Tajana Obradović od atletičarke do spisateljice!
By Gordana Malašić Lazić On 24 sij., 2014 At 10:50 AM | Categorized As Intervju, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Onda znaš kako stoje stvari…

Tajana ObradovićCentar za kreativno pisanje & Book caffe, pod voditeljskom palicom stand up komičarke i spisateljice Marijane Perinić, pozivaju čitatelje 28. siječnja 2014. u 20.00 sati u klub Book caffe u Zagrebu na književnu večer Ženska priča. Marijana će ugostiti dvije spisateljice – Mani Gotovac i Tajanu Obradović. Scena.hr razgovarala je s Tajanom čiji se romani čitaju brzo, ali o njima se još dugo nakon čitanja razmišlja. Tajani je u prosincu 2011. godine objavljen roman ‘Cybersex – Čarobna šuma‘, a u studenom 2013. iz tiska je izašao njezin novi roman ‘Onda znaš kako stvari stoje‘.

Scena: Za početak, kako stoje stvari?
Na globalnom i nacionalnom planu stvari nisu dobre, mnogi kažu nikad gore. Osobno, iza mene je lijepa godina u kojoj su ulaganja i nastojanja iz prethodnih godina sjela na svoje mjesto. Izašao mi je drugi roman – ‘Onda znaš kako stvari stoje’ koji je odlično prihvaćen od čitatelja i prepoznat od strane struke. A kako stvari stoje po hodnicima raznoraznih hrvatskih korporacija zna gotovo svatko tko je njima kročio. Za one koji se u korporativnim i karijernim vodama malo teže snalaze i u tom svijetu vide problem, ‘Onda znaš kako stvari stoje’ dat će poticajno i vjerujem, jasno drugo mišljenje.

Scena: Kome ste posvetili svoju knjigu i zašto te kako je nastala?
Knjigu sam posvetila nećacima. U nadi kako njih čeka svjetlija budućnost na tržištu rada i u želji da se povijest ne ponovi. U želji da im ona, baš kao i svima onima koji je pročitaju, bude poticaj da ne odustaju od vlastitog puta. Kao zalog da se snovi ipak ostvaruju. Barem onima koji su u njih spremni uložiti sebe. Onima koji se usude iskoračiti s utabanih puteva i krenuti putem vlastitih snova.

Scena: Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bili ste aktivna atletičarka s ostvarenim drugim juniorskim rezultatom Jugoslavije na 800 metra te naslovom juniorske prvakinje Hrvatske i trećim mjestom na prvenstvu 1990., kako danas gledate na to razdoblje?
Pjesma bi rekla – jer osamdesete su bile godine. Nije dobro idealizirati vrijeme, pogotovo ono prošlo ili buduće. A mladost je često lijepa. Atletika je ljubav, trčanje je život, strast. Razdoblje je to bezbrižnosti, druženja i prijateljstava od kojih su neka i danas duboka i iskrena, doba prvih ljubavi, usklađivanja škole, prakse i treninga, razdoblje čudnih pogleda ili zadirkivanja zbog strasti prema trčanju koja bi me nagnala nakon prakse i škole na večernje treninge kvartom, ali i doba zabušavanja na treninzima. Vrijeme učenja prvih životnih lekcija kroz pobjede i poraze, i vrijeme u kojem budućnost namiguje i mami.

Scena: Što vam je bilo najzanimljivije iz tog razdoblja?
Obožavala sam natjecanja. I voljela sam ići u školu. Manje sam voljela treninge i učenje. A kao i danas, jako nisam voljela zimu i treniranje po hladnoći i snijegu. I danas je živo sjećanje na brzojav trenera Samboleka da se hitno pojavim na treningu nakon cijele zime netreniranja, i roditeljsko objašnjenje da nije pristojno samo nestati već trebam ili nastaviti trenirati ili čovjeku u oči reći da odustajem. Kad sam se sa strahom pojavila, pozvao me na prvo proljetno natjecanje, a onda je došlo ljeto, stvorila se klupska klapica, krenule su prve pobjede i ostala sam uz atletiku vezana desetljećima. I škola i atletika su za mene bili mjesto druženja i nisam ih željela pretvoriti u mrsku obvezu, pa sam smišljala lakši način za prepreke na putu. Tada mi je bila potpuno nerazumljiva ona – Da su mi tvoje godine, a sadašnja pamet. Nisam je razumijevala niti godinama poslije, tek na pragu četrdesete postala mi je jasna njezina bit. Svako vrijeme nosi svoje i neponovljivo je.

