Zagrepčanka Sunčana Sešić Alvarado 15 godina je radila kao modna dizajnerica u Los Angelesu. Kad se njezina tvrtka zatvorila, kao i većina tvrtki u Los Angelesu, Sunčana se posvetila svojoj velikoj ljubavi prema crtanju. Njezini radovi su mješavina fotografija, ilustracija i grafičkog dizajna. Kroz njih je dočarala svoja iskustva, proživljeno, strahove, radosti… U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Sunčana je kroz svoju umjetnost progovorila o svom životu u Americi. Razotkrila svoju dušu umjetnika koji se stalno bori s neumoljivom financijskom situacijom i neutaživom žeđi za umjetnošću. A Scena.hr vam ekskluzivno donosi njezinu umjetnost.
Scena: Kad ste se odlučili posvetiti se crtanju? Je li vas neko životno iskustvo ohrabrilo na to?
Prije pet godina prestala sam se baviti modnim dizajnom. Firma za koju sam radila 15 godina kao dizajner se zatvorila kao i mnoge druge firme u Los Angelesu koje nisu mogle izdržati ekonomski pritisak. Bilo je nemoguće opstati uz konkurenciju cijena koje su dolazile iz Kine. Nakon zatvaranja firme napravila sam svoju samostalnu kolekciju koja je pokupila mnogo komplimenata, ali ne i financijsku stranu. Kolekcija je bila previše ekstravagantna i artistička. Umjetnicima u Americi je teško opstati ako nemaju financijsko zaleđe. Borba za opstankom vrlo lako uništi taj zaigrani dio čovjeka. To se dogodilo meni. Prestala sam sanjati i uhvatila se u koštac s realnošću. Zatvorila sam svoje snove u kutiju i stavila je na policu da skuplja prašinu. Taj dan je mali dio mene umro. Izdržala sam tri godine bez artističke droge. Živjela sam kao što živi većina ljudi od 9-17 sati. Izvršavala sam svoje radne obaveze i pokušavala sebe uvjeriti da sam sretna. Ali kao i svaki ovisnik padala sam apstinencijske krize. Potajno sam bila nesretna. Realno sam znala da se ne mogu vratiti modnom dizajnu, financijska situacija mi to nije dozvoljavala, a ni godine mi nisu išle u prilog. Mlada generacija s novim idejama i energijom je dobila prednost jer je to zakon života. Moj san je bio da ću jednog dana otvoriti studio u kojem ću promovirati mladu generaciju dizajnera i umjetnika. Nažalost ostalo je samo na snovima.
Scena: Koliko dugo nastaje jedna slika, kako se odvija proces stvaranja?
Kompjuter je bio veliki izazov za mene. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kako nisam kompjuter generacija uzelo mi je dosta vremena i energije da ga upoznam. To upoznavanje mi je pomoglo da pobjegnem bar na par sati od realnosti i odlepršam u neki novi virtualni svijet bez granica. I tu počinje moje crtanje. Kroz moje crteže izbacujem iz sebe svoje emocije. To je neka vrsta čišćenja duše, pričam ti moj život i sve što me okružuje, boli ili čini sretnom. Polako sam izašla iz svoje dizajnerske krize i postala ovisnik Photoshopa i PhotoDrawa. Moja umjetnost je mješavina fotografija, ilustracija i grafičkog dizajna. Napraviti jednu kompleksnu sliku traži dosta vremena, strpljenja, kreativnosti i dobro poznavanje Photoshop programa. Mogućnosti su velike. Vrijeme za izradu jedne slike ovisi o inspiraciji na prvom mjestu, a minimalno vrijeme je između 9-12 sati i to ne za kompleksnu sliku punu detalja. Rad u kraćem razdoblju nije završen rad, slika je ‘sirova’ i nedovršena. Nažalost još uvijek možete naići na ljude koji ne priznaju artističku vrijednost i ignoriraju ovu vrst umjetnosti. Kažu :’ To je kompjuter napravio, to nije umjetnost! ‘ Ne, iza svake takve slike postoji čovjek, koji unosi svoju dušu i viziju, svojom rukom pomiče miša koji u ovom slučaju mijenja klasični kist i daje život jednoj novoj umjetnosti.
Scena: U svojim radovima zapravo ste preslikali svoj život, koja je bila prva vaša slika?
