Intervju…
Csilla Barath Bastaić u London se zaljubila još u mladosti. Posljednjih godina njezino ime je sve prisutnije na glumačkoj sceni Londona. Lijepa glumica zbog toga živi na dvije adrese – u Zagrebu i Londonu. Csilla je nedavno dobila novu ulogu te počinje snimati svoj drugi film u Londonu. Za portal Scena.hr Csilla priča o životu i radu u Velikoj Britaniji, iskustvima, strahovima, emocijama, ulogama i prijateljstvima, a otkrila nam je i što je izluđuje …
Scena: U Londonu ste dobili ulogu u novom filmu. Kako je došlo do suradnje?
Cijeli film je još uvijek u nastajanju pa ne mogu otkrivati detalje, ali radi se o jednom zaista zanimljivom projektu i neobičnom načinu rada. Cijeli proces vrlo nalikuje procesu kako to rade Mike Leigh i Ken Loach u svojim pripremama za film. U početku nema scenarija nego sve kreće od glumaca i improvizacije. Nakon nekog vremena uključi se i pisac i to sve u suradnji s režiserom i glumcima oblikuje u završni scenarij. Na ovom projektu surađuje internacionalna ekipa iz Engleske, Srbije, Rusije, Njemačke i ja iz Hrvatske.
Scena: Koliko se glumište razlikuje od naše scene?
Ovisi u kojoj ste poziciji. Možete birati projekte ili se još uvijek probijate. London je definitivno meka za glumce i tu industriju, i tisuće i tisuće ih se slijeva u taj epicentar kazališne i filmske industrije. Probiti se je definitivno teško i ljudi većinom ne žive od svog posla već imaju uobičajene uredske poslove. Kad se i dobije uloga recimo u teatru, nema tog luksuza kao kod nas da se priprema po dva mjeseca, već je sve gotovo u nekoliko tjedana. Evo na primjer, zadnja predstava koju sam radila ‘San ljetne noći’, napravili smo za tri tjedna. Zato glumci svakom poslu pristupaju maksimalno pripremljeno i profesionalno.
Scena: Koliko je tamo lakše ili teže uspjeti kao glumac?
Ako imaš puno sreće i zaista fantastičnog agenta koji je u top 10 agencija, onda su neka vrata definitivno otvorena. Iskreno, teško mi je govoriti o tome je li tamo ili ovdje teže. Svugdje je teško. Ja sam slobodni umjetnik i konstantno je prisutna ta briga hoću li i kad imati sljedeći posao. Kod nas se još i pogoršala situacija i nama slobodnjacima je zaista nemoguće opstati ako ne žongliramo barem nekoliko poslova istovremeno.
Scena: Što vam je u Londonu posebno lijepo?
Raznolikost ljudi, događaja, prilika …
Scena: Jeste li ikad osjetili strah na nekoj audiciji?
Ne vjerujem da išta dobro može ispasti ako to čovjek radi iz straha – bilo koji posao radio. Kod mene nikad nije bio prisutan strah jer neizmjerno volim to što radim. Kad govorimo o audicijama ili premijernoj večeri, onda je tu uvijek prisutna pozitivna trema koju sam s godinama uspjela pretvoriti u prednost, odnosno ne dopustiti joj da me sputava.
Scena: Koja je uloga na vas ostavila dubok dojam?
Za mene su to sve one uloge koje su zahtijevale da izađem iz svoje zone komfora odnosno već poznatog teritorija. Bilo da se radi o istraživačkom radu ili savladavanju nove vještine ili pak prevladavanju nekih svojih privatnih blokada. Zadnja uloga kazališna koju sam radila definitivno je na mene ostavila snažan dojam. Zapravo rad na njoj. Riječ je o Shakespeareovom ‘Snu ljetne noći’ koji smo izvodili na izvornom engleskom jeziku, a predstava je nastala u koprodukciji Honey Tongued Theatre Productionsa iz Londona i Brilliant Events Dubrovnik. S tom predstavom smo otvorili novoosnovani Midsummer Scene festival u Dubrovniku prošlo ljeto.
Scena: Kao glumica kroz svoje uloge otkrivate sebe, pa koja je emocija najteže izašla na scenu?
Kad se govori o tome što ljudi percipiraju kao najteži glumački zadatak, često se spominje plakanje i tuga. Ali za mene je možda najveći izazov suprotnost toga. Euforija i smijanje koje kontinuirano mora trajati dulje vrijeme. U Londonu čak postoje i radionice fokusirane na taj specifičan glumački zadatak.
Scena: Kako izgleda život u Londonu?