Scena: Kad ste otkrili ljubav prema pisanju, kako je nastala vaša prva priča?
Danas mi se čini da sam bila mali, nestašni mudrić. Kroz cijelo školovanje sam smišljala kako izbjeći predmete koji mi ne idu i raditi ono što volim. Po tom sam kriteriju birala i srednju školu i fakultet – izbjegavajući matematiku, fiziku, strane jezike i tehnički. Ne sjećam se kad sam počela čitati i pisati. Sjećam se da smo kao djeca imali gramofon i ploče s bajkama i basnama. Negdje u drugom, trećem razredu osnovne škole na preporuku sam prijateljice pročitala ‘Zlatarevo zlato’. Jako mi se svidjelo, ostalo u trajnom sjećanju, no nisam baš bila veliki čitatelj lektire i uredno sam preskakala sve što mi se ne sviđa, ali sam s guštom umjesto lektire čitala Kušanovog Koka, Zagorku, Hitreca, Horvata, Sheldona, Cesarića…i s lakoćom pisala zadaćnice i sastave iz hrvatskog. U osnovnoj sam ih školi pod odmorima znala pisati i drugima. Kao i trčanje to je bilo nešto moje. Prirodno. Lako. I danas mi je mnogo lakše izraziti se pisanim putem. Osim zadaćnica nisam imala neku svoju prvu priču. Atletika je bila moj svijet do zaposlenja. Uvijek sam nešto pisala, ali to su uvijek bile skice, rečenice, zapisi, nikada priče u klasičnom smislu. Upisala sam novinarstvo pa otkrila još jednu svoju ljubav – radio novinarstvo. Vidjela sam se u emisiji u kojoj bi ugošćavala pisce, u kojoj bi se čitali dijelovi knjiga, ali i neka sasvim osobna pisma slušatelja, u kombinaciji s domaćom glazbom. Onom čije tekstove smatram jakima, zanimljivima. Često mi je i danas tekst pjesme važniji od glazbe. Osim ako glazba nije plesna, tad je bitan dobar ritam. No i tada, kad sam završila fakultet, u Hrvatskoj je bila kriza. Željela sam čim prije raditi, pružila mi se prilika i zaposlila sam se u nakladničkoj kući. Vratila sam se pisanoj riječi kroz novinske i PR tekstove. I, nekako sam preskočila priču i napisala – roman.

Scena: Koje su vas emocije preplavile kad ste objavili prvi roman?
Ushićenje, sreća, ponos, olakšanje…

Scena: Živite li , na neki način dvostruki život, dok pišete roman?
O da. Pomalo sam izgubljena i fokusirana na taj mikro svemir romana. Jednom mi se čak dogodilo da sam prijateljici i rekla da Ivana neće doći (na kavu), da bi na njezino pitanje – Koja Ivana?, shvatila da sam i ljude s kojima se družim počela brkati s likovima iz  romana. Zapravo, kad pišem volim biti fokusirana na priču i to su razdoblja kad ‘nestajem’, nema me na kavama, druženjima…

Scena: Kad ste dali prvi put svoj roman na čitanje, jeste li se plašili da nije dovoljno dobar?
Bila sam sigurna da nije dobar. Zašto? Zato što sam kao i mnogi od nas tada još vjerovala da samo stvari oko kojih se moramo svojski pomučiti vrijede, a sve do čega dolazimo lako – bezvrijedno je. To je zabluda koju nam često prodaju. I nasjela sam. A onda sam u Centru za kreativno pisanje upoznala Milanu Vuković Runjić. Upisala sam radionicu romana i Milana me dugo nagovarala da joj pošaljem neki ulomak svog romana u nastajanju. Prošli su mjeseci prije no što sam to učinila. Dobila sam vrlo afirmativni mail koji me je emocionalno potresao. Dokazao da je ono što radimo s lakoćom – ono naše, naša bit. Milana je bila poticaj da se odvažim i objavim prvi roman Cybersex – Čarobna šuma.

