Premijerno: Prikradatelj – STALKER u režiji Nenada Glavana
By redakcija On 7 sij., 2020 At 02:50 PM | Categorized As Kazalište, Kultura, LifeStyle, Moda, Reportaže | With 0 Comments

Zagreb…

Prikradatelj – STALKER u režiji Nenada Glavana, po tekstu Giannija Fortea (Ricci/Forte), a prema motivima ruskog SF romana Piknik onkraj puta

STALKERU Velikoj dvorani &TD-a, 10. siječnja u 20.00 sati, na programu je premijerno multimedijalna predstava Prikradatelj (STALKER) u režiji Nenada Glavana, po tekstu Giannija Fortea (Ricci/Forte), a prema motivima ruskog SF romana “Piknik onkraj puta” braće Arkadija i Borisa Strugackog.
Neke predstave prosto nauče tekst napamet; u drugima tekst nastaje, rađa se… Ova je naša od druge vrste. Osnovnu zamisao o uvrnutom, izvrnutom postiže se nekom vrstom obrnute fuge, fuge koja raščlanjuje, iz kompleksne polifonije izvodi temeljnu temu i želju, iz besciljne bludnje ekscerptira polazište i težnju za njegovim postojanjem.
Kontrapunkt neshvatljivosti onog stvarnoga razbijen je na motive što pojedinačno vraćaju snagu koje ih je cjelina bila lišila. Izvlačenje asocijacije krši disocijaciju, u kontrapunktu pronalazi punkt, čvrstu točku s koje se polugom, kako kažu, mogu pomicati svjetovi. Vidljiv dio te poluge na pozornici nose Pisac, Profesor i Stalker.
STALKERRobert Španić je svojeg Pisca oblikovao nijansiranim dionicama, koncizno izvedenim kad je antifuga najjače izražena. Od prvoga glaska do posljednjeg tona, Španić osviješteno vodi ili prati izvođače i izvedbu u traganju za željenom izgubljenošću. Mijenama emocije Pisca prema okolini i prema samome sebi, Španić – od naizgled raštrkanog rastera točki preokreta – sastavlja strukturu (po definiciji obimniju od pukog zbroja elemenata) dramskog sukoba ove inscenacije i dosljedno definira mjesta povezivanja mono-dramskoga u „pravo“ dramsko.
Spremno prihvaća Domagoj Janković kao Profesor putove tako otvorene da pakao mu budu drugi ili on njima. I ono što nas potiče na nastavak i ono što nas koči katkad može biti unutar nas samih, a katkad izvan nas. Krilca lepeze pri tom se rastvaraju, ostajući (po definiciji) spojena tek u jednoj točki. Upravo tu Janković pokazuje iznimnu ludističku vještinu: precizno izvodi karakterizaciju iz široke lepeze scenskih raspoloženja nikad ne zaboravljajući da je njegov Profesor uvijek jedan, i to poprilično konzistentan, lik.
Preostaje da Stalker, Toma Medvešek, stalka. Stalker je i naslov uprizorenja, Prikradatelj. Iz te jezične nepodudarnosti, statičnog promatrača i dinamičkog šuljalice, Medvešek izvlači ono u čemu je dobar. Priča od njega zahtijeva da svojom pojavom upriliči veličine i granice raznih prostora u kojima se povjestica odvija. On gotovo STEM-ovski demonstrira prelaženja glumačke energije u materiju pozornice. Bilo razmetljivom kretnjom koja zahtijeva podložnost ili uzdržanošću poze koja vlastitu podloživost osvještava, Medvešek suverenim scenskim pokretom vodi gledatelja kroz predstavu i predstavu kroz slike.
A likovno osmišljene slike i same i cjelini predstave jesu i teme, i njihove varijacije i protu teme… „Tvrdu“ scenografiju „meka“ projekcija izaziva na dvoboj, katkad joj se i ruga, pa se onda s njom stapa i povinuje joj se. Zastrašujući i poželjni ne-prostori pomišljenog ljuljaju se na valovima između ne-prostornih prostranstava i onih prostora poznatih nam i svakodnevnih. Na primjer, tramvaj. Tramvaj vozi po svojoj pruzi, staje na svojoj stanici, nudi linijski predodređenu vožnju do one stanice koja je „moja“ ili je nizom vanjskih, neosobnih uvjeta određena kao moja…
Toj mogućnosti priključenja ustaljenom i kroz proceduru legitimiranom suprotstavljaju se tekst i dramaturška obrada Giannija Fortea te zagrebačka inscenacija Nenada Glavana u ITD-u. Uočljiva stratifikacija suprotstavljenih ideja i stavova vješto je pretočena u slojeve dramskih postupaka te prošivena bodovima različite dužine (koji diktiraju ritam) u ljupku kazališnu cjelinu estetiziranu i ružnoćom kad treba. Prepoznavanje bezizlaznosti suvremenih konfekcijskih modela misli navodi ih da pred nas postave heraklitovsku dilemu. Prihvaćamo li nametnute svjetove koje „osmisli“ jedan bog, odnosno neki pojedinac čovjek ili smo, propuštajući linije (bilo tramvajske, modne ili političke), spremni za svijet, filozofsku vatru, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi? Uz naglasak na „s mjerom“.
Ova predstava otvara to pitanje. Budući da poneki motiv pretječe scensku protočnost, izvedbeni bi tekst, bez utjecaja na efekt, lako podnio kraćenje. Odviše argumentacije, naime, slabi argument. Uz rasterećenje od tog malog, ali važnog, bremena oduženosti, još će se jasnije postaviti pitanje Ako ne dođe tramvaj, znam li naći svoju liniju kretanja i svoju stanicu? Ili je to suvremenom čovjeku i dalje – znanstvena fantastika? Gusti i dugi aplauzi na premijeri i prvoj izvedbi brojne publike kojoj nisu nedostajala i poznata lica – Krunoslav Ivanković “

režija Nenad Glavan
dramaturgija Gianni Forte
scena Nenad Glavan i Ana Vračarić
video i zvučno oblikovanje Dejan Gotić
kostimi Laura Špoljar
izbor glazbe Ana Vračarić
oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić
VJ, prijenos i kamera Martin Šatović, Luka Dubroja, Mirsad Mahmatović
dizajn plakata Luka Maji Predragović
fotograf predstave Luka Dubroja

Uloge:
Profesor Domagoj Janković
Pisac Robert Španić
Stalker Toma Medvešek

Foto: Press

comment closed