Intervju za Scena.hr….
Zrinka Grancarić kaže da je veliki gurman, a ukusna hrana njezin je najveći porok. Dodaje da o kalorijama brine kasnije. Urednica i novinarka HRT-ove emisije ‘Tema dana’ uživa u novinarstvu. Ističe da dobro podnosi stres koji donosi novinarstvo, a ispušni ventil pronašla je u sportu, jedrenju i veslanju. Zrinka ne može zamisliti dan bez osmijeha, topline i komunikacije. Slobodne večeri najradije provede u, kako kaže, akciji. Bitno joj je da se negdje ide i da se doživi nešto novo. Zrinka voli ležerni stil odijevanja, a obožava maštovite haljine. Kućanske poslove radije prepušta drugima zbog premalo slobodnog vremena, ali kad baš mora, čisti, pere i pegla uz jako glasnu rock glazbu. Lijepa i simpatična Zrinka za portal Scena.hr otkrila je još neke detalje iz svog života.
Scena: Izazovi u novinarstvu…?
Izazov je uvijek isti, odraditi zadatak tako da nakon obavljenoga posla budem zadovoljna. S obzirom na to da sam vrlo racionalna i krajnje samokritična, taj izazov mi je veoma poticajan. Svatko tko je dugo u svojemu poslu zna je li nešto odradio dobro, vrhunski ili korektno ili samo skinuo s dnevnoga reda.
Scena: Vaš najveći strah je…?
Konkretno, kad je riječ o ‘Temi dana’, najviše se bojim da će mi gosti kasniti ili da se neće pojaviti te da ću se zateći u praznome studiju, da ću gledateljima morati reći da nema emisije jer gosti nisu došli. Srećom, to se još nikad nije dogodilo, iako su u nekoliko navrata gosti u zadnji tren ulijetali u studio, što mi je sigurno odnijelo koju godinu života.
Scena: Kako se nosite sa stresom?
Dugo sam u poslu i zaista volim raditi to što radim, tako da svu strku koja prati moj posao prilično dobro podnosim. Možda se tako osjećam zato što imam i svoje ispušne ventile, a to su sport, rekreacija, česti izleti, putovanja, koncerti, ples… Bitno je odvojiti privatni život od posla, a meni to uspijeva. Posao je posao, a privatni život je privatni život.
Scena: Da niste novinarka, što biste radili?
Osoba sam šarolikih interesa. Kad sam bila mala, dvoumila sam se hoću li biti slikarica ili veterinarka, a obitelj je bila usmjerena turizmu i jezicima. Od studija oceanografije odustala sam kad shvatila da uključuje puno kemije, koja mi nije baš bila draga… Da se dogodi neki potres u mojoj karijeri, vjerojatno bih se okrenula nečemu povezanom s morem i brodovima, a ni misao o radu na fakultetu mi nije strana – voljela bih budućim novinarima protresti njihove romantične iluzije o novinarskome poslu.
Scena: Što vas je zapravo privuklo novinarstvu?
Uglavnom splet okolnosti. Iako sam u srednjoj školi surađivala u školskome časopisu, nisam razmišljala o novinarstvu kao pozivu jer su me roditelji usmjerili studiju engleskoga i njemačkoga jezika. No čini se da mi je novinarstvo bilo suđeno. Bio je prosinac, prvi semestar studija, prva godina, prijateljica je čula da je Hrvatski radio – Radio Zadar oglasio audiciju i rekla mi je: “Ajmo vidjeti što je to.” Audiciju smo prošle obje, ona je uskoro odustala jer se nije u tome pronašla, a ja sam se zauvijek cijepila adrenalinom koji me i danas nosi.
Scena: Koliko novinarstvo i rad na televiziji utječe na vaš privatni život?
Kao i svaki posao kojemu radno vrijeme nije od 8 do 16 sati. Ponekad neke stvari moraš propustiti jer radiš do 20.30 ili vikendom. Moji slobodni dani u pravilu nisu tijekom vikenda. ‘Tema dana’ donijela je jednu veliku novost u moj život, a to je da ipak donekle mogu planirati svoje slobodno vrijeme. Dok sam radila na terenu bilo je to jako teško jer nikad ne znaš kad ćeš negdje zapeti ili kad će te urednik dignuti na zadatak, iako imaš slobodan dan. Privatnost mi zasad nije posebno narušena, ljudi me prepoznaju na ulici, ali sve je to u pristojnim i ljubaznim okvirima.
Scena: Koja je prva misao kad razmišljate o djetinjstvu?