Scena: Jeste li ponekad lijeni za pisanje, i što vas motivira? Koliko dugo nastaje roman?
U poslu su uvijek ispred svega odgovornost i rokovi pa znam biti lijena za pisanje, ali priča me proganja, opsjeda, pa ipak pomalo bilježim, pišem dijelove, a onda kad priča ne odustaje opsesivno se bacim na nju i napišem je, izbacim iz sebe. Dakle, motivira me potreba. Cybersex je nastajao dugo, više od tri godine, no tu je bilo i dosta istraživanja teme i prekrajanja priče u kojoj su likovi počeli živjeti neki svoj život. Onda znaš kako stvari stoje je dugo stajao u fragmentima u kompjutoru, a onda sam ga napisala u nekoliko mjeseci. Čini se lakše je pisati priču kojoj autor zna, ili barem misli da zna, i početak i zaplet i kraj, gdje likovi tek povremeno izmaknu kontroli i pobjegnu u vlastitu priču.

Scena: Koji su strahovi jednog pisca?
Ne znam. Čula sam za različite. Osobno, nemam strahova vezanih uz pisanje. U teškom razdoblju života, kojeg dotiče i ovaj drugi roman, potukla sam se s većinom svojih strahova i prognala ih iz života. Još se borim sa strahom od javnih nastupa, ali vjerujem da pobjeđuje onaj tko se usuđuje. Ako mislite na inspiraciju, za nju u ovoj našoj zbilji nema straha, život provocira najnevjerojatnije priče.

Scena: Je li točno da su pisci usamljeni, jeste li vi usamljeni?
Opet ne znam. Mogu govoriti samo u svoje ime. Usamljeni nije prava riječ za mene. Možda bi to bila sami. Povremeno imam potrebu za osamom, svijetom vlastitih misli. Promišljanja. Nemam problem biti sama, volim samoću. Opet, ne živim sama, ljudi koje doživljavam svojima dio su moje stvarnosti i važno mi je da se osjećaju voljeno, dobro, da su zbrinuti i sigurni. Živim opreku i dvojnost. U pisanju sam sama, kad izronim iz priče tu su oni koje volim i čiji svijet je i moj svijet.

Scena: Koja je vaša ženska priča koja vas je obilježila u životu?
Ima ih nekoliko…ili, sve one tvore jednu koja jest moj život i koja se još piše. Čini mi se, to ću saznati tek negdje u budućnosti. U ovom trenutku, u kojem se mnogi muče sa svakodnevicom, nezaposlenošću, strahom, podastrla sam kroz roman ‘Onda znaš kako stvari stoje’ fragmente svoje priče. I ona jest ženska, iako nije vezana uz emotivni dio života, već uz položaj žene na hrvatskom tržištu rada. Stvarnost koju sam prošla na tržištu rada obilježila mi je život. Stvorila u njemu crnu rupu. Sjajna je stvar što me upravo sve što sam prošla dovelo do onoga što sada imam i to što sam iz svoje životne priče naučila da se život pobrine za ljude koji u život vjeruju. A biljezi, oni ostaju. Kao podsjetnici na prevaljeni put. I onda, u nekom trenutku vlastita priča postane nacionalnom ili univerzalnom. I bude ispričana. I to je razlog zašto zavolimo neke knjige ili filmove. Pobude neki nama važan osjećaj, sjećanje, unutarnju poveznu nit.

