Kolumna…
Piše: Iva Leko
Prije nekoliko mjeseci sa svojom obitelji bila sam u jednom restoranu, a stol do nas bile su tri majke sa svojom djecom. Moj sin otišao je do stola i htio se uključiti u druženje s djecom njegovih godina. Nakon nekoliko minuta gledanja počeli su trčati po restoranu. Na svu sreću skoro pa i nije bilo gostiju, a osoblje je bilo tolerantno, nisu obraćali pažnju na njihov nestašluk. Igra je trajala svega deset minuta, nakon toga sva su djeca sjela za obližnji stol i izvadila svoj iPade te su počeli igrati igrice. Naravno i mene je moj sin potaknut time tražio nekakvu tehnološku igračku, ali u tom trenutku nisam imala ništa kod sebe. Morala sam popustiti, dala sam mu mobitel da može sjediti s njima i raditi ono što i oni. Nakon te situacije, ja sam ostala malo zapanjena, nisam znala što da radim, je li to normalno ili smo možda mi malo zastarjeli.
Kad smo mi bili djeca
Potaknuta situacijom inspirirana sam za ovu kolumnu. To se ponovilo više puta. Zaista smatram da je bilo kakva igra bolje rješenje od gledanja u televiziju, od gledanja u iPade ili 
bilo kakve smart phonove. Pamtim dane kad smo mi bili djeca i kad smo u tri minute pojeli cijeli ručak kako bismo mogli ići van na igranje. Odbojka, graničar, gumi – gumi, nogomet… Ma svašta, toliko je toga bilo da nismo znali što ćemo prvo igrati. Danas su se očito vremena jako promijenila, i to brzinom munje. Često se pitam – imaju li zabrane smisla ako doma takve stvari ne smije koristiti. Jer kad god se nađu u nekom dječjem društvu oni će opet po svome, a mi ćemo morati popustiti kako bi našu djecu vršnjaci prihvatili. Mislim da nismo ni svjesni koliko nas zapravo napredak tehnologije uskraćuje, a pogotovo našu djecu. Toliko brzo, da jednostavno ne stignemo to pratiti.
Naše djetinjstvo je bilo ljepše
Facebook, Instagram, Twitter…, pa čak i sam internet te dostupnost raznim informacijama stvaraju jednu nerealnu sliku života koju oni jednoga dana moraju pratiti. To je nešto na što ne možemo utjecati. To je jače od nas. Iako sam ja jedna od onih koje žive za danas, a ne za sutra, ponekad se zapitam – kako će njihov život izgledati s obzirom na tehnologiju kroz nekoliko godina. Mislim da je ipak to sve uzelo previše maha, kad djeca radije tipkaju po laptopima, igraju igrice, nego uživaju u prirodi i igri s loptom i druženju s drugom djecom. Uvjerena sam da je naše djetinjstvo, a posebno ono naših roditelja bilo puno zdravije i ljepše. U to sam jednostavno sigurna.
Foto: Privatni album – Iva Leko
