Intervju…
U ovom našem gradu su svi isti, nema jednog čovjeka koji bi bio drugačiji, citat je iz monodrame ‘Potrošeni snovi’ Natalije Đorđević
Natalija Đorđević je jedina glumica koja je svoju monodramu ‘Potrošeni snovi‘ igrala u dnevnom boravku rodne kuće A.P. Čehova. I to gostovanje u Rusiji glumica posebno pamti. Monodramu ‘Potrošeni snovi’ Natalija je napisala 2006. godine prema motivima drame Višnjik A.P. Čehova. Ističe da je Čehov jedan od pisaca zbog kojeg je postala glumica, pa je bilo logično da napravi monodramu prema motivima iz njegove drame. Posljednja izvedba monodrame ‘Potrošeni snovi’ bila je prije četiri godine. No Natalija nam monodramu vraća u obnovljenom izdanju, još snažniju i emotivniju. Kaže da Višnjik u njoj izaziva tugu i nemoć za povratkom nekih sretnijih dana. Natalija dodaje da je Čehovljevu plahu heroinu Ranjevsku u svojoj verziji pretvorila u nepredvidljivu, zavodljivu i jaku ženu, koja je istovremeno krhka i dječje naivna. S godinama je, naglasila je Natalija, sve manja razlika između nje i Ranjevske. Monodramu ‘Potrošeni snovi’ Natalija izvodi u sklopu projekta ‘Umjetnošću za mentalno zdravlje’ Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja. U razgovoru za portal Scena.hr Natalija otkriva više detalja o monodrami, prisjetila se svog odrastanja, voljenog djede, ali i stare ljuljačke djetinjstva koja je danas obrasla u korov.
Scena: U zagrebačkoj galeriji Kranjčar 25. listopada izvodite svoju monodramu ‘Potrošeni snovi’ prema motivima drame Višnjik A.P. Čehova. Jeste li uzbuđeni, imate li tremu?
Da, nakon premijere koja je 10. listopada izvodim ju nakon pune četiri godine. Uzbuđena sam i sretna jer za ovakav materijal, satkan prvenstveno od emocija, koje moraju biti filigranski točno odigrane, to je velika pauza. Srećom, uz mene je ponovno moja redateljica, poznata ruska glumica i spisateljica Natalija Vorobjova Hržić, koja me već poznaje u dušu i uspjela je odagnati moju bojazan kako će sve ispasti. Natalija mi je rekla da se ne bojim jer je strah emocija koja pojede sve drugo.
Scena: Koliko će se monodrama razlikovati od dosadašnjih izvedbi?
Moram najaviti prvenstveno da će se nakon svake izvedbe održati kratak okrugli stol, uvijek s drugom tematikom, s jednim umjetnikom i jednim psihologom, budući da monodramu sada 
izvodim u sklopu projekta ‘Umjetnošću za mentalno zdravlje’ Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja. Razgovarat će se i o pitanjima koje otvara monodrama poput samoće, anksioznosti, gubitaka, ali i svemu drugom što bi moglo interesirati gledatelje. Ideja o okruglom stolu nastala je zbog toga što su gotovo nakon svake izvedbe gledatelji htjeli podijeliti sa mnom neko svoje iskustvo. Osim toga, monodramu sam napisala 2006. godine i danas, kad sam 12 godina starija, neke rečenice jednostavno više ne izgovaram jednako, niti ih mogu jednako doživjeti. Samim tim predstava je i ista i različita. Neke rečenice izgovaram s potpuno drugim životnim iskustvom, a i ljudi koji su me gledali prije 12 godina kažu da je nekako sada sve sjelo na svoje mjesto. Osim toga, veseli me činjenica da će me, nadam se, gledati mladi koji su daleke 2006. godine možda tek kretali u osnovnu školu. Važna vijest je i da sam stalni dom za daljnje izvedbe našla u divnoj Galeriji Kranjčar , čija je vlasnica gospođa Elvira Kranjčar prepuna pozitivne energije i podrške.
Scena: Gdje ste dosad izvodili svoju monodramu, a koja gostovanja posebno pamtite?
Monodramu sam izvodila i na velikim pozornicama i na malim. Jedno vrijeme u galeriji Lav. Putovala sam Hrvatskom. Bila sam na Međunarodnom tjednu monodrame u Umagu gdje sam dobila nagradu za najbolju glumicu, a u rujnu ove godine izvela sam ju u ratom devastiranoj zgradi pakračke psihijatrijske bolnice. No gostovanje koje ću zauvijek pamtiti je ono u Taganrogu u Rusiji, kad sam imala čast monodramu odigrati u rodnoj kući A.P.Čehova, točnije u njegovoj dnevnoj sobi. Kuća je danas muzej, a organizatori festivala Velika provincija pretvorili su je na jedan dan u improviziranu pozornicu samo zbog mene. Mislim da sam i dalje jedina glumica iz Hrvatske koja je imala tu privilegiju, a osim s uspomenama, vratila sam se kući i s diplomom ‘Faina Ranjevska’ .
Scena: Zašto ste izabrali baš Višnjik od Čehova?
Još davno izabrala sam Čehova. Mislim da je on jedan od pisaca zbog kojih sam i htjela postati glumicom, pa je bilo logično da sam se s njegovim monologom upisala i na Akademiju dramske umjetnosti. Tada su mi rekli da izgledam kao netko tko bi trebao glumiti Čehova, ali meni je puno važnije od toga bilo što nisam imala osjećaj da govorim Čehovljeve, već svoje misli, oduvijek. Budući da se do mog tridesetog rođendana nitko nije sjetio ponuditi mi da igram Čehova, prihvatila sam se preinake njegove posljednje drame u monodramu. Tada sam izgubila neke bitne osobe u životu i osjećala sam kako mi se svijet izmijenio. A upravo u ‘Višnjiku’ Čehov možda najeksplicitnije govori o gubitku jednog cijelog svijeta, koji zamjenjuje drugi, u kojem se Ranjevska niti može niti želi snaći.
