Crtice iz života velikana
In memoriam: Krunoslav Cigoj 30. ožujka 1949. – 27. kolovoza 2015.
U povodu šeste godišnjice smrti koja je u krugu najuže obitelji obilježena 28. kolovoza, donosimo crticu iz života onako kako je to napisala Krunina supruga Vesna Sekulić Cigoj za Balkan Journal iz Atlante.
Kad bi se tražili podaci o Krunoslavu Cigoju, našlo bi se da je riječ o znamenitom opernom pjevaču, hrvatskom tenoru koji je punio daske svjetskih opernih kuća, umjetniku koji se nakon pjevačke karijere posvetio opernoj i operetnoj režiji, a zapamćen je i kao veliki prijatelj Sarajeva u za taj grad najtežim vremenima. Organizirao je pomoć, koncerte, dao sve od sebe da pomogne ljudima i ranjenome gradu što je Sarajevo i prepoznalo te ga posmrtno, 2019. godine proglasilo počasnim građaninom, piše magazin Balkan Journal.
Krunoslav Cigoj više se od tri desetljeća borio s malignim bolestima no bolest ga nije slomila. Njegov stvaralački, umjetnički i ljudski duh bio je nesalomljiv.
U povodu šeste godišnjice smrti koja je u krugu najuže obitelji obilježena 28. kolovoza, donosimo crticu iz života onako kako je to napisala Krunina supruga Vesna Sekulić Cigoj. Njeni štikleci čekaju nakladnika za objavu, a do tada mogu se naći na društvenim mrežama te dijelom i u Monografiji o tom eminentnom umjetniku.
U sljedećim brojevima i čitatelji Balkan Journala uživati će u duhovitim, osjećajnim i živopisnim sjećanjima koja otkrivaju život iza scene, govore o umjetnosti, kolegijalnosti, prijateljstvu i nadasve vječnoj ljubavi.
Prvi štiklec vraća nas u travanj 2019. godine u Sarajevo gdje je u povodu 6. travnja, Dana grada Sarajeva posthumno promovirana Monografija Krunoslav Kruno Cigoj. Svečanosti su prisustvovali supruga Vesna i sin Mark koji je nešto kasnije, na slavljeničkoj sjednici sarajevske skupštine u ime oca preuzeo povelju o proglašenju počasnim građaninom Sarajeva:
– Oko 16 sati u petak 5.04. krenuli smo sinko, naši rođaci Nina i njen sin Lovro i ja iz centra Zagreba po jednom meteorološki sumnjivom danu na put u Sarajevo. Po prvi put novom trasom. Izlazak na Okučanima, pa Bosanska Gradiška, ulaz na autoput do Doboja, pa Doboj – Zenica stara cesta i od Zenice Sarajevo opet autoput. Iz Zagreba smo izlazili doslovce 2 sata, granica prazna (juhu ! ), a kišu smo uredno mimoilazili i negdje oko 21 h ugledah svjetla mojeg Sarajeva ! Nakon 7 godina.
Pomislih kako se taj grad pomlađuje, uređuje i u apsolutnoj smo suprotnosti grad i ja. I Šeher i ja izvukosmo živu glavu, ali on stoji ljepši i pomlađen, a ja obrnuto. Svaki je progurao svoju tragediju, dakako ja onu pojedinca a on tragediju opsade nezapamćene u modernom svijetu. Ovo je “pjesnička” nazovimo tako ovu usporedbu da me nitko krivo ne shvati. Navečer susrećem “glavnog i odgovornog krivca” za razlog našeg dolaska – Kruninog voljenog prijatelja prvaka Opere, basa Ivicu Šarića, tada dogradonačelnika Sarajeva.
Budim se ujutro, silazim u Bečku kavanu hotela Europa očekujući svoje prijatelje. Oni stižu s poklonima, cvijećem. Moji Selimovići. Sutka i kćer Selmu sam zadnji put vidjela na Kruninom sprovodu. Moju doslovce “prepolovljenu” Elmu gotovo ne prepoznajem. Uzbuđeni smo, sretni, ali ljepota pravog prijateljstva je da u pet minuta počinjemo komunicirati kao da smo se jučer vidjeli. Ivičina sestra Marica obasipa me poklonima, jedan stiže i iz Amerike od njihova brata Željka. Moram opet brzo u Sarajevo, hahaha ! Krećemo prema Muzeju za književnost i pozorišnu umjetnost BiH na promociju monografije KRUNOSLAV KRUNO CIGOJ. Počinje bajka.
