Ljubav u bojama akvarela – Jasminka Antić

Glumica Jasminka Antić ostvarila je veliki broj kazališnih uloga. Ostvarila je i nekoliko filmskih uloga, među kojima je i uloga u filmu ‘Osmi povjerenik‘. Osim glume, veliku strast ima prema pisanju. Ove godine završila je pisanje svog prvog romana ‘Ljubav u bojama akvarela‘.

Scena: Odlučili ste napisati svoj prvi roman. Što vas je motiviralo?

Najprije bih trebala spomenuti, da ja uvijek nešto pišem. Nema dana da nisam napisala barem koji redak, neku sličicu iz života, neku anegdotu. Pišem i pjesme. Uz mene je uvijek bilježnica, za slučaj da mi uleti neka misao, a ja mislim da bih je trebala zapisati i oko nje stvoriti neku priču. Ovaj sam roman započela prije nekoliko godina. Napisala sam nekoliko stranica, isprintala ih i ostavila jer nisam imala vremena za pisanje. Bila sam još dosta angažirana u kazalištu, spremali smo predstave ili odlazili na put. Tada sam se bavila i turizmom, pa mi je vrijeme za mirno pisanje nedostajalo. Na društvenoj mreži često objavljujem opažanja koje ljudi rado ih čitaju, to mi je bio poticaj da nastavim pisati. Nedavno sam između naslaganih bilježnica i tekstova, izvukla i početak romana. Pročitala sam i bila zadovoljna, jako zadovoljna. Pomislila sam da je sad vrijeme da ga završim jer vremena imam na pretek. Pretipkala sam početak i krenulo je, posložili se likovi, radnja. Htjela sam vidjeti, mogu li napisati nešto s glavom i repom, s radnjom, s lijepim i ružnim stvarima kako ih život posloži. Trebalo je izmisliti priču, ljude, situacije. Uživala sam pri tome. Baš uživala.

Scena: Koliko ste dugo pisali i u koje vrijeme?

Kratko je trajalo. Tek nekoliko tjedana. Radila sam svakog dana, nakon obavljenih kućanskih poslova, poslijepodne. Satima, svakog dana. Uronila sam u roman i nosilo me iz dana u dan. Čini mi se da je nastao jako brzo.

Scena: Kako su ljudi iz okoline reagirali kad ste im rekli što radite?

Suprug je već navikao na moja stalna tipkanja na laptopu i uživa u svemu što napišem. Djeca i starija unučad i nisu bili iznenađeni jer sam već napisala i sedam dječjih priča i darovala ih unucima. Svi me podržavaju, kao i u svemu što radim i to je dodatni poticaj.

Scena: Koliko se pisanje razlikuje od glume?

I jedno i drugo je proces stvaranja. Kod glume dobiješ napisani tekst, redatelj ti daje svoje upute kako bi lik kojega igraš, dobio život. Tu daješ dio sebe, da bi uloga bila što bolje predstavljena, da taj lik kojega igraš postane živ, uvjerljiv. Svaki glumac će istu ulogu donijeti na svoj način, iako pod istom dirigentskom palicom redatelja, nastat će drugačiji likovi. Jer svatko od nas će utkati dio svoje osobnosti i talenta. Pisanje traži drugi dio tebe. Maštu, mogućnost da izmisliš svu priču, u nju dadeš dio sebe, kroz svoj stil pisanja, kroz tvoje poglede na život. Traži da gledaš iz daljine sve što pišeš, a pišeš iz sebe. Čudesan proces.

Scena: Glavna junakinja je žena koja se zapravo pokorila autoritetu. Dopuštala je da život prolazi pored nje. Neprimjetna, sebe nije stavila na prvo mjesto. Kako je nastao lik?

Društvo i nametnute norme su i stvorile ovaj lik. Njezina priroda doduše je blaga, nježna i odatle dolazi i njezino pokoravanje nametnutim normama. Pri tome i ne primjećuje koliko je sebe zakinula u mnogome. Instinkt majke je bila njezina snaga s kojom se nosila kroz godine. Naučila se davati, ne tražeći ništa za sebe. Bila zakinuta za ljubav. Zatomljena ženstvenost je samo slagala u njoj slojeve iz kojih je kasnije procvjetala kao mirisni cvijet. Društvo je nemilosrdno. Nije lako biti žena u svijetu koji je, htjeli mi to priznati ili ne, muški. U ženama je ogromna snaga, sposobnosti, mudrost. Žena ako želi, može sve, ona je ‘multipraktik’ , što, moramo reći glasno, muškarci nisu. Čast izuzecima. Srećom, vremena se mijenjaju i žena se izdiže i izlazi iz okvira. Sve više i sve snažnije. Pritom, svijet postaje ljepši.

