Judita Franković Brdar: Uvijek sam naginjala određenoj mjeri fizičkog teatra

Vremeplov – Judita Franković Brdar

Gluma je poput rollercoastera koji vozi prema vrhu, ali se i nemilosrdno spušta prema dnu, pa opet natrag i tako u krug, kazala je glumica Judita Franković Brdar za portal Scena.hr

Nagrađivana glumica Judita Franković Brdar u svojoj dugogodišnjoj karijeri ostvarila je brojne uloge u uspješnim hrvatskim filmovima i predstavama. Među njima svakako treba istaknuti uloge u filmovima ‘Sonja i bik’, ‘Majka asfalta’ i ‘Ćaća’. No uloga u kazališnoj predstavi Judith French, Juditu je stavila na kazališnu i glumačku mapu. U razgovoru za portal Scena.hr Judita Franković Brdar priča o svojim ulogama, transformacijama te otkriva da naginje fizičkom teatru. Judita ističe da glumac uvijek mora raditi na sebi, svojim emocijama i svojoj ranjivosti i da taj rad nikad ne smije stati. Prisjetila se jedne od najdražih prvih uloga i to u dječjoj predstavi ‘Kraljica vešmašina’ Jelene Kovačić i Anice Tomić.

Judita Franković

Scena: Jedna od prvih većih uloga bila je kazališna uloga Judith French. Po čemu pamtite prve kazališne korake?

Po nevjerojatnom entuzijazmu i strasti, posvećenosti i vjeri u snagu teatra. Tako to vidim sada kad pogledam unazad. Riječ je o predstavi koja je prošla prave porođajne muke prije nego je ugledala svjetlo dana. Napravili smo ju u nemogućim uvjetima, a onda se ispostavilo da producenti ipak nemaju kapaciteta za nju. Sve je stalo na godinu dana, a onda je Vlatka Vorkapić dobila nagradu Marin Držić za tekst, što nam je dalo ponovni vjetar u leđa. Ta predstava donijela mi je prve nagrade (Marula, Šovagovića, NHG) i priznanje struke. S jedne strane to je blagoslov i prokletstvo jer sam na početku karijere već imala sreće raditi sjajne predstave i uloge, pa onda naivno misliš da će uvijek biti tako. Na početku nisi svjestan da je ovaj posao poput rollercoastera koji vozi prema vrhu, ali se i nemilosrdno spušta prema dnu, pa opet natrag i tako u krug. Mislim da je to možda ponajbolja metafora našeg posla, konstantno letenje i padanje. Frustracija kad ne uspijevaš naći pravo rješenje u procesu i ispunjeno srce kad čuješ pljesak zadovoljne publike.

Judita Frankovic Brdar

Scena: Što biste izdvojili iz te priče?

Da se sve može postići ako to zaista želiš.

Scena. Što za vas predstavlja sreću i zadovoljstvo?

Pjegice na licu moga muža, njegov zarazni osmijeh. Glasan smijeh mojih roditelja koji postaje još glasniji kad mu se pridružimo sestra i ja. Uspjesi mojih prijatelja. Miris rane jeseni, jutarnja kava, čitanje knjiga, putovanja i mirisi novih gradova, trešnje…

Judita Franković

Scena. Nakon te uloge, ostvarili ste brojne kazališne uloge, a gluma je postala vaš život. Kolika je moć transformacije te kako glumačka transformacija utječe na vas?

Istina, te me predstava na neki način stavila na glumačku i kazališnu ‘mapu’, a onda se otvorio film, moja prva ljubav. Transformacija, koju spominjete, je nešto što me osobno jako zanima. Sklona sam im i na neki način su mi one glumačko utočište. Zanimaju me mogućnosti širenja granica, osobna ograničenja i tu mi gluma otvara veliki prostor.

Scena. Tko vam je u početku karijere bio najveća podrška?

Moji roditelji i sestra. U tom sam smislu blagoslovljena. Naša mala zajednica uvijek je bila čvrsta. Uvijek ću se sjećati riječi svojih roditelja koji meni i Maji govore: “Što god da se desi, prvo dođite nama, uvijek nam možete sve reći i onda ćemo situacije zajedno rješavati.” Ta naša zajednica je uvijek bilo mjesto sigurnosti, utočište, mjesto kreativnosti. I danas mi dolaze na predstave i premijere filmova. U jednoj fazi svoga života imala sam puno hobija i interesa, pa su moji roditelji mislili da je i gluma samo faza, ali onda su došli pogledati moju prvu profesionalnu predstavu, (i danas jedna od meni najdražih predstava), dječju predstavu ‘Kraljica vešmašina’ Jelene Kovačić i Anice Tomić i shvatili da sam ozbiljna.

Scena: U New Yorku ste pohađali radionice za glumačku tehniku Meisner. Kako je to izgledalo? Što je na vas jako utjecalo i kako biste opisali to iskustvo?

