bio vrh karijere. Ali, kako život piše romane, u jednom danu san mu se srušio, zbog bolesti. I sada, nakon toga trebaš krenuti dalje. A kako kad ti se srušilo sve što si oduvijek sanjao? E tada je trebalo skupiti snagu za sve što mu se događalo, a on je ipak uspio sve prebroditi, što nije nimalo lako. Tako da mu se iz dana u dan divim za sve ono što je prošao u životu. I voljela bih biti poput njega; voljela bih glumiti kao što je on igrao, a ja ću dati sve od sebe da budem najbolja u svome poslu. To ovisi samo o meni i ne bih željela prokockati ono što mi život nudi.
Scena: Izvrsna ste kuharica. Što najradije kuhate?
Najdraže jelo mi je bistra juha, pohana piletina s pireom i šopska salata. To je jednostavan, a brz ručak, stoga se često nalazi na mom jelovniku. Nisam izbirljiva i volim kušati i probavati nova jela. Kad sam u Osijeku uvijek manje jedem zbog obaveza, pa se trudim da to bude što zdravije, ali zato kad sam u Splitu uzmem si vremena i pripremam različita jela. U zadnje vrijeme sam počela pripremati čokoladne torte, pa moji jedva čekaju da se vratim iz Osijeka i napravim im jednu čokoladnu bombu.
Scena: Volite i šopingirati?
Obožavam šopingirati, mogla bih danima probavati i kupovati, pa čak i ono što mi ne treba. To nije dobro, ali takve smo mi žene. Inače sam sportski tip cure. Najviše nosim trenirke i tenisice. U štiklama će me se rijetko vidjeti jer sam visoka, a nosim ih samo u posebnim prigodama kao što su premijere, vjenčanja i slično. Što se tiče mode, ne patim od ‘markica’, nego uvijek kupim ono što mi se sviđa, pa čak našla nešto i na ‘pazaru’ kako bi mi iz Splita rekli. Kod odjeće i obuće mi je vrlo bitno da je udobna, ali i da meni lijepo izgleda. Ne opterećujem se tko će što reći ili komentirati, najvažnije mi je da se ja dobro osjećam u onome što sam odjenula. Da krenem nabrajati fetiše, ne bih prestajala do sutra, tako da ću izdvojiti ruževe za usne kojih imam jaaaako puno, zatim tenisice kojih nikad nemam dosta, tajice koje uvijek moram kupiti nove, bez obzira koliko ih imam u ormaru i definitivno kupaće kostime. Njih ne mogu ni nabrojati koliko ih imam.
Scena: Debitirali ste i u seriji i na filmu. Što vam se više sviđa?
Kazalište je moja prva ljubav. Ipak sam krenula na kazališnim daskama, što ne znači da me ne privlači film ili serija. Lutkarstvo isto jako volim jer kad radim s lutkama osjećam se kao malo dijete koje nikada ne želi odrasti. I dan danas spavam s plišanim igračkama koje sam dobivala kao mala, daju mi neku posebnu toplinu jer ja sam dijete u duši još uvijek, iako imam 24 godine. I mogu se vidjeti u lutkarskim predstavama.
Scena: Kako ćete provesti ljeto?
Dugo, toplo ljeto ću provesti svugdje po malo. Za početak u Splitu, nakon toga idem u Brela jer sam dolje svako ljeto s obitelji. Otići ću malo i na Hvar u Starigrad i za Veliku Gospu na selo u Imotski jer se tada skupi cijela naša obitelj i slavimo blagdan. Moja mama je trebala napuniti 45 godina 5. kolovoza, ali pošto nije više s nama, taj dan želim biti sama s tatom i sekom na mjestu gdje je ona najviše voljela boraviti, a to su Zmijavci i u miru i tišini tiho proslaviti njezin dan s tugom u srcu, ali srećom i ponosom što je upravo ona moja majka.
Foto: Ivana Gudelj priv. album