ALFA (GLU)MICE
Kolumna: Glumica Dunja Fajdić
Uoči premijere predstave ‘Dječak koji je tražio zmaja’
Imam šlape na nogama jer danas prvo glumim baku u predstavi. Čudno mi je u tim šlapicama, čini mi se kao da sam nešto zaboravila. Pregledavam sve na sebi: rukavice, crni samtasti ogrtač, pleteni šal, pregača. Ne mogu se sjetiti i hvata me panika. Uskoro ćemo dobiti upozorenje da će kroz dvije minute krenuti pozdravni govor, pa najava, pa glazba za početak. Moramo ugasiti svjetlo i zatvoriti vrata. Diši. Mrzim premijere! Lažem. Dišem. Tu sam. Tu je Marija, tu je Mirel, ma, bit će sve super. Ne mogu zeznuti, sve znam, igramo igru, znamo priču, znamo pravila, bit će sve ok. A možda i neće. Možda se poskliznem. Ma, što god se dogodi, tako treba biti. Utjeha fatalizma je najefikasnija u ovakvim trenucima. Saberi se. Diši, tu si. Potočić znoja počeo je bešumno kliziti kroz slojeve kostima. Ulazim u kutiju, tj. na početno mjesto. Sve je spremno. Glazba.
Prije početka svake predstave…
Izmjenjuje se osjećaj sigurnosti s osjećajem da nemam pojma i da bi mi bilo pametno otići doma ovog trena, sad. Još stignem! Prihvaćam tu šizofreniju u glavi jer ignoriranje – nema smisla. Čak malo i uživam u tome. Prolazim ‘rutu’ u glavi, vizualiziram tok događaja, redoslijed scena, strukturu pjesme. Kad počne predstava – slobodna sam. Mislim na ‘tu i sada’. Slušaj partnera. Igraj s njim. Slušaj ga. Budi ta osoba/lik u svim okolnostima koje su u tom trenutku dane. To uključuje i npr. raspad scenografije.
Prije početka jedne predstave u kojoj igram s glumcem kojem se divim još od srednje škole.
Užas! Strava i užas!
Moja tipična mentalna balada je: “Ojojoj, ne želim zeznuti, ne želim se ni dokazivati, joj, ojojoj što će on o meni misliti”. I onda provalim predivnu izjavu:
JA: “Ispričavam ti se unaprijed ako danas nešto zeznem.”
GLUMAC: (uskličnici i upitnici iznad glave) “Znači ako preskočiš pola predstave, nema frke jer ipak si se ispričala unaprijed. Hahaha, onda se evo i ja ispričavam tebi pa nek mi je unaprijed sve oprošteno! Super!”. Tako nekako. Oboje smo zeznuli, ali ‘mimikrijski’: nitko nije primijetio osim nas.
Biti spreman, to je sve!
Predstave se mijenjaju i nižu puno brže od nečijeg mentalnog sklopa. Za mene, ‘spreman’ znači biti prisutan. Nema zbrajanja cijene špeceraja dok ‘čekaš’ svoju repliku (jer ionako ne ‘čekaš repliku’, nego nešto radiš). Nema razmišljanja o sljedećoj sceni ili o tome što netko drugi trenutno misli o tome što se sada događa. Malo mozak, malo ručica, nogica, malo jezik… treba imati povjerenja u vlastitu kućicu za dušu. I treba je posuditi osobama iz priča kako bi oživjele barem na nekoliko sati.
Foto: Ana Šesto/Privatni album