Ekskluzivno…

– Cure sa sponzorskom hi-tech opremom, vođama puta, maserima, trenerima i stručnjacima već su, oho-ho  ispred mene jer ih u mom vidokrugu nema. Kad sam konačno ušla u cilj, počeli su pristizati čestitari. Zlatna medalja, pehar i novčana nagrada, lovorike, znoj se pretvara  u suze radosnice – sve za mene i moju Konu – ljubimicu moju, zlato moje metalno. U cilj sam ušla 20 minuta prije drugoplasirane, već se ohladila, napila, najela kad je drugoplasirana sa hi-tech opremom ušla u cilj gdje su je dočekali vođe puta, maseri, treneri i stručnjaci… –  opisala je glumica Marija Kolb kako se osjećala nakon što je na biciklističkom maratonu na Papuku osvojila prvo mjesto. Glumica u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr govori o svojoj drugoj ljubavi – biciklizmu. Trenutno priprema novu predstavu i s velikim nestrpljenjem očekuje krajnju verziju kratkog filma ‘Molim te mama nemoj danas‘ u režiji Renate Lučić u kojem igra glavnu ulogu.

Scena: Koliko dugo se bavite biciklizmom?
Biciklizmom se bavim nekih desetak godina, a malo ozbiljnije (dulje rute i putovanja) tek od 2007., otkada sam ponosna vlasnica KONE Caldere-ljubimice moje i zlata mog metalnog.

Scena: Kako se pripremate?
Pripreme su dobrodošle, iako im ja nisam pridavala poseban značaj. Voziti Konu- ljubimicu moju i zlato moje metalno – pruža mi osjećaj slobode i povezanosti  s prirodom, a za to priprema nije potrebna.Vjetar mrsi kosu, nosnice se kupaju u mirisima lišća i cvijeća,a uši srču zvukove iz prirode.  Tijelo pamti svaku uzbrdicu, a nizbrdica brzo prođe. Vožnjom u automobilu teško je to doživjeti  jer sve što osjetiš je klima i miris Wunder baum borića koji visi s retrovizora, a ako naiđeš na uzbrdicu- samo dodaš gas. A upravo su mi kilometarske uzbrdice svašta otkrile o upornosti, izdržljivosti i psihičkoj snazi- po principu ‘šuti i trpi’. Jednom sam se odvažila da odvezem biciklističku turu Panonski put mira : Osijek- Sombor. Ruta sama po sebi nije ni duga ni teška- blažena ravnica, no na put sam krenula sama samcata. Dođe to meni  ponekad kad poželim porazgovarati sama sa sobom. Priroda je prekrasna, Kopački rit, Dunav, oči se napajaju bojama, vrijeme – toplo i suho, a u meni raste osjećaj sreće dok spoznajem vlastitu samodostatnost. Istu tu samodostatnost bez razmišljanja bih mijenjala za društvo u trenutku kad me Yugo 45 dupkom pun Roma na prašnjavoj cesti u Srbiji počeo naganjat. I tako viču Romi, trube, psuju i pjevaju, sve u isto vrijeme, dok voze lijevo – desno,  iza-ispred mene. Još im je zabavnije bilo kad su nanjušili moj strah, strah mlade plavuše Hrvatice na prašnjavoj cesti u Srbiji –e tek su se onda okuražili . Sjetila sam se one poslovice: ‘Ako staneš –padaš’,  iako sam bila uvjerena  da je pad najblaže što mi se može dogoditi. Strahovala sam da će mi uzeti ruksak, lovu i moju hi tech vodovjetronepropusnu obleku  i da će me ostaviti samu, golu i bez prebijene pare u šumama Srbije.  Strahovala sam i za svoju, sad već precijenjenu, slobodu i neovisnost dok su mi najcrnje slike padale na pamet. No ipak, najviše sam strahovala za Konu – ljubimicu moju, zlato moje metalno, prijateljicu moju za kojom sam dugo patila sve dok nisam razbila kasicu prasicu i napokon je dovela doma. Panonski put mira pretvarao se u Panonski put i točka. Srećom, pas koji laje ne grize pa ni ovaj čopor nije ujedao. Nudili su mi rakije, prijevoz, muža i ostalo, a ja sam ih vješto ignorirala. Napokon su odustali i produžili, a ja sam od silnog ushićenja zaboravila pratiti cestu (odnosno rupu do rupe) i tako završila u jarku, natučena i izgrebana ali bez većih ozljeda.  Nije bilo važno jer smo Kona- moja ljubimica i zlato moje metalno i ja ponovno bile izvan opasnosti. U Sombor sam stigla kasno uvečer. Naravno da se nisam unaprijed pripremila, istražila mogućnosti i rezervirala sobu- ubila bih time spontanost. Bauljala sam tako po centru u potrazi za motelom/hotelom.  Napokon, jedan ljubazni djedica preporučio mi je da  prespavam u staračkom domu u jednoj od soba na zadnjem katu . Naime, u tom domu vikendom izdaju sobe za goste na zadnjem katu dok u prizemlju organiziraju proslave vjenčanja . Od buke cijelu noć nisam oka sklopila, feštalo se sve do jutra. No nije bilo važno jer sam znala da je Kona- ljubimica moja i zlato moje metalno na sigurnom, zavezana za radijator kod portira. Ujutro sam doručkovala i pri odlasku za poklon dobila zbirku poezije od tog portira. Zahvalila se, popila kavu i put pod kotače.

