Miroslav Škoro je u zanimljivom razgovoru za Scenu ispričao s kojim se dojmovima vratio s turneje u Australiji. Kaže da je trebao sa sobom nositi ljutu i slatku mljevenu papriku. Otkrio nam je ekskluzivu, a osvrnuo se i na dodjelu Porina.
Scena: Kako vam je bilo na turneji u Australiji?
Bilo je vrlo lijepo, ali i naporno. To je dug put, a većina nas je sad već u godinama kad nam je najljepše doma u fotelji. Uz to, s obzirom da nismo baš neke ‘face’, vozili smo se u ekonomskoj klasi. A to je kao da moraš sjediti neprestano gotovo 25 sati u školskoj klupi. Još uvijek se oporavljamo od ukočenosti, što od sjedenja, što od klima uređaja u zrakoplovu i naravno, od vremenske razlike. Oni su osam sati ispred nas, tako da smo tamo krenuli u nedjelju, a stigli u utorak. Čisti povratak u budućnost.
Scena: Gdje ste sve nastupali?
U dvije prekrasne dvorane. Sydney Olympic Park Sports Centre i Palais Theatre u Melbournu su bila mjesta događanja.
Scena: Kakva je bila posjećenost koncerata?
Koncert u Sydneyu je bio pristojno popunjen, s obzirom da smo tamo bili samo dva dana i da je koncert bio u četvrtak (radnim danom), ali je zato koncert u Melbournu bio iznad naših očekivanja. Prava glazbena poslastica jer smo nastupili u kultnoj dvorani na najboljem razglasu koji se može dobiti.
Scena: Koji vam je posebno koncert drag s te turneje?
S obzirom da smo radili samo dva onda vam mogu reći da je svaki na svoj način bio izuzetan. Zahvaljujem svima koji su nas došli poslušati jer mi nismo radili klasičnu turneju po klubovima, nego smo probali probiti led i raditi to kako rade naše kolege u svijetu. Kao što rekoh, ovo je više bila glazbenička nego populistička turneja.
Scena: Koju pjesmu najviše izvodite na svojim koncertima?I koja vam je najdraža?
Mi smo kao ekipa već dugo zajedno. Možda čak i predugo… haha. Mi smo nešto poput putujuće kazališne družine, koja ima nekoliko, uvjetno rečeno, glazbenih predstava na repertoaru pa se pokušavamo prilagoditi prostoru. Nije isto nastupiti u šatoru za više tisuća ljudi, na gradskom trgu ili u kazališnoj dvorani. Sve pjesme imaju ravnopravan tretman, ali one laganije često ispadnu s dnevnog reda u šatoru, a neke ‘raskalašene’ i ‘zloglasne’ nemaju pristup u kazališne prostore. Mislim da je to uobičajena praksa kod svih mojih kolega.
Scena: Koliko ste dugo bili i što ste u slobodno vrijeme radili u Australiji?
Bili smo točno četrnaest dana od čega je gotovo pet dana na putu, a ostalo smo proveli u dvoranama da se priviknemo na unajmljenu opremu i instrumente. Malo slobodnog vremena proveli smo s našim domaćinima u uobičajenim našim aktivnostima: jelo, piće i kartanje.
Scena: Što vam se tamo posebno sviđa?
Sviđa mi se što je drugačije. Oni su svoju zemljopisnu poziciju iskoristili na najbolji mogući način. Posebno bih istaknuo da smo upoznali nekoliko čudesnih ljudi koji plijene svojim stavom prema životu, poslu i domovini. To je vjerojatno i najveće bogatstvo koje smo stekli na ovom putu.
Scena: Kakva je hrana?
Ima tamo svega, ali svaka zajednica čuva svoje gastronomske posebnosti, tako da smo jeli kao i doma, samo puno veće količine. Divni su to ljudi, koje smo toliko zavoljeli da smo im skuhali čobanac u nekakvom velikom loncu, a oni su nam uzvratili tako što su sve pojeli i kruhom obrisali dno te ogromne posude.
Scena: S kojim dojmovima ste se vratili?
S dojmom da sljedeći put svakako moramo ponijeti svoju slatku i ljutu mljevenu papriku.
Scena: Koji su vam planovi u karijeri i hoćete li ljeto provesti radno ili na odmoru?
Plan mi je da pokušam još neko vrijeme trajati pišući pjesme i izvodeći ih. Možda uspijemo naći razlog za izdati još jedan CD ili album, ili kako se to sad već zove, ako uopće postoji. Što se tiče ljeta, ja tu nemam nikakvih pravila. Nemam svoje omiljeno mjesto, nemam nikakvu nekretninu na moru ili u planini, a nemam ni repertoar za ‘hopa-cupa’ ribarske i ostale večeri i izbore za ovo i ono, tako da se uvijek sve svodi na nekoliko koncerata, tri četiri dana kod prijatelja i kumova u njihovim apartmanima i svakako pecanje na Dravi.
Scena: Što mislite o glazbenoj sceni u Hrvatskoj?
Žao mi je što nismo jedinstveniji. Bili bismo puno jači, a samim tim i bolji. Ovako se sve svodi na sujetu, ispijanje kava i podilaženje lošijima od nas, ne bi li stigli pošto-poto u medije, a sve u pustoj želji da imaš više gaža. Inače, na našoj sceni najviše volim izraz ‘celebrity’ i dodjelu Porina. Te emisije ne propuštam, nego ih čak i snimam i onda gledam i učim kako se to radi. Ne ide mi baš, ali se trudim.
Scena: Kad ste zavoljeli glazbu i što je presudilo da se njome bavite?
Rodio sam se ovako blesav, a glazbom se bavim još od vremena kad su me glazbenici prihvatili kao da sam njihov.
Scena: Što više volite kulen ili glazbu?
Najbolja je kombinacija, vjerujte mi. Ako tome dodate i rakiju, onda dobijete ono što budisti zovu Nirvana. Nirvana je, naravno pjesma… Ovo za budiste se šalim, čuj mene…
Scena: Na što ste posebno ponosni u karijeri?
Ako sam ostao normalan kao kad sam bio ‘lega’ iz Višnjevca, onda sam na to silno ponosan. No to trebaju reći oni s kojima sam odrastao, a ne ja.
Scena: S kime vam je posebno bilo drago surađivati?
Ja i dan danas surađujem s ljudima s kojima mi je oduvijek bilo drago surađivati, kad je glazba u pitanju. Žao mi je što više ne mogu surađivati s Đorđem Novkovićem. On mi fali, ali to je već sudbina, a protiv nje ne mogu ništa. Mogu vam reći da se moja suradnja s Murčikom, Nikolinom, Barbom i Homom češće znalo svesti na lagane čarke (ne čvarke) nego na dragost. Tako smo kreativniji.
Scena: Da možete vratiti vrijeme, što biste promijenili?
Pjevača!
Scena: A ekskluziva je…?
Šišam se u četvrtak u osam ujutro jer frizerka ne može prije. Ekskluzivno vas obavještavam da zadržavam frizuru i boju. Susjed Lokin i ja nikada ne odustajemo!