Sloboda. Odrastala sam u predgrađu Zadra. U mjestašcu koje se zove Diklo. Ljeta su bila nezamislivo duga. Zujali smo okolo samo u kupaćim gaćama, bosi, crni, bez faktora 50+, roditelji se nisu brinuli gdje smo, znali su da ćemo se pojaviti na ručku i večeri. Gradili smo kućice, gađali se kuglama blata, cijeli svijet je bio naš, iako internet nije postojao.
Scena: Pamtite li događaje poput školskih priredbi, primanja u pionire i omladince?
U moje vrijeme nije bilo mnogo takvih zbivanja. Od prvoga do četvrtoga razreda išla sam u područnu školu, bilo nas je osam u razredu. Više smo se igrali i brali divlje cvijeće i čitali priče, nego što je bilo ozbiljnoga učenja. Unatoč tomu znali smo sve što smo trebali znati i bili odlikaši kad smo se prebacili u matičnu školu u grad. Primanje u pionire nije mi baš ostalo u sjećanju, ali mislim da je moja generacija zadnja koja se primala u omladince. To je bilo u Drvaru. Sjećam se da smo bili jako uzbuđeni zbog izleta i oduševljeni sendvičima koje smo dobili. Tinejdžeri kao tinejdžeri, najvažnije je bilo biti faca i narugati se.
Scena: Kako gledate na trenutnu situaciju u Hrvatskoj?
Uza sve dužno poštovanje mislim da imamo puno važnijih tema od onih kojima se u zadnje vrijeme ponajviše bavimo u javnome prostoru i koje izazivaju puno gorčine. Prošlost pripada prošlosti, pozabavimo se radije sadašnjošću i budućnošću.
Scena: Najveći porok…?
Volim jesti, pa ću to kao pravo žensko svrstati u poroke. Gurman sam i nisam baš karakter kad je kakva delicija u pitanju. Smazat ću je i o kalorijama razmišljati poslije – klasika…
Scena: Bez čega ne možete zamisliti dan?
Bez osmijeha, topline i komunikacije. Ne volim kad u danu ne postoji ništa osim posla.
Scena: Kako najradije provodite večer?
Glavno da je akcija, da se negdje ide, da se nešto novo doživi, osjeti, da se smijemo.
Scena: Omiljena odjeća i obuća?
Sportski sam tip, rokerica, privatno se odijevam dosta ležerno. Volim otkačene haljinice, spasim se kad zatopli toliko da se mogu ubaciti u japanke.
Scena: Hobi?
Jedrenje, veslanje i sve što poželim i što me veseli.
Scena: Najluđa stvar koju ste u životu napravili bila je…?
Napravila sam dosad sijaset ludosti, ali to bi možda ipak bila odluka da se u 38. godini preselim u drugi grad i ostavim sve što poznajem. Trebale su mi točno tri sekunde da je donesem, odnosno onoliko koliko je bilo potrebno da od mozga do usana dođe: ‘Može.’
Scena: Kućanski poslovi…?
Imam malo slobodnoga vremena, pa sam najsretnija kad mogu angažirati nekoga da se pozabavi time umjesto mene. No recept je sljedeći: pusti glasno rock glazbu koju voliš i udri! Glazba me ponese, pa se razletim sa sredstvima za čišćenje. Nije mi to najdraže, ali kad se mora…
Scena: Što vaš najviše živcira i kako izgleda kad se naljutite?
U mlađim danima bila sam prilični živac, no s godinama sam se ipak primirila. Danas nema previše toga što me može izbaciti iz takta jer imam dobro posložen život i oko sebe ljude koji mi odgovaraju, a one koji mi ne odgovaraju ne puštam blizu. Ne volim kad mi propadne neki plan, kad se izjalovi ono što sam zacrtala. Kad se naljutim, sklona sam povući se u sebe i ignorirati osobu koja me je naljutila. Postanem hladna i ne da mi se raspravljati. Ne volim rasprave, većina je rasprava bespredmetna.
Scena: Planovi…?
Ne razmišljam o daljoj budućnosti. Uvjerila sam se da je život nepredvidiv i da često stvari ne ispadnu onako kako si zamislio. Živim dan po dan, ne propuštam nijedna vrata koja mi se otvore jer mislim da se propuštene prilike neće ponovno ukazati. Planiram uživati u životu, i to u svakome danu jer se neću ni okrenuti, a godine će proći. A ja želim još toliko toga doživjeti! I živjeti punim plućima.
Foto: Zrinka Grancarić priv. album