Scena: Gdje spavate na tom putovanju?
Bez obzira jesam li putovala u paru ili ekipno, raspored se prilagođavao vremenskim prilikama jer dok voziš, kiša, sunce i vjetar diktiraju pravila. Na to se nismo mogli pripremiti jer nas je iza ugla često dočekala ‘druga vremenska zona’.  No znali smo da je važno unaprijed planirati rutu, odvagnuti koliko sati vožnje ima do sljedećeg mjesta civilizacije gdje se možemo okrijepiti ili potražiti utočište jer nije zgodno naći se usred divljine kada mrak počne padati. Posebno u Gorskom kotaru.  Sve potrebno nosili smo u bisagama koje su težile, za mene 12 , a za dečke i više od 15 kilograma. Jedne godine kada smo ekipno putovali do Zadra preko Slovenije, Krka, Cresa, Silbe i Ugljana, nosila sam sve ženske potrepštine (šminku, nekoliko pari sandala, haljinice) koje sam na uzbrdici doslovno proklinjala i bacala putem. Sljedećih godina opasno sam reducirala sadržaj bisaga na najpotrebnije: Karimat, vreća za spavanje, badić, dva ručnika, dva bidona za vodu, rezervne zračnice, biciklistička odjeća, pribor za krpanje i mijenjanje guma, kabanica, šilterica, krema za sunčanje +50, higijenske potrepštine i pribor za prvu pomoć,  a mini kuhalo, pribor za jelo, pribor za pecanje (da da roštiljali smo pastrve netom izvađene iz Čabranke) lonce, tanjure, začine i hranu raspoređivali su, blago meni,  uglavnom dečki među sobom. Budući da se od 11 do 16 sati ne može voziti zbog jakog sunca, raspored je ovakav: dizanje u šest sati, doručak, vožnja do 10 ili 11 sati uz nekoliko kratkih bacanja u rijeke ili more. S vožnjom se nastavljalo u 16 ili 17 sati do 21 ili 22 sati. Slijedilo je pronalaženje mjesta za spavanje (motel, apartman, stan, šuma, plaža, igralište), večera, druženje uz pjesmu i ples, spavanje i tako sljedeći dan. Birali smo slabo prometne ceste koje prolaze kroz predivne krajolike, pa bi se put poprilično odužio.U tih 3 do 7 dana (ovisno o ruti) dogodila bi se potpuna detoksikacija organizma. Tijelo bi iznojilo sve što je nakupilo, ojačalo, steklo kondiciju, izgradilo mišićnu masu, a u kombinaciji s plivanjem bio je to sveobuhvatan trening.

Scena: Neke zabavne anegdote…?
Pa evo imam jednu anegdotu s natjecanja u brdskom biciklizmu. U pitanju je bio MTB maraton na Papuku.  Staza je bila duga 30 kilometara: po šumi, šoderu, asfaltu, uzbrdo, nizbrdo, pokraj rječice i preko mostića. Kao prvo, kad sam startala, uopće nisam znala da je staza toliko dugačka (nešto su mi spominjali da ima i kraća varijanta za rekreativce, dakle mene i taman kad sam pomislila da sam pri kraju, redari su mi rekli da sam tek na pola puta, a ja već ono – dušu ispustila, vodu pocuclala pa mi nije drugo preostalo nego da se iz potoka napajam i tiho u sebi cvilim. Imala sam baš jak start, valjda zato jer sam mislila: pih 15 km – to ćemo Kona- ljubimica moja, zlato moje metalno i ja uprijet snažno pa kud puklo . Međutim, drugi dio utrke (onaj neočekivani) bio je baš naporan.  Dečki su me naravno šišali zum zum zum, a cure sa sponzorskom hi-tech opremom, vođama puta, maserima, trenerima i stručnjacima već su, oho-ho  ispred mene jer ih u mom vidokrugu nema niotkuda. Trudila sam se iz petnih žila držati tempo jer sam živjela u uvjerenju da sam među zadnjima. A nema ti veće sramote nego u cilj ući zadnji. Kad sam konačno ušla u cilj, Kona se već bila zalijepila za moje prepone i trebalo mi je pola sata da ponovno naučim hodati . A onda su počeli pristizati čestitari. Ja unezvjerena gledam oko sebe, ništa mi nije jasno – a kad ono prvo mjesto, zlatna medalja, pehar i novčana nagrada, lovorike, znoj se pretvara  u suze radosnice- sve za mene i moju Konu – ljubimicu moju, zlato moje metalno. U cilj sam ušla 20 minuta prije drugoplasirane, već se ohladila, napila, najela kad je drugoplasirana sa hi-tech opremom ušla u cilj gdje su je dočekali vođe puta, maseri, treneri i stručnjaci.  A meni je oko glave zvonilo samo: “Ja sam cijelo vrijeme mislila da sam zadnja“.

