Nagrada Fabijan Šovagović…
U glumački svijet zakoračila sam sa sedamnaest godina ulogom Mirande u Shakespearovoj ‘Oluji’, a moj je otac igrao ulogu Prospera, Mirandinog oca. Moj je prvi partner na sceni bio moj otac, a prvi moj redatelj bio je Vitez kojeg sam kao ‘klinka’ obožavala. Neizmjerno su mi važne i osobito sam ponosna na sve tri nagrade Fabijan Šovagović jