Krleža, stani u red!…

INTERVJU: U kapitalističkom društvu gdje sve što se radi mora biti profitabilno, da bi se živjelo i preživjelo, umjetnici koji žele živjeti od svoje umjetnosti moraju biti profitabilni. Ako je njihova umjetnost alternativna ili suviše suvremena, teško dolazi do publike i medija, kazala je autorica predstave za portal Scena.hr

Vesna Mačković autorica je predstave Krleža, stani u red! U predstavi tematizira današnju nevidljivost umjetnika. Predstava je scenski rad, koji je nastao iz istoimene radio-drame premijerno izvedene u emisiji ‘Ars acustica’ Hrvatskog radija u listopadu 2017. godine. Premijera predstave će biti u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu, 5. travnja 2018. godine s početkom u 20.00 sati. U predstavi glume Tonka Kovačić, Vesna Mačković i Vilim Matula. Autorica sasvim drugačije predstave, Vesna Mačković, za portal Scena.hr otkriva kako je nastala ideja da u predstavi eksperimentira sa zvukom te da manipulira s glumcima na kazališnoj pozornici. Treba naglasiti i da je ova predstava dio koncepta ‘Umjetnost dostupna svima’.

Scena: Kako je nastala predstava ‘Krleža, stani u red!’?
Predstava ‘Krleža, stani u red!’ inspirirana je istoimenim radiofonijskim radom, koji je premijerno izveden na Hrvatskom radiju u emisiji Ars acustica u 2017. godini. Nakon vrlo zanimljivog rada i suradnje na toj radio emisiji, odnosno radio-drami, poželjela sam je prenijeti u novi medij, proširiti u sadržaju, dodati nove tehnike i motive te tako iz 20-minutnog zvučnog rada proširiti na više od 40 minuta scenskog sadržaja.

Scena: Predstava tematizira današnju nevidljivost umjetnika, možete li opširnije reći nešto o toj temi?
Nažalost, stvarajući umjetnost u kapitalističkom društvu, gdje sve što se radi mora biti profitabilno da bi se živjelo i preživjelo, tako i umjetnici koji žele živjeti od svoje umjetnosti moraju biti profitabilni. Ako je njihova umjetnost alternativna ili apstraktna ili suviše suvremena, teško dolazi do publike i medija. U tom smislu veliki je problem medijska i opća nevidljivost suvremenih umjetnika danas pored mnoštva komercijalnih i popularnih sadržaja koji su zanimljiviji i medijima i širokoj publici.

Scena: Pema vašem mišljenju, što je danas u Hrvatskoj najvidljivije?
Nažalost, preplavljeni smo političkim temama, sportom, popularnom glazbom, krizama i problemima, i u svim tim i malim i velikim i važnim i nevažnim temama, umjetnost uglavnom izvisi i nađe se na margini interesa medija i publike.

Scena: Što se uopće događa s umjetnošću?
U Hrvatskoj se u umjetnosti puno toga vrijednog i zanimljivog događa, ali prečesto imam osjećaj da umjetnici umjetnost stvaraju za same sebe i uske krugove svojih kolega. Uslijed premale institucionalne financijske podrške suvremene umjetnosti, mnogo toga što se stvara kod nas izvede se javno jednom ili nekoliko puta i odlazi u zaborav.

Scena: U predstavi eksperimentirate sa zvukom…
Da, već neko vrijeme eksperimentiram s improviziranim glasom, zvukom i tekstom. Pa sam tako postala dio jednog međunarodnog dueta improvizirane glazbe s ruskim glazbenikom Romanom Stolyarom. Također sam u Kazahstanu ostvarila suradnju s njihovim orkestrom suvremene glazbe Eegeru gdje smo nedavno imali koncert. Pa tako evo i u ovu najnoviju predstavu uvodim improvizacije glasom i tekstom.