Scena: Kako ste se odlučili na to i jeste li na tim putovanjima stekli prijatelje?
Odlučila sam se na to jer sam poželjela izazov i fizički trening. Na putu su nam se događale jako lijepe i neobične stvari. Ljudi bi nas darovali domaćim kruhom, sirom, vinom, cigaretama i knjigama jer im je bilo čudno i krajnje otkačeno vidjeti mlade ljude Hrvate (jer stranci to rade već dugi niz godina)koji su se odvažili na takav pothvat- a možda smo samo djelovali pothranjeno i iscrpljeno.  Svugdje su nam vrata bila otvorena. Upoznali smo razne ljude raznih profila a nekima smo naknadno  slali razglednice s putovanja jer su poželjeli da ih izvještavamo.

Scena: Gdje vam je bilo jako zabavno?
Ne mogu izdvojiti baš jednu situaciju jer smo se tijekom tih putovanja suočavali s raznim situacijama: Jedne večeri prespavali smo kod crkvice u jednom malom  selu u Gorskom kotaru i cijelu noć slušali riku ljute medvjedice-nismo se baš naspavali. Kuhali smo čaj na izvoru Kupe od netom ubrane mente, jeli domaći kruh i kobasice, pecali, liječili opekline, ogrebotine i uganute zglobove, plesali na kiši, pjevali i udarali po loncima, bježali od čopora pasa, popravljali bicikle u dva popodne na mjestima gdje samo kaktusi uspijevaju a hlada ni za lijek, posjećivali festivale (Motovun, Legendfest), obilazili galerije i muzeje, svađali se oko porcije graha, neuspješno tražili pečenu puricu u Pazinu, plakali od muke, zarađivali gatanjem…

Scena: U planu je opet nešto slično…?
Čim prije, tim bolje jer sam djeliće duše ostavila na mnogim mjestima pa se moram vratiti da ostavim još koji. A i kako kaže ona meni najdraža uzrečica: ‘A man is only a man but a good bicycle is a ride!’

Scena: Što ste dosad odvozili?
RAVNICA:
Panonski put mira: Osijek-Sombor-Osijek
Dunavska ruta: Osijek-Bačka Palanka-Ilok-Osijek
Osijek-Kneževi vinogradi –Bansko brdo-Osijek
PLANINE:
Sv. Juraj –Oltari-Zavižan- Sv. Juraj
Risnjak
Papuk
MORE:
TURA PO ISTRI:
Zagreb-Ozalj-Metlika-Osilnica-Čabar-Risnjak-Delnice-Gornje Jelenje-Rijeka- Opatija-Brestova-Cres-Dragozetići-Lubenice- Brestova-Potpićan-Pazin-Motovun
TURA PO OTOCIMA:
Zagreb-Krk-Cres-Silba-Zadar-Ugljan
RAB:Sv Juraj-Jablanac-Rab-Lopar-Sv Juraj
SLOVENIJA I SJEVERNI VELEBIT:
Zagreb-Ozalj-Metlika(Slo)–Črnomelj-Stari trg-dolina Kupe-Brod na Kupi- Delnice- Sj.Velebit-Senj-Sv Juraj- Senj-Vratnik- Kapela- Karlovac- Zagreb
Zagreb-Samobor-Žumberačko gorje–Metlika(Slo)-Črnomelj-Stari trg-dolina kupe-Brod na Kupi-Delnice-Gornje jelenje- Jadranovo–Selce-Sv Juraj

Foto: Privatni album