Moje školovanje baziralo se na kombinaciji Čehov, Strasberg i Grotowski metode, koje sam kombinirala proširujući znanje okolo po raznim glumačkim, plesnim, lutkarskim radionicama. Osobno naginjem različitosti i za mene najbolje funkcionira da uzmem od svega pomalo. Glumcu trebaju biti ponuđeni alati, široka paleta iz koje izabire oruđa koja će raditi za njega. Otvoriti mu put kad zapne u procesu i kreativnosti. I po meni metoda služi upravo tome. Učiš, učiš i te karte imaš u džepu kad zagusti, kad nema inspiracije. Postoji ta kultna Strasbergova rečenica, to jest postoji popis pravila kojih bi se glumci trebali pridržavati, a zadnje je pravilo – fuck the method… Dakle, usvoji obrtništvo metode, i onda ju pusti dok ti ne zatreba. Naravno, dok si mlad i učiš, mozak ti je ‘overloadan’ informacijama, ali to se počne čistiti kad počneš raditi i plesati između intuicije i metode. Provjerenog recepta nema. Svaki proces traži novi pristup, osluškivanje, balansiranje. Meisnera sam susrela kasno, prije nekoliko godina također na jednoj radionici i jako mi se svidjelo. U međuvremenu sam puno radila i potrošila se, pa mi se činio dobar trenutak pofriškati stvari. Otišla sam u New York na ljetni intenziv od mjesec i pol u William Esper Studio, koji je posvećen Meisner metodi (alumni te škole su i Sam Rockwell kojega osobno volim kao glumca, Amy Schumer, Larry David, Kathy Bates,…). Vratilo me to nekim osnovama koje glumac po putu zaboravi, uđe u ljušturu, svima nam se događa, a najopasnije je moguće za stvaranje jer te ono traži da budeš ranjiv, otvoren, spreman na sve emocije, a to nije nimalo lako. Mi glumci često zaboravimo da na neki način rad na nama samima nikada ne može, niti smije završiti. To bi bilo kao da glazbenik ne vježba svoj instrument.

Judita Franković

Scena: U projektima ‘Room N°7’ i ‘Room N°13’ oduševili ste publiku svojim nevjerojatnim preobrazbama. Koliko se taj projekt možda razlikovao od ostalih predstava? Što je iz vas izvukla ta predstava?

Tom sam se predstavom vratila plesu. Da se razumijemo, ja nisam plesačica, ja sam samo glumica koja voli služiti plesnim vokabularom, koja cijeni ples i plesače i trudi se od njih učiti i ponešto od toga inkorporirati u svoje uloge i projekte. Uvijek sam naginjala određenoj mjeri fizičkog teatra u svim svojim predstavama. Nekih desetak godina prije Rooma imala sam sreću biti dio plesne predstave ‘Vodoinstalater’ u režiji Natalije Manojlović, sada već kultne ITD – ove predstave. A Room se razvio također iz određene vrste entuzijazma dvaju plesačica i jedne glumice.

Scena: Ples i glazba ima važnu stavku u vašoj komunikaciji s publikom i s ulogama.

Zapravo ste me sada natjerali da o tome razmislim i u pravu ste. ‘Vodoinstalater’ je predstava u kojoj smo imali bend koji je svirao uživo. A sličnu situaciju imamo i u novoj predstavi ITD-a ‘Nepoznata iz Seine’ u režiji Rajne Racz gdje nam kroz cijelu predstavu uživo svira bend Porto Morto. Pa i u predstavi ‘Faust’ u Teatru Exit je bilo žive svirke. Dok smo za Room koristili glazbu Aljoše Šerića i Antonije Matković Šerić, a za Vlatkine projekte originalnu glazbu često radi Stanko Kovačić (Titon, Judith French). Za novu predstavu u režiji Morane Dolenc, ‘Dok ne ispari i dok ne zgusne’ prema tekstovima Ane Prolić, glazbu rade Meritasice. Upravo je izašao spot za njihovu novu pjesmu ‘Taj dan’ u režiji Mare Milin . S Ugom Koranijem sudjelovala sam u tom spotu i to s guštom.

Scena: Dojmljiva je bila i uloga u Egzorcistu u kojoj ste zamijenili Helenu Minić Matanić.

Moram priznati da nemam puno iskustva s uskakanjem u tuđe uloge jer tome nisam sklona. Imam respekt prema tuđim ulogama jer i sama znam što znači proces i koliko posla zahtjeva rad na ulozi. Iz istih sam razloga posesivna prema svojim ulogama i ne dam ih lako od sebe. Tako da bih rekla da je uloga Vere u Egzorcizmu i mojim dolaskom ostala Helenina uloga kojoj sam u jednom trenutku posudila svoj instrument.

Egzorcizam

Scena: Publika pamti ulogu u filmu ‘Sonja i bik’. Kako gledate na to ostvarenje?

Toplo mi je oko srca. Volim što sam bila dio tog projekta. Publika ga je zaista svim srcem prihvatila i često mi znaju reći da im je to jedan od onih filmova koje mogu uvijek gledati. Što reći nakon toga, nego biti zahvalan na takvoj prilici.

Drugi dio intervjua s Juditom donosimo idućeg tjedna…

Foto: M.B., Press – Zvonimir Ferina, Scena.hr