Ekskluzivno…
Kazalište nije šoping u koji ćete doći kupiti ono što već imate, a što vam ništa ne znači. Kazalište nije kurva koja će vam raditi ono što želite, kaže glumac i redatelj Zijah Sokolović
Zijah A. Sokolović došao je pružiti podršku svojim studentima glume koji su u Delnicama krajem srpnja organizirali KotarFEST3. Prije predstave ‘Kobajagi donijela me roda‘ razgovarali smo sa Zijahom te vam donosimo riječi i promišljanja ovog fantastičnog glumca, redatelja te Ambasadora dobre volje UNDP-a.
Monodrama, usamljenost, istraživanje…
Monodrama kao jedna moguća kazališna forma u sebi krije jednu veliku šarenu tajnu, a to je da se čovjek, kao Glumac, mora odlučiti na usamljenost. Usamljenost, zato što traži, istražuje i igra sam. U kazališnom smislu nema ansambla, nema partnera, dijalog – sukob – agon uspostavlja sam. Sam traži i započinje sukobe, sam ih rješava, on je početak i kraj zamišljene tragedije i komedije. Ta tajna usamljenosti je ispočetka šarena, primamljiva, vrlo često romantična, ali je usamljenost poslije boji u tamne i nepostojeće boje. U tome je ljepota usamljenosti, u njenoj nepredvidljivosti i u njenoj prihvatljivosti. Čovjek, kao društveno biće, nije svjestan, kad zakorači u usamljenost, kad usamljenost obuče, što sve nosi taj jedan svijet monodrame i koja je to vrsta iskušenja i kriza i istraživanja prostora u sebi i daleko izvan sebe. Klasičan primjer, kao monodrama, je ‘Glumac…je glumac…je glumac’. Ona je nastala tako daleke, a tako bliže, 1978. godine, kad sam želio da sam sebi postavim pitanje i sam sebi dam odgovor – što znači u kosmosu biti Glumac, što je moje stvarno zanimanje i da li ću se ja, u već ‘datim’ i ‘zacrtanim okolnostima’ do kraja svog smisla baviti kazalištem i Glumom i živjeti od toga, kako se već živjelo. Tisuću pitanja, mogućih odgovora i milijun strahova. Podvukao sam crtu na svoj desetogodišnji glumački angažman i tražio smisao u nečemu što će se tek dogoditi i istražiti. E to, to istraživanje, to je bio idealni put umjetnosti! Kazališne umjetnosti! Tek tada sam osjetio što znači ‘biti’ Glumac! Znači biti usamljen u svakom obliku. Ali ta ista usamljenost me odvukla u fascinantne predjele Vremena, Prostora, Radnje. O tome se može teatrološki diskutirati, kritičarski analizirati, beskrajno filozofirati, ali je jedino stvarno u iluziji kazališta, ako se kroz usamljenu igru, dotakne i doživi. Evo, 36 godina doživljavam. Tekst je preveden na šest jezika, osamnaest glumaca u svijetu tražili su sebe mojim putem, Beč, Pariz, Varšava, London, Berlin, Sidney, New York, usamljenost u svojoj negaciji. Nisam imao potrebu da se ponavljam, jer nisam siguran da to znam, pa sam panično istraživao što me još muči u traženju smisla. Muči me kultura starenja u organiziranoj formi sile države braka, a u mogućoj formi kazališta kao kabarea! I tako je nastao 1993. godine u Beču, “CABAres, CABArei”. Ali, opet, u omiljenoj usamljenosti! Trebalo mi je posuđene hrabrosti da ponizim svakodnevicu, da bih uzvisio trenutak života! Ono što je radničkoj klasi Marxov ‘Kapital’, to je ljudima u krizi srednjih godina, moj dvoipolsatni kabare…ha, ha, ha… Kad sam Vremenom shvatio da imam pravo biti na putu kazališne umjetnosti, napravio sam sa džez kvartetom Lolita, na tekst A. P. Čehova ‘Medvjed’ šalu za jednog glumca u deset slika i s tom šalom obišao svjetske festivale! ‘Međuigre 0-24’ su čisti, skoro apotekarski hedonizam… Eto, to su predstave nastale kao posljedica istraživanja… Možda zato što sam slobodan i nisam u angažmanu i nisam na čekanju…