Scena: Koja je poveznica vas kao sportašice i spisateljice?
Obje djelatnosti zahtijevaju upornost, ustrajnost, neodustajanje. Čini mi se da obje djelatnosti povezuje i nerazumijevanje okoline. Mnogi će smatrati da je to što nekome dobro ide, primjerice, matematika pa je inženjer ili ekonomist, ili mu idu jezici pa je menadžer ili profesor – rad, a ako nekome leži pisanje ili trčanje to je tek – hobi. No tu se vraćamo na floskulu da se da bi nešto bilo vrijedno čovjek mora svojski pomučiti, iako sumnjam da je onaj tko je stvarao svijet to imao na umu. Ljudi imaju različite sklonosti, sposobnosti i darove. Pisanje je baš kao i shvaćanje teorema dar i čovjek treba razvijati ono što mu je prirođeno, a ne forsirati ono što nije. Mnogi ne vide ni poveznicu između pisanja i trčanja. Po nekom nepisanom pravilu pisac bi trebao biti boem i sport bi mu trebao biti stran. No trčanje i pisanje u mom se slučaju skladno dopunjuju i trčanje je za mene stanje sjajnih spisateljskih ideja i nevjerojatnog osjećaja slobode i usklađenosti s prirodom.

Scena: Biste li voljeli živjeti od pisanja?
Radim na tome. Zapravo, uglavnom i živim od pisanja i nakladništva. Nije da to povremeno ne zapne, no pisanje nije nužno samo književnost. Od romana još uvijek ne mogu živjeti, nakladništvo je u krizi, no volim se igrati riječima, volim istraživati i uživam u pisanju, pa kreiram slogane i osmišljavam tekstove u svojstvu copywritera, surađujem s nekoliko časopisa, pišem osvrte i novele…

Scena: Koja je vaša želja u neko skorije vrijeme?
Nemam velikih želja. Prošla je godina potvrdila da sam na pravom putu. Moj spisateljski rad je dobio potvrdu u priznanju struke koja mi je omogućila stipendiju za roman koji upravo pišem. Prvi je roman rasprodan, roman ‘Onda znaš kako stvari stoje’ je izvrsno prihvaćen kod čitatelja. Nakladnička kuća i dalje radi, uz prošlogodišnja objavljena dva, krenuli smo u realizaciju novih naslova. Blagoslovljena sam što radim posao koji volim, imam ljubav, obitelj i prijatelje. Neka je samo zdravlja i neka se riješi vječiti krug neplaćanja u državi. Želja bi bila da se Hrvatska izvuče iz krize, da se ljudi vrate na posao, primaju pristojnu plaću i mogu si priuštiti sitan luksuz. To je najbolji način da i moji romani i ono što imam reći stignu do većeg broja ljudi. Svaki posao, pa i spisateljski tek je odraz sredine iz koje dolazi. Kad se to sredi, doći će i sve ostalo. Zapravo, trenutačno nisam željna, već znatiželjna. Zanima me koliko će trebati književnim kritičarima da primijete moj rad.

Više o Tajani…

Tajana Obradović rođena je 1971. u Zagrebu. Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila je aktivna atletičarka s ostvarenim drugim juniorskim rezultatom Jugoslavije na 800 metra te naslovom juniorske prvakinje Hrvatske i trećim mjestom na prvenstvu Jugoslavije 1990.

Diplomirala je 1995. na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao copywriter te kao novinarka, kolumnistica, urednica i članica uređivačkih kolegija u sportskim časopisima, knjigama i publikacijama (časopis Atletika, u izdanju Hrvatskog atletskog saveza, magazin Olimp i monografija Na putu olimpizma, u izdanju Hrvatskog olimpijskog odbora, monografija Dražen Petrović, časopisi Košarka  i Nogomet u izdanju Zri-športa, list Boćanje u izdanju Hrvatskog boćarskog saveza, web portal Crosport…). Suvlasnica je male nakladničke kuće.

Od 2010. objavljuje u Gloriji i književnom časopisu Tema. Piše uglavnom duže prozne vrste, no 2013. s pričom Glup ulazi u uži izbor CeKaPe-ovog natječaja za super kratku priču.

Foto: Privatni album

comment closed