U zadnje vrijeme dosta hektično. Zadnji blok proba bio je od 10 do 19 sati pa to ne ostavlja previše slobodnog vremena. Ali ja ionako sada idem isključivo raditi gore, tako da mi to ne smeta.
Scena: Jeste li se ponekad izgubili na ulicama Londona?
Naravno. Ne možeš upoznati niti jedan grad zapravo ako se bar jednom ne izgubiš. London je meni najinteresantniji daleko od turističkih gužvi. U malim uličicama koje izgledaju kao da se nisu promijenile od Dickensovog vremena. London ima zaista divne, skrivene bisere, samo se moraš potruditi pronaći ih i biti voljan hodati posvuda. Ja sam kao klinka prehodala cijeli London.
Scena: Mane i prednosti Londona su…?
London je fantastičan po raznolikosti ponude u svakom smislu i dinamičnosti života, ali no što meni najviše nedostaje kad sam tamo je prednost manje sredine. Recimo, činjenica da dnevno potrošim i do tri sata samo putujući po Londonu s jednog mjesta na drugo, me izluđuje. To iziskuje detaljno planiranje dana i ne ostavlja puno za spontanost.
Scena: Kako se snalazite financijski?
To je jedan od najskupljih gradova i naravno ovisi kojim standardom želiš živjeti. Ja se za sada nisam još trajno preselila pa ne bih znala koje to sve žrtve i prilagodbe iziskuje na godišnjoj bazi. Ali vidim po svojim prijateljima da je to teška borba jer najam stanova je nenormalno visok.
Scena: U Zagrebu radite i kazališnu predstavu, pa nam recite više detalja o njoj?
Taj projekt je također još u preranoj fazi da bi se otkrivali detalji. Riječ je autorskom projektu Kufer teatra, ITD-a i Muvane (kazališne kompanije koju je osnovalo nas nekoliko kolegica glumica). Bavimo se slučajem ‘Kamensko’ i cijele priče, odnosno skandala veznog za to. Pripreme su već počele, evo baš smo upisali tečaj šivanja kod bivših zaposlenica, a intenzivnije probe će krenuti prije ljeta i onda se nastaviti na jesen. Drugi projekt koji trenutno radim ovdje je serija ‘Kud puklo da puklo’. Zaista sam zahvalna na toj prilici jer ne sjećam se kad sam radila na nekom TV projektu koji je okupio toliko genijalnu ekipu. Beskrajno mi je zabavno i iskreno – malo mi je žao da sam samo gostujući lik.
Scena: Kako je raditi paralelno projekte u Zagrebu i Londonu?
Na početku je bilo iscrpljujuće jer čovjek se mora naučiti ‘šaltati’ iz sredine u sredinu. Ali sada je to sasvim druga priča i iskreno ne mogu si zamisliti da sam samo na jednom mjestu. Mana toga je da se ljudima u glavama brka kad ste gdje i onda te nekako previde za poslove jer pretpostavljaju da nisi u zemlji pa se svaki put iznenade kad kažem da sam sada ovdje.
Scena: Koliko vam treba sati ili dana za prilagodbu?
Gotovo ništa. Mogu biti na probi jedan u Londonu i već sljedeći dan na snimanju u Zagrebu. Sigurno bi to bila druga priča da imam obitelj i muža i sve, ali ovako za sada, mogu se skoncentrirati samo na sebe.
Scena: Je li vam se dogodilo da možda na krivom jeziku krenete u ulogu?
Ne, ali događa mi se da sanjam na mađarskom ili engleskom ili kad sam umorna počnem pričati drugi jezik. Zadnji put u Londonu sam otišla s prijateljem na večeru i htjela sam nešto naručiti, ali od umora mi je mozak toliko bio ‘zatrokiran’ da se nisam mogla sjetiti jednog izraza na niti jednom jeziku osim na francuskom. A što je najsmješnije, ni ne pričam francuski tako dobro. Odvalila sam se od smijeha jer uopće nisam znala od kud to sad.
Scena: S kime se u Londonu družite od glumaca?
Imala sam sjajnu ekipu na ‘Snu ljetne noći’, zatim s nekim glumcima koje sam upoznala preko raznih radionica, imam i prijatelje koji nisu glumci, ali su u industriji te prijatelje koji nemaju veze s glumom. Balans je bitan. Ne volim biti u svom poslu 24 sata na dan. Treba mi malo odmora i odmaka.
Scena: Planovi i želje?
Nastaviti karijeru paralelno u Hrvatskoj i inozemstvu još neko vrijeme, a poslije dolazi obitelj, pa će se stvari trebati prilagoditi i tome.
Foto: Michel Sevelo, Maja Kljaić
