– Ja sam opaka vještica, ali nisam tipična vještica već moderna vještica. Imat ću metlu, ali možda i usisavač – kroz smijeh je za portal Scena.hr otkrila Ivanka Boljkovac. Operna pjevačica u Ivici i Marici ima ulogu jedne od vještica, a druga zla vještica je Cecilija Car. Premijera opere-bajke Ivica i Marica njemačkog skladatelja Engelberta Humperdincka bit će izvedena u petak, 25. listopada 2013. u 19,30 sati u zagrebačkom HNK pod ravnanjem Saše Britvića i u režiji Ivana Lea Leme. Scenografiju potpisuje Vesna Režić, kostimografiju Mirjana Zagorec, oblikovanje svjetla Deni Šesnić, scenski pokret Larisa Navojec i video projekciju Willem Miličević, Vice Rossini. Premijerne uloge će pjevati Helena Lucić Šego (Ivica), Marija Kuhar Šoša (Marica), Davor Radić (Otac), Tamara Franetović Felbinger (Majka) i drugi. Ova Humperdinckova opera bit će u povodu premijere predstavljena u nedjelju, 20. listopada 2013. u 11,00 sati u foyeru HNK u Zagrebu.
ENGELBERT HUMPERDINCK
(1854. – 1921.)
Njemački skladatelj Engelbert Humperdinck rođen je 1. rujna 1854. u Siegburgu, a umro 27. rujna 1921. u Neusterlitzu. U vrijeme studija arhitekture u Kölnu sprijateljio se s tada uglednim skladateljem Ferdinandom Hillerom, koji prepoznaje njegovu glazbenu darovitost te Humperdinck studira kompoziciju, glasovir i violončelo prvo u Kölnu kod G. Jensena, a potom i u Münchenu kao učenik J. Rheinbergera i F. Lachnera. Godine 1876. dobiva Mozartovu stipendiju kojom financira studij u Münchenu, gdje za zborsku baladu Die Walfahrt nach Kevlaar 1879. dobiva Mendelssohnovu nagradu a 1881. i Meyerbeerovu nagradu u iznosu od tada vrtoglavih 7600 maraka. Putuje u Francusku i Italiju te u Napulju upoznaje Richarda Wagnera, koji ga kao asistenta poziva u Bayreuth gdje boravi 1881. i 1882. godine. Pomaže Wagneru u pripremi Parsifala (čak sklada nekoliko tehničkih taktova za prijelaz glazbe preobraženja koja je poslije odbačena) i time stječe glas okorjelog vagnerijanca, što će se poslije pokazati netočnim. Nakon kraćih boravka u Kölnu i Barceloni, godine 1888. radi kao redaktor i aranžer izdavačke kuće Schott u Mainzu, za koju priređuje operu Brončani konj D. F. Aubera. U nastavku karijere djeluje u Frankfurtu kao profesor Konzervatorija, nastavnik repertoara u Glazbenoj školi Juliusa Stockhausena te kao glazbeni kritičar za Frankfurter Zeitung. U međuvremenu sklada operu Ivica i Marica, koja postiže golem uspjeh pa zato od cara Wilherlma II. dobiva titulu profesora, a godine 1900. imenovan je počasnim ravnateljem Akademische Meisterschule u Berlinu te članom Kraljevske akademije. Velik uspjeh postiže metropolitanska praizvedba konačne verzije opere Kraljeva djeca 1910., a sljedeće godine u Londonu je praizveden spektakl The Miracle Maxa Reinharda s Humperdinckovom glazbom.
Sklonost bajkovitim sadržajima Humperdinck će, osim u Ivici i Marici iskazati još u tri djela, Kraljevskoj djeci, Sedam kozlića (1897.) i Trnoružici (1902.). I dok se na repertoarima opernih kuća kao i u komentarima Humperdinckove glazbe Kozlićima i Trnoružici gubi trag, Kraljevska djeca izazivaju pozornost, ne samo zbog praizvedbe u njujorškoj operi Metropolitanu. Naime, trinaest godina prije praizvedbe, u Münchenu je 1897. u Dvorskoj operi prvi put izvedena Humperdinckova melodrama istoga naslova, s totalnim neuspjehom. Na libreto dramske autorice Else Bernstein-Porges (pisala je pod pseudonimom Ernst Rosmer) Humperdinck je skladao glazbu koja se izvodila kao Sprechgesang (govorni pjev). Zapisao je: Note za govorenu riječ uglavnom označavaju relativnu, a ne apsolutnu visinu tona; linija dizanja i spuštanja glasa.
No, očito je bilo još prerano za ono što će stići tek dvadesetak godina poslije sa Schönbergom i Bergom kao revolucija u vokalnom izričaju. Humperdinck je, dakle, anticipirao ali i ubrzo pokleknuo preradivši Kraljevsku djecu u konvencionalnu operu za koju je u Metu bio honoriran s četrnaest izlazaka solista pred zastor nakon prvoga čina i 15-minutnim pljeskom nakon završetka izvedbe.
Iako označen kao gorljiv vagnerijanac Humperdinck to zapravo nije bio. Preuzeo je, doduše, od Wagnera gustu orkestraciju koja je ponekad u suprotnosti s tematikom njegovih djela, ali je ujedno dokaz nedvojbene skladateljske vještine. Birao je posve drukčije teme od Wagnera, i njima je prilagođavao glazbeni izraz.
Povjesničar Josip Andreis uočio je to upravo na primjeru Ivice i Marice te je napisao: Bez obzira na stvarnu vrijednost ove partiture ispunjene ljupkom muzikom, sretnim kontrastima i melodikom bliskom narodnom duhu, opera Hänsel und Gretel odigrala je značajnu historijsku ulogu: pojavivši se u vrijeme kada je u Njemačkoj cvalo Wagnerovo epigonstvo i kad je onamo počela prodirati veristička opera, to je djelo donijelo u njemačko kazalište duh iskrene, nenamještene, jednostavne umjetnosti, podjednako udaljene od simbolike vagnerijanskoga otkupljenja, kao i od brutalnosti krvave verističke ljubomore. Svojom svježinom, spontanošću ali i majstorstvom filigranske tehnike, ono je označilo prekretnicu i put kojim su pošli mnogi njemački kompozitori uz Humperdincka i poslije njega.
