Dnevnik Maje Paole Sestrić: Prve kretnje moje bebe osjetila sam oko dvadesetog tjedna. Smiješan osjećaj. Kao vas netko škaklja, neki leptirić ili balončić koji pucketa. Na početku nisam bila sigurna što je to. Osjećaj da u tebi raste pravi život je zaista predivan. Moja beba je aktivna cijeli dan. Pred spavanje čekam da se javi i da u miru idem spavati.
Zatim su pokreti postali sve jasniji. Krenulo je gurkanje tako da bi mi se na trbuhu vidjela izbočina. Jako sam uživala u tome. Ležala sam i promatrala trbuh, mazila ga i pjevušila. Nikad nisam imala ljepši hobi.
Kad sam bila sama kod kuće nikada mi nije bilo dosadno. Ako bih se smirila, beba je bila još nestašnija i još se više ritala. Često se događalo da me gurne svom snagom dok jedem pa od boli ne stignem pojesti. Ili dok sjedim s društvom stalno moram maziti trbuh jer beba nema mira. A što moja bebica više lupa, ja sam sretnija jer znam da je dobro. Opako me ritne dok spavam pa me probudi. Tad sam smiješna jer sam jedna od onih žena koja razgovara s bebom u trbuhu. Objašnjavam bebici da mama spava. Sad već reagira ako netko stavi ruku na trbuh. Odmah se javi da je tu. Drago mi je da sam žena i da imam privilegiju osjetiti tu ljubav. Osjetiti da u meni raste život.