Scena: Kako vi doživljavate rastanak od voljenog doma u kojem ste odrastali?
U vrijeme kad sam trebala otići svojim putem, mama mi se teško razboljela i do danas sam ostala s njom budući da ne može živjeti sama. Tako da se sve promijenilo u mojoj zgradi. Otišle su susjede s kojima sam se igrala kad sam bila mala i često kroz prozor gledam ljuljačku koja je bila centar našeg malog svijeta, a koja je danas zarasla u korov. Imala sam prekrasan život, pun ljubavi, putovanja, susreta s ljudima koji su obilježili kulturnu scenu posljednjih trideset godina. 
Dio godine provodila bih na Azurnoj obali, a Francusku i danas smatram svojom drugom zemljom. Ali naravno da djetinjstvo smatram svojim utočištem i često mi se pojavljuje u snovima – voljela bih ponovno čuti dedin glas i jesti tetine kolače, ali ne žele li to svi?!
Scena: Koliko se vežete za svoje drveće, voćke…
Iako sam rođena Zagrepčanka, zapravo sam Dalmatinka u duši. Djed mi je bio iz Makarske i jedino stablo koje u meni budi snažne osjećaje je smokva. Svaki put kad Ranjevska progovori o višnjama iz svog višnjika, ja mislim na nekoliko smokvi koje je pradjed imao u našem vrtu u Makarskoj. Vrt je odavno prodan, ali ja sam u duši i dalje djevojčica s kikicama koja sjedi na svojoj smokvi i gleda u more.
Scena: Može li oduzeto mjesto odrastanja oduzeti sjećanja, blijede li i ona…
Naravno da ne, pa zar ne izgubimo sami sebe kad izgubimo sjećanje? I kad prestanemo maštati? Upravo o tome govore moji ‘Potrošeni snovi’. U najgoroj noći svog života, emocionalno skrhana Ranjevska, posljednje utočište pronalazi upravo u uspomenama, a ostaje skamenjena nad pitanjem kuda i kako dalje kad više nikome ne pripadaš, kad nemaš želja i snova i je li to uopće život?
Scena: Je li samoća važna za stvaranje?
To je vrlo relativno. Ja sam oduvijek voljela samoću. Satima sjediti kraj mora i maštati ili vježbati klavir ili se sakriti pod djedin stol navečer kad dođu gosti i slušati što to odrasli pričaju. S druge strane, bila sam strašno brbljava, od pete godine svaki tjedan sam nastupala na televiziji u tadašnjem dječjem programu, pjevala sam, recitirala. Samoća mi je već dugo dobra prijateljica. Volim satima razmišljati o ulogama u tišini svoje sobe, volim pisati i najdraža mi je ona kava koju u gradu popijem – sama. Samoća je moj izbor i nužna mi je za ikakav kreativni rad.
Scena: Kako je zapravo nastala monodrama ‘Potrošeni snovi’?
Jedne večeri otkazali su mi predstavu, pa sam ipak otišla na promociju zbirke pjesama ‘Proročanski prsti’, Natalije Vorobjove Hržić. Ostala sam skamenjena slušajući te nevjerojatne stihove u kojima je bilo rečeno sve ono o čemu sam tada razmišljala. Upravo tada počela sam sastavljati monodramu i shvatila sam da Ranjevska zapravo u ‘Višnjiku’ govori prilično malo, da mi ‘Višnjik’ neće biti dovoljan. I tako sam zamolila Natašu da koristim i nekoliko njenih pjesama. Ona ne samo da je pristala, nego me upitala tko mi režira monodramu. Tek tada sam shvatila da sam u problemu. Nitko je nije režirao. Nataša je došla pogledati jednu probu i tako smo počele raditi. Njeno viđenje Ranjevske poklapalo se s tekstovima koje sam u međuvremenu dodala u monodramu, tako da je nastala priča o jakoj ženi, koja je nepredvidljiva, zavodljiva, ali istovremeno krhka i dječje naivna.
Scena: Koliko ste vi u njoj, a koliko je ona u vama?
Što sam starija osjećam da je između ovakve Ranjevske koja je dosta udaljena od plahe Čehovljeve heroine i mene vrlo malo razlika. “U našem poslu sve je na prodaju“, rekla mi je jednom moja redateljica, a u monodramu sam unijela svoje snove, svoje tuge i svoju sreću.
Scena: Kako je igrati tako snažnu monodramu, biti sam na sceni…
Teško je jer su ljudi udaljeni metar od mene i moram glumiti kao da sam stalno u krupnom kadru. Treba živjeti svaku sekundu. Svaka suza je prava i svaki smijeh. Ali nema veće radosti nego kad osjetite da su se vaše emocije prelile na publiku i da vam ona uzvraća. U tim trenucima ponovno se zaljubim u glumu.
Scena: Koja je vama najsnažnija emocija u monodrami?
Najsnažnija emocija koju Višnjik u meni izaziva je tuga i nemoć da stvari budu onakve kakvima bismo mi željeli da budu, da se vrate sretni ili barem sretniji dani.
Scena: Poruka publici…
Dođite provesti večer sa mnom i Čehovom. Čekam vas u galeriji Kranjčar, Kaptol 26.
Foto: Natalija Đorđević priv. album – Vanja Šolin