Scena: S druge strane imamo antijunaka koji je živio dvostruki život. Tko ili što je kreiralo njegovu bipolarnost?

Njegova je sudbina krojena pod rukom autoritativne majke. Ona ga je formirala. Kasnije, kao samostalan čovjek, uspješno krene u dobru karijeru. Ali eto, društvo u kojem živimo donosi cijelu lepezu gadosti. Kriminala, korupcije, mita, nečasnih radnji koje najčešće prolaze bez posljedica. Jer politika, ovakva kakva je, to omogućuje. Utjecaj te okoline omogućio je ovakvom čovjeku, postati bipolaran, kako vi kažete. Bio je dobar materijal za zlo. Možda sam ga zato kaznila u knjizi. Možda možda sam se tako obračunala i s trulim sustavom.

Scena: U romanu ste opisali i zabranjenu ljubav…

Ima jedna poznata… Bog je napravio svakoga od nas od dvije polovice i raspršio ih po svijetu. Svakome od nas je ostavio da traži tu svoju drugu polovicu da bi postali jedno. A ima i ona, srcu se ne može narediti…
Svakodnevno smo svjedoci da se ljudi udaljavaju, brakovi pucaju, veze propadaju. Ljudi se nađu ili ne. Mnogi nikad ne nađu svoju drugu polovicu. Pomisle da jesu, ali se brzo uvjere u suprotno. Nemali broj ostaje u braku jer to tako nalaže društvo, upravo te norme. Što će ljudi reći…A što kad srce zakuca jače, a norme ne dopuštaju? Nastaju nesretni ljudi. A nismo rođeni da bismo živjeli nesretni. Ja sam ovome paru odlučila dati šansu. Mislim da sam dobro napravila.

Scena: Kraj nećemo otkriti, no cijeli je roman protkan ljubavlju, nježnošću i borbi za ljubav….

Da. Ljubav je glavna uloga romana. Ljubav i u životu ima glavnu ulogu. Uz nju i za nju, vrijedi okrenuti svijet. Kad se dvoje voli, nema jače sile. Ni ljepše nježnosti. Ona može sve. Ljubav može sve. U današnjem vremenu, kad su nam dostupne razne informacije, kad je ljepota ustuknula pred ružnim, ja sam pisala o nježnosti. Kad su teške teme postale naša svakodnevica, ja sam pisala o ljubavi. Mislim da nisam napisala banalan roman, nisam napisala ‘ljubić’, kako bi se to reklo. Mislim da sam izbjegla klišeje. Kad ponovo čitam svoj tekst, jako sam zadovoljna. Nadam se da će ljudi, koji su ipak, uza sve što nas okružuje, ostali željni ljepote i nježnosti, pronaći je u mojoj knjizi.

Scena: Posebno je zanimljiva i ta povezanost junakinje s prirodom…

Ona živi uz more. To je poseban svijet. Posebni zvukovi, mirisi, boje. More ima ćud, narav, ima svoje lude dane kad ga vjetrovi u silu pretvore. Ona voli svoj vrt, cvijeće, svoju malu plažu pred kućom i u njima nalazi mir i sigurnost. Pa svi smo mi dio prirode. Ona je oko nas i u nama. Netko ima šume i livade u blizini, jezera ili rijeke i sav biljni i životinjski svijet. Mislim da svi mi trebamo tu bliskost sa zemljom, okruženjem, jer tako postajemo i ostajemo dio Božjega plana. A dao nam je pravo bogatstvo. Mnogi ga ne vide, nažalost. Jeste li ikad zagrlili stablo? Onako srdačno kao i čovjeka? Trebali bi, ako niste. Dotaknuti zemlju, ako već nemate sreće kopati je i ubirati plodove. Priroda, koju moramo čuvati kao vlastito dijete, nama je dom, bilo gdje da jesmo, ona nam je dom. Eto, zato moja junakinja ima tu povezanost.

Scena: Što biste još naglasili za kraj razgovora…

Naglasila bih da je u meni oduvijek usađena doza optimizma i humora s kojima se nosim kroz život. I kad nije lako, okrenem ploču i zaplešem. Istaknula bih, da nam je svima dan nekakav talent, a na nama je da ga sami otkrijemo, ako do sad već nismo i radimo na njemu. Da ne odustajemo od svojih snova, baš nikad. Kad se sve uroti protiv, ima jedna ruka koja upravi sve kako treba i u vrijeme kad treba. Samo moramo vjerovati.

Foto: Jasminka Antić – Ivana Antić Stošić