Moji prvi radovi na kojima sam vježbala i učila su bili zapravo neka vrsta zabave za moje prijatelje. Koristila bih njihova lica i spajala ih sa zvijezdama Hollywooda i javnim ličnostima. Prvi veći projekt je bio cijeli foto album dar suprugu moje prijateljice za njegov 60. rođendan i to sa slikama od njegove mladosti do danas i to popraćeno duhovitim tekstovima. Kako ga dobro poznajem znala sam njegove dobre i loše vrline, foto album je bio pun pogodak. Iduće godine sam to isto napravila za njegovu suprugu. To je bilo zaista zabavno raditi. Moja prva ozbiljna’ slika, kad sam se usudila dotaknuti moju malenkost je bila ‘Sjećanje i Sjeta! Poslije ove slike počinjem sve više i više kopati po prošlosti, što nije baš uvijek ugodno i lako, a ni zdravo. Jednom kad promijenite zemlju življenja, više nikada ne pripadate sto posto samo jednom mjestu. Uvijek postoji ta sjeta i pitanja tko sam i gdje pripadam. Ne pripadate više nigdje, postajete vječni putnik, za avanturiste je to dobro i ne pada im teško, ja nisam taj tip, ja sam vise kućni hrčak i zato mi je bilo teško prilagoditi se.
Scena: Imate zanimljiv stil, situacije iz ovog vremena stavljate u kontekst nekih prošlih vremena, koja je poruka?
Prošlost se miješa sa sadašnjošću. Nema puno različitih životnih priča, sve su one iste i samo se prepričavaju. Žive iz generacije u generaciju, netko ih zna prepričati bolje, a netko lošije. Malo je ljudi koji su dovoljno maštoviti i hrabri koji su se potrudili da nauče nešto iz prošlosti i stvore svoju jedinstvenu priču. Što je najtužnije pogreške iz prošlosti se ponavljaju u velikoj količini.
Scena: Žene i muškarci u vašim radovima često imaju maske na licu?
Pokažite mi čovjeka koji nema masku. Ako ne konstantno, onda bar povremeno. Svi smo mi uključeni u tu predstavu pod maskama. Iskrenost i razgolićenost je privilegija hrabrih, ja im se divim, ali njihov životni put bez maski je puno teži i trnovit. Ljudi su skloni da zloupotrebljavaju tuđu bol i neuspjeh. Na neki način se naslađuju s time, a neki se ni s uspjesima drugih ne nose baš najbolje. Ja im neću pružiti tu radost i radije ću staviti masku na lice. To me je naučila Amerika i da me krivo ne shvatite nisam ponosna na to, ali sam sretna što sam naučila kako se poštedjeti nepotrebne boli.
Scena: Kuće, zgrade i djeca su vaši česti motivi. Koja je vaša najveća fascinacija?
Djeca su moja najveća fascinacija. Nevinost i iskrenost tih malih ljudi me fascinira. Oni tek trebaju kročiti u život i odabrati svoju životnu stazu i to uz našu pomoć, to je najveći i najvažniji zadatak koji nam je život dodijelio, biti mudar i dobar mentor novoj generaciji. Kuće su svjedok vremena i zato ih volim. Čuvari tajni i riznice ljudskih sudbina. Zamislite kakvih bi se sve priča mogli naslušati da kuće govore.
Scena: Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?
Iz svakodnevnog života, ja nemam Google naočale da ovjekovječim zanimljiv moment, a niti fotoaparat ne nosim uvijek sa sobom. U memoriju pohranjujem zanimljive momente koje zatim prenesem u crtež. Dobro napisana priča mog prijatelja Blaže Davidovića će me inspirirati vrlo lako. Specifičan izražaj na djetetovom licu će biti dovoljan za inspiraciju. Inspiraciju crpim iz svojih emocija. Kad želim nešto reći, a nemam teksta za to, ja šaljem poruku putem crteža. Moji radovi su ‘mélange’ mojih uspomena i svakodnevnice, a povremeno zalutam i u budućnost.
Scena: Kako izgleda suživot vas i vašeg talenta? Što je umjetniku najveći neprijatelj?
Ponekad sam sama sebi neprijatelj zbog negativnih misli kojima dozvolim da zavladaju. Kad ‘upadnete’ u onu crnu rupu blokiranosti, kad vam zločesti dio vas govori da ne valjate, da vam je inspiracija presušila i da je to sve besmisleno. To su teški momenti, ali i neminovni jer poslije njih dolazi nešto novo.
Scena: Našu glumicu Doru Lipovčan oslikali ste kao Marilyn Monroe, koja je poruka? Koje osobe iz povijesti vas izuzetno fasciniraju i zašto?
