Siniša Popović i Nataša Matjašec Rošker nagrađeni u Gavelli
By redakcija On 22 lis., 2017 At 12:17 PM | Categorized As Događanja, Televizija, Zanimljivosti | With 0 Comments

Zagreb…

Nagradu za najbolju mušku ulogu osvojio je Siniša Popović, za najbolju žensku ulogu Nataša Matjašec Rošker, za najbolju režiju nagradu je osvojila Dora Ruždjak Podolski, a za najbolju predstavu proglašena je Medeja Olivera Frljića

Gavella, Siniša PopovićDodjelom nagrada zatvorene 32. ‘Gavelline večeri‘. Obuhvatile su 11 predstava, od čega je deset prikazano u konkurenciji za nagrade, jedna izvan konkurencije, na zatvaranju festivala. Tijekom jedanaest večeri gledatelji, kojih je bilo više od tri tisuće, su mogli usporediti kazališne uspješnice iz Šibenika, Rijeke, Beograda, Splita, Maribora i Zagreba, predstave narodnih i gradskih kazališnih kuća iz regije, s nizom izuzetnih glumačkih ostvarenja i u poetikama koje se kreću od klasičnih pristupa, do smionih autorskih postupaka i projekata.
Članovi prosudbenog povjerenstva ovogodišnjih ‘Gavellinih večeri’ bili su Ivana Buljan Legati, Sebastijan Horvat i Damir Karakaš te su donijeli odluku o nagradama – nagrada za najbolju predstavu, najbolju režiju, najbolju žensku i najbolju mušku ulogu.

Iz obrazloženja:
Najbolja ženska uloga – Nataša Matjašec Rošker
Nataša iscrtava, oživljava i utjelovljuje Medeju kroz njezinu moguću mušku revolucionarnu i strastvenu prirodu. Usprkos snažnim obratima njenog točno strukturiranog govora, koji se s lakoćom prelijeva u tijelo, ili mu se suprotstavlja, njeno utonuće u senzibilnost uzrokuju potresno otrežnjenje. Medeja postaje lik koji sve prožima, za kojeg neprestano imamo osjećaj da je istovremeno strastven unutra i radikalno izvanjski – ona sebe gleda izvana i cinično se smije naporima glumice… Natašina uloga je ujedno koncept i funkcija koja je svjesna estetskog okvira same predstave ali i srce i strast koja se bez oklopa i oružja naginje ljudima – ili
natrag u pretpovijesno doba (kada prekorači krvavu zavjesu na sceni) – ili naprijed u sadašnjost publike koja ju gleda…

Najbolja muška uloga – Siniša Popović
Izvrsna, izuzetno precizno i postupno vođena igra Siniše Popovića u ulozi Nikole u predstavi Ljudi od voska, autora Mate Matišića, redatelja Janusza Kice, slika je razočaranoga, ranjenog čovjeka uhvaćenog u stupicu unutarnjeg mraka koji se besciljno okreće na vrtuljku laži, obmana i predrasuda. Siniša Popović igra žestoko, potresno, neposredno, s punim žarom i iz čvrstoga, zrelog glumačkog uporišta problem oca zlostavljača koji nadživi nesreću vlastitog djeteta. Sukob unutar lica oslobađa Popović poetičnim i gnjevnim praskovima, ne opredjeljujući se do kraja ni za jednu od tih kvaliteta. Čini to u vrlo širokome interpretativnom planu držeći na jednakoj energetskoj razini scenu nemalu u vremenskom trajanju i pozornost publike.

Najbolja režija – Dora Ruždjak Podolski
Nagradu za najbolju režiju dobiva Dora Ruždjak Podolski za predstavu Črna mati zemla. Riječ je o složenome i osebujnom scenskom uprizorenju opsežnoga i jezično zahtjevnoga istoimenog romana Kristijana Novaka koje okuplja sedamnaest članova ansambla Zagrebačkog kazališta mladih kojemu su u ovoj predstavi pridruženi jedan dječak i jedan glazbenik. U priči o primordijalnim silama i mračnim ljudskim tajnama, ljudskome prokletstvu, črnoj zemli koja nas strpljivo nosi na svojim plećima, neizvjesnosti, nasilju, izopćenosti, izopačenosti, pečatima koji ostaju za cijeli život, ali i ljubavi nižu se prizori nesretnih sudbina, bizarni događaji izmiješani s idiličnim motivima djetinjstva u tranzicijskom Međimurju. U tom mračnome, zamršenom orkestru ljudskih tajni redateljica Dora Ruždjak Podolski postiže istovremeno dinamičnost i suptilnost scena u kojima se u pravoj mjeri i po dubokoj unutarnjoj potrebi otvaraju točni i izrazito emotivni glumački odnosi, a glazba, koja se u predstavi izvodi u živo, teče linijom međimurskog dijalekta naglašavajući suptilne vibracije ljudskih osjećaja.

Najbolja predstava -“Medeja”
Oliver Frljić i ansambl mariborske Drame pred publiku postavljaju Euripidovu Medeju kroz suvremenu i brutalnu kazališnu interpretaciju koja izaziva trnce. Predstava je visoko kvalitetni proizvod suvremenog kazališnog pisma gdje se političnost izjave prikazuje više kroz vizualno-osjetilno suživljenje kazališnih elemenata. Cijeli ples ritmiziranog govora i koreografiranih tijela, zvučnih i ostalih vizualnih segmenata, se usprkos brzim rezovima i estetskim te glumačkim prebacivanjima pretvora u predstavu koja gledatelja s lakoćom zavede, Uznemiri i približi Medeji – onom drugom spolu – ženi koju unatoč tome da ispod bijele haljine nosi hlače, još uvijek ne razumijemo i u nama još uvijek izaziva nelagodu…
32. “Gavelline večeri” zatvorene su izvedbom predstave “2:14 sati” Davida Paqueta, u Roberta Raponje izvedbi Kazališta Virovitica.

Foto: Gavella društvena stranica

comment closed