Intervju…
Odrasla sam u kazalištu jer je moj otac bio zaposlen u HNK kao šef rasvjete i još kao mala sam gnjavila ljude oko sebe da me slušaju i gledaju dok sam nešto izvodila. Osjećala sam da je gluma moj poziv, priča glumica. Jasna Odorčić u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr prisjetila se prve glavne uloge. Otkrila nam je koja joj je uloga u njezinoj bogatoj karijeri najdraža. Najvažnije osobe u životu su joj kćeri i unuci. A ljubav joj je pokretač svega. No kaže kako joj se čini da ljubav više neće pokucati na njezina vrata. Zato svu svoju ljubav usmjerava na djecu i unuke.
Scena: Na početku ovog razgovora vratit ćemo se u djetinjstvo, na kazališne daske ste prvi put stali 1968. godine, tada ste igrali Heidi u Dječjem kazalištu u Osijeku, po čemu pamtite tu ulogu?
To je bila moja prva uloga i odmah glavna. Bili smo pozvani na audiciju i eto, odlučili su se za mene. Igrala sam sa Sanjom Slabinac, nećakinjom Kiće Slabinca s kojom sam išla u isti razred. Za nas dvije je vrijeme proba bilo prekrasno. Učiteljica nas je puštala s nastave na probe, ansambl nas je mazio i pazio, nakon svake predstave smo smjele pojesti kremšnite i šampite koje su bile rekvizita predstave. Sjećam se da smo obišle zgradu Dječjeg kazališta od kotlovnice do ureda. Bilo je u svakom slučaju predivno. A ja sam odrasla u kazalištu jer je moj otac bio zaposlen u HNK kao šef rasvjete i još kao mala sam gnjavila ljude oko sebe da me slušaju i gledaju dok sam nešto izvodila.
Scena: Što vas je privuklo glumi?
Iskreno, ne znam. Jednostavno sam osjećala da je to moj poziv. Uvijek sam nešto ‘predstavljala’, u školi recitirala, voljela sam čitati, a najdraže su mi bile krinoline koje sam gledala u starim filmovima i stalno sam sebe zamišljala u nekom sličnom kostimu.
Scena: Iza vas je veliki broj kazališnih predstava, no koja vas je uloga u karijeri možda obilježila?
Mislim da je to bila Ofelija u ‘Hamletu’ W. Shakespeare u režiji Petra Večeka. To mi je jedna od najdražih uloga. A on da je tu i Giga Barićeva u predstavi ‘Bez trećega’ M. Begovića koju sam igrala u Osijeku s kolegom Davorom Panićem, a u Zagrebu s kolegom Brankom Smiljanićem.
Scena: Kako izgleda proces ulaska u ulogu?
Kad krenu čitaće probe, obično ne znam ništa. Onda slijede razgovori s redateljem, razmjena mišljenja s kolegama, ali u principu, uvijek pokušavam ulogu pronaći u nekom svom iskustvu. Prisjetiti se sličnih situacija, karaktera i sve to prilagoditi sebi i svom habitusu. Nije uvijek lako i ne pogodi se uvijek na najbolji način, ali ja volim reći da je gluma moja psihoterapija – sve što ne mogu iz ovih ili onih razloga biti u stvarnosti, mogu biti na sceni.
Scena: Jeste li ikad imali tremu?
Jesam, kako da ne. Tremu obično imam kad mi je jako stalo do uloge i do predstave, ali i kad osjećam da nisam baš spremna. Inače, tremu sam odavno izgubila jer sam odigrala jako puno monodrama pred punim dvoranama, tako da strah od publike kod mene ne postoji. Postoji samo strah od promašene uloge.
Scena: Ispričajte nam neku anegdotu s kazališnih dasaka koja vas uvijek nasmije?
Bilo ih je, ali jedna mi je najdraža, možda i ne bi trebala biti smiješna ali… Igrali smo predstavu ‘Bljesak zlatnog zuba’ u HNK Osijek. Imala sam ulogu ‘švabice’ stanodavke i nakon jedne scene vrlo brzu presvlaku i kompliciranu za drugu scenu. Odjurila sam odmah nakon scene u garderobu, počela skidati viklere s glave i odijevati drugi kostim kad se preko razglasa začuo glas inspicijenta: Jasna na sceni si! U prvi tren nisam shvatila o čemu se radi i pomislila – ne, nisam, u garderobi sam… I tada mi je sinulo – imala sam još jedno kratko pojavljivanje prije jurnjave na presvlaku. Takva me je panika ulovila. Na brzinu sam se vratila u prethodni kostim i izjurila na scenu, a za to vrijeme su se kolege, odlični Darko Milas i Damir Lončar, do sita napričali ne bi li pokrili stanku koja bi nastala mojim nepojavljivanjem.
Scena: Kakve uloge volite igrati?
Volim igrati psihološki kompleksnije uloge, one koje u sebi nose i pozitivne i negativne strane i koje su pune emocija. U šali kažem da najviše volim ‘dramiti’.
Scena: Je li vam se ikad dogodilo da nakon predstave još neko vrijeme osjećate težinu uloge u duši? Jeste li imali i neka osobna previranja nakon neke uloge?
Događa se, pogotovo ako se poistovjetim s likom ili pronađem u liku dosta nekih osobnih iskustava. Ali to mi se češće događalo u serijama jer sam valjda željela pokazati da i u serijama možeš ostvariti kvalitetan i kompleksan lik.
Scena: Jeste li kroz svoje uloge od svojih likova i njihovih situacija nešto naučili?
Kroz bavljenje kazalištem i glumom, više promatrate ljude oko sebe, situacije u kojima se nalaze i na taj način skupljate iskustva za uloge. Tako postajete nekako i psiholog pa bolje razumijete ljude i situacije, imate više opravdanja za njih, više se bavite analizom. To, doduše, može biti i naporno, ali volim taj posao.
Scena: Puno glumite i u serijama. Što biste naglasili?
Brzinu rada. Toliko se brzo radi da ponekad ne stignete ni tekst savladati, a kamoli razmisliti o onome što igrate. Do sada sam imala sreću pa su me uloge u serijama ‘potrefile’ i nisam morala odlaziti daleko od svog karaktera. Tako je lakše. Ali kamera ima neku čudnu privlačnost i koliko god je naporno ustajati svaki dan u cik zore, biti koncentriran 12 sati na dan, toliko nedostaje kad snimanje završi.
Scena: Ima li još neka uloga koju biste željeli odigrati, a još niste?
Većinu uloga koje sam željela igrati sam ‘prerasla’ – prestara sam za njih, ali voljela bih odigrati recimo Medeju, Dugo putovanje u noć, sad sam došla u godine kad mogu igrati samo majke i, još malo i bake (smijeh).
Scena: Po čemu ćete pamtiti 2014. godinu i kakva je bila?
Nažalost, nemam je po čemu pamtiti jer je bila prilično dosadna, odnosno neradna.
Scena: Što želite u 2015. godini?
Novu seriju, neku lijepu veliku ulogu, možda čak film. Najsretnija sam kad imam posla.
Scena: Koja životna razdoblja su vam posebno lijepa?
To su razdoblja vezana uz djecu, njihovo rođenje, polasci u školu, rođendani, prve ljubavi, kasnije udaje, unuci… rođendanske torte. Volim raditi neobične torte.
Scena: Tko vam je najvažniji na svijetu?
Moje kćeri i unuci.
Scena: Vjerujete li u ljubav?
Iskreno, bez ljubavi teško funkcioniram jer mislim da je ona pokretač svega – i motivacije, i vjere, i energije, inspiracije, ali nekako u zadnje vrijeme, čini mi se da ljubav više neće pokucati na moja vrata. Da mi je vrijeme prošlo… Zato svu svoju ljubav usmjeravam na djecu i unuke…
Scena: Planovi?
Za sada ih nemam. Mogu samo čekati da me netko od producenata pozove. Jedino što znam je da trenutno radim novu predstavu u HNK Osijek i da mi se mlađa kćer udaje u kolovozu, a ostalo ćemo čekati.
Scena: I za kraj, što je za vas kazalište i gluma?
Kazalište i gluma su moj život i znam da zvuči otrcano, ali da se ponovno rodim izabrala bih isto.
Foto: Press/HNK Osijek