‘Kobajagi donijela me roda’ – kakav sam bio kad se nisam rodio
Onda dolazi taj život u Austriji, Beč. Što od straha od egzistencije, što od straha da ću sve manje i manje biti glumac na njemačkom jeziku, što od želje da Vrijeme koristim koliko toliko konstruktivno, istraživao sam Prostore u kojima Gluma još nije iskorištena ili je njena mogućnost zaboravljena. Koliko Gluma, kao oblik komunikacije može da kod djece razvija sigurnost i maštu. Tako je u Salzburgu nastao Th/ea/rt/o projekt. Prvo kao psihologija i kazališna umjetnost, a onda kao mogućnost informiranja mladih ljudi o složenim društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. To je trajalo skoro deset godina, a na samom početku je nastala predstava od jedne riječi ‘Rođenje’, onda ‘Telefon’, ‘Matematika’, ‘Droga’ i ‘Nasilje’ – nasilje nema pravdanja’ i nagrada EU za najbolji projekt edukacije mladih ljudi u Europi kroz formu kazališne predstave. ‘Rođenje’ ili ‘Kobajagi donijela me roda’ je igra Glumom u Prostorima kazališnih mogućnosti.
Vrijeme, prostor i radnja su život, ali i kazalište!
Prvo, kao profesor Glume na univerzitetu Austriji, a poslije u slobodnom Glumačkom pohodu po svim oblicima Prostora, razumio sam, shvatio sam i bio radostan toj jednostavnosti: čovjekov, naš život čini Vrijeme, Prostor i Radnja! Ali, Vrijeme, Prostor i Radnja čine kazalište, od Aristotela, pa do trenutka kad čitamo ovaj intervju! I zato možemo reći, kako kaže i Shakespeare – ‘kazalište je ogledalo prirode’, samo što kroz kazalište uvijek vidimo jedan mali nevidljivi dio prirode!
KotarFEST
Ja sam godinu dana bio ‘na privremenom radu’ na Akademiji u Osijeku. Ovaj Fest organiziraju moji studenti, a ja sam ih kroz predavanja savjetovao da ne budu ‘samo’ glumci, nego da istražuju svijet u kojem žive i da uzmu ‘svoj Glumački svijet’ u svoje ruke! I ja sam radostan i došao da budem dio njihovog traženja!
Predstava Kurva
Kad smo se odlučili da radimo monodramu po kolumnama Vedrane Rudan, morali smo prvo pronaći lik žene iz tih kolumni i ženu koja će doći u dijalog i sukob s temama kolumni. Velik i dugotrajan dramaturški proces. U procesu traženja rodio se lik jedne ‘obične’ žene koja živi svoj ‘obični’ život u svojoj i našoj svakodnevici. Žena koja se izgubila u vrtlogu povijesti, politike, vjere, kapitala i svog prirodnog starenja. Žena koja se nalazi pred povijesnim pitanjem, promijeniti svoj život ili ga i dalje trošiti u poznatoj formi. Ako se bude mijenjala bit će ‘kurva’ za svoju okolinu, ako se ne bude mijenjala bit će “kurva” za samu sebe. Dakle, svi smo mi kurve, samo je pitanje s koje strane se nalazimo!
Poruka čitateljima…
Kazalište je mogućnost da sami organiziramo svoje vrijeme! Kazalište je mogućnost da alpinistički pređemo planinu koja se zove kućni prag! Kazalište je mogućnost da se vidimo iz nekog drugog ugla, da se iznenadimo, rastužimo i razveselimo. Kazalište je iluzija naše stvarnosti! Kazalište je obaveza našoj zakržljaloj mašti. Kazalište je lijek protiv kompjutera i društvenih mreža. Kazalište je mogućnost, a čovjek je biće mogućnosti.
Kazalište nije šoping u koji ćete doći da kupite ono što već imate, a što vam ništa ne znači. Kazalište nije kurva gdje ćete za male pare da se ‘nasmijete do kraja svijesti i uma’, jer živite tragično. Kazalište nije kurva koja će vam raditi ono što želite.
Foto: Scena.hr