U malom sokaku smjestio se muzej u niskoj kući s avlijom u zelenilu sa stolovima i stolcima gdje se može popiti kava, kahva , kafa i voda. Iz Muzeja dopire Krunin glas koji je zvučna kulisa izložbi kojoj je autor sam autor monografije zahvaljujući direktorici Muzeja lijepoj gđi. Šejli. Krunini kazališni kostimi izrađeni kaširani posteri, nagrade, ploče, osobni predmeti. I ono najvrjednije.
Susreti, zagrljaji, pokoji cvijet, neka suzica radosnica. I onaj divan osjećaj dobrodošlice, iskrene od duše. Počinje promocija. Knjiga izgleda veličanstveno. Govore akademik Josip Muselimović iz Mostara, prof. Topić predsjednik “Napretka” Sarajevo, na red dolazi Ivica i krene. Zastane. Knedla u grlu. Kao da je osvijestio da mu uistinu nema Krune iako započinje: “Ako nas sad gleda odnekud pita se što smo ovo sve napravili za njega …” i tu je zastao da udahne. Nakon njega, govori autor mr Jasmin Bašić čije riječi odražavaju poštovanje, odanost i emociju prema Kruni. I odjednom poznati i priznati vokalni ansambl “Prijatelji” započinju zagorsku pjesmu “Vehni, vehni fiolica”.
Pa ti budi junak i ne spusti suzu. Iako nepredviđena u programu, imala sam potrebu zahvaliti svim tim dragim ljudima. Grliti ću ih u mislima dok sam živa. Oni su učinili što Krunin i moj Zagreb nije. Prvi – napisala je supruga velikana Krunoslava Cigoja, a objavio Balkan Journal iz Atlante.
Evo kako Sarajevo pamti Krunoslava Cigoja – iz obrazloženja o proglašenju počasnim građaninom Sarajeva:
Krunoslav Cigoj je volio Sarajevo, kao što je njegova sarajevska publika voljela da sluša njegov glas, arije i predstave koje su nezaboravni, povijesni eho najboljih umjetničkih uzleta sarajevske operne scene. Raskoš rođenog talenta, kreirao je jedan poseban i etičan svijet u kojem se prepoznavalo kako i koliko umjetnost i odgovoran umjetnik mora imati relaciju i sa stvarnošću, jer samo tako umjetnički život i ljudsko bivstvovanje ima smisla i svrhe. Cigoj je do kraja vjerovao da umjetnost može mijenjati svijet, glazba oplemenjivati dušu i činiti nas boljim ljudima. Za mnoge od nas koji smo ga slušali tako je i bilo, njegovi dolasci u opsjednuti grad mijenjali su ratnu sarajevsku stvarnost.
Bio je neumoran, radan, posvećen umjetnosti. Pored svojih internacionalnih angažmana, upisao je svoj operni DNK i u Sarajevo, grad koji je neizmjerno volio i 35 godina mu se uvijek vraćao. Postajala je metafizička veza ovog umjetnika s našom sredinom, uvjerili smo se to i kroz nezaboravne izvedbe mnogih tenorskih uloga i opernih režija posebno praizvedbe prve BiH opera Hasanaginica u kojoj je godinama likom Imotskog kadije ostavljao neizbrisivi trag.
Ne postoji ništa što tako ispunjava i vezuje srce kao ljubav, tako bi se mogao opisati njegov odnos sa šeher Sarajevom.
Kada su mnogi izlazili iz opsjednutog grada u ratu, Cigoj je u njega ulazio preko Igmana, sudjelujući u humanitarnim koncertima, pridružujući se kulturnom otporu u gradu koji se protiv razornih granata i puščanih rafala borio i lijepom glazbom, uzvišenom arijom i poetskim stihom. Iako je bio teško bolestan, ništa mu nije bilo nemoguće učiniti za Sarajevo, kao što to i priliči velikoj ljubavi, davao je sebe, ne uzimajući ništa za sebe.
Zato mu je u jednom periodu na zagrebačkoj adresi ratnih ’90-ih bilo prijavljeno sedamdesetak izbjeglica i nikom nije bilo tijesno, jer je njegovo ljudsko srce bilo široko. Iako je bio apolitičan, znao je identificirati zlo i zaštiti čovjeka.
Sarajevo pamti svoje prijatelje, posebno one iz najtežih vremena, nema riječi kojim bi mogli izraziti zahvalnost za plemenita djela koja nam je darovao Krunoslav Cigoj, zato je posthumno priznanje Počasnog građanina Sarajeva naš zalog da ćemo se i institucionalno sjećati velikih umjetnika koji su našem gradu darovali ljubav i dobrotu.
Foto: Press LZMK / hr.wikipedia.org, Balkan Journal Screenshot