Scena: Još nešto je specifično u predstavi. Glumci imaju tekst, ali ga i izvrću po svojoj želji. No manipulacijom predstava ipak ide prema želji autora…
Tako je. Glumci su dobili tekstualne prijedloge, ali su slobodni činiti s njima što žele ili što im trenutak dozvoli. No, to ne znači da predstava ipak neće završiti upravo onako kako autorica namjerava jer ona je na sceni također izvođačica i manipulira sadržaj u smjeru u kojem ona misli da je ispravno. No, je li ona u pravu, ostaje na publici da prosudi.

Scena: Kad se stvorila ideja za takvu vrstu predstave?
Rad na radiofonijskoj inačici bio je vrlo intrigantan i svi smo uživali u procesu improviziranja tekstom na čvrsto zadanu temu. Shvatila sam da ako ove tekstualne igre proširim i na koreografirani pokret tijela te ako dodam pjevanje i hranu da će nastati nešto vrlo zanimljivo, zabavno, ali itekako višeslojno što potiče na puno razmišljanja.

Scena: Koliko ju je bilo teško napraviti?
Kako su izvođači vrlo uigrani i iskusni, uključujući i talentiranu 11-godišnju Tonku Kovačić, u tom području nije bilo nimalo teško, dapače bilo je veliko zadovoljstvo. No, kako to već biva, kad radimo s ograničenim sredstvima na nezavisnoj sceni uvijek će se dogoditi problem s tehnikom koja ne štima, kvari se i stvara probleme u trenucima kada bismo trebali baviti sa stvaranjem.

Scena: Što se sve događalo na probama?
Probe su često bile ispunjene s puno smijeha, interakcije i međusobnih sugestija, što je činilo da samo još više uživamo i stvaramo.

Scena: O čemu ste zapravo najviše promišljali?
Ono čime sam se najviše sama sa sobom bavila promišljajući ovu predstavu zapravo je moja tuga nad tim što se vječno iznova pitam zašto umjetnost ne može biti privlačnija širokoj publici i od većeg interesa institucionalnim podrškama. Svaki put bih se zavrtjela u krug ponovno do misli da je svima jednostavno lakše i kratkoročno korisnije baviti se lakim temama i brzim sadržajima koje nije potrebno promisliti i prespavati. Upravo zato predstava obiluje takvim stvarima: imamo puno pjesme, zabave i hrane, a između smo upakirali kao u sendvič vrlo ozbiljne stvari.

Scena: I dolazimo do ulaznica. Prvih 20 ulaznica ima prazno polje cijene, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 30 kuna, sljedećih 20 ulaznica ima cijenu 60 kuna itd. Posjetitelji koji rezerviraju ulaznice s praznim poljem cijene pri izlasku s predstave samostalno upisuju cijenu koju žele platiti ovisno o svom životnom standardu i zadovoljstvu predstavom. Što vas je motiviralo na inicijativu ‘Umjetnost dostupnu svima’?
Kad sam stvarala moju prvu produkcijsku solo predstavu prije nekoliko godina, shvatila sam da apstraktna predstava suvremenog plesa s nepoznatom autoricom i izvođačicom koja pritom ima invaliditet neće tako lako privući publiku. Također me godinama frustriralo kad i sama nisam bila u dobroj financijskoj situaciji a željela sam pogledati neki umjetnički sadržaj ta nužnost da se identificiram kao osoba s invaliditetom ili nezaposlena osoba kako bih iskoristila pravo na besplatne ulaznice ili popust. Stoga sam pokrenula inicijativu ‘Umjetnost dostupno svima’ prema kojoj posjetitelji bez potrebe da se etiketiraju kao umirovljenici, osobe s invaliditetom ili neka druga socijalno osjetljiva skupina, imaju mogućnost uzeti ulaznice s praznim poljem cijene te pri izlasku iz dvorane već prema vlastitom životnom standardu i zadovoljstvu pogledanom predstavom upisati ili ne cijenu koji su spremni platiti. Ovime sam htjela potaknuti publiku da otkriva nove vrste umjetnosti, nove autore i izvođače te neovisno o novčaniku da dođe i pogleda rad bez financijskog opterećenja.