Dora je pravi iskonski umjetnik. Žena sa dušom i srcem. Ona može biti Marilyn Monroe ili Charlie Chaplin ili bilo koji drugi veliki simbol Hollywooda. Život Fride Kahlo me je fascinirao. Bila je svoja i uz sve tragedije koje su joj se dogodile ona je ostala dosljedna sebi i svojoj umjetnosti. Film o njenom životu sam gledala u razdoblju kad sam ja odustala od modnog dizajna, posramila sam se tada same sebe i svog odustajanja. Iz kino dvorane sam izašla plačući.
Scena: Kakva je u Americi percepcija žene danas? Je li ona ipak još uvijek pod tihom tiranijom društva i marioneta…?
Definitivno još uvijek nije sto posto emancipacija zavladala. Još uvijek su žene plaćene manje na radnim mjestima nego muškarci. Ovdje zakon štiti ženu tako da su poslodavci više oprezni. U Americi su velike kazne za seksualno zlostavljanje i diskriminaciju žena. Najviše žena ‘marioneta’ će te naći u filmskoj industriji. Tu se igraju opake igre za koje pravila pišu moćnici na vrhu. U pitanju je velika lova i za njih ne vrijedi ni jedan drugi zakon osim njihovog vlastitog. Amerika je multikulturalna zemlja. Upoznala sam žene iz raznih zemalja i različitih kultura; Kina, Somalija, Mexico….. Zlostavljanje žena u Latino zajednici je još uvijek jako prisutno. One i dalje žive u sjeni muškarca. U tvrtki za koju sam radila imala sam 80 radnika iz Mexica. Koristila sam sve svoje snage i znanje da educiram žene i pomognem da se izbore za svoja prava. Zbog toga nisam baš bila dobro došla u ‘Big Macho Man’ zajednicu.
Scena: Oslikali ste ženu s maskom koja bez problema pokaže tijelo, ali sakriva lice, zašto ona to radi?
Hahaha… vjerojatno je to moj problem sa “pokazivanjem”, s maskom sam malo hrabrija! Maska je i ovaj puta simbol nesigurnosti i nepovjerenja. S umjetničke strane, maskom goloj ženi dajem dozu čednosti.
Scena: Koji su planovi?
Nemam odgovor koji su moji planovi u umjetnosti, ali znam sigurno da neću dozvoliti da nestane ta umjetnost u meni. Moja velika želja je da odem iz Los Angelesa u neko malo selo. Da kupim kućicu s pogledom na more gdje mogu živjeti bez gradske žurbe i financijskog stresa. I crtati, čitati, crtati…!
Scena: Zagovornica ste prava djece i oko toga ste jako angažirana, recite nam više o tome?
Moja borba s ustanovama za prava djece je poznata u USA. Nisam im baš miljenica. Užasne stvari se događaju iza parole ‘In the Best Interest of the Children’, korupcije, nerad, kriminal, djeca nestaju i umiru pod njihovom skrbi. Human trafficking je prisutan, ali ljudi zatvaraju oči na tu tragediju. Djeca su najlakša meta jer su nemoćna da se obrane, posebno djeca bez familije koja su pod starateljstvom Centra za socijalnu skrb. Pokušavam biti njihov glas i s time ih zaštiti.
Scena: Što biste iz svog dizajnerskog života izdvojili kao posebno iskustvo i sjećanje?
Moja draga prijateljica i slikar Đurđa Vilagoš imala je TV intervju nakon njene izložbe. Drugi dan me je nazvala i rekla da nije sigurna – voli li me ili ne. Za izložbu je odjenula haljinu koju sam ja dizajnirala i to prije 10 godina, ljudi su je zvali i postavljali joj pitanja gdje je kupila haljinu i tko je dizajner. To mi je bio veliki kompliment. Upoznala sam Nancy Gonzalez, koja dizajnira prekrasne torbe, posebna ličnost i žena. Rođena je u Kolumbiji gdje je i otvorila svoju tvrtku. Nancy je posvećena jačanju temeljnih prava žena, a posebno se zalaže za dobrobit svojih zaposlenika i njihovih obitelji. Ona je pokretač društvenih promjena. Zaposlila je gotovo sve žene iz svog rodnog grada i pruža dnevnu skrb za njihovu djecu. Svoje zaposlenike poštuje. Ona je moj uzor u svijetu dizajna i mode. S njom sam provela par sata u prekrasnom razgovoru. Na kraju mi je očitala bukvicu u vezi mog odustajanja od dizajna.
Scena: Surađujete li s ljudima iz Hrvatske?
Ne, ali u Hrvatskoj imam nekoliko divnih prijatelja sa kojima sam ostala u kontaktu.
U fotogaleriji pogledajte umjetnost Sunčane Sešić Alvarado:
[nggallery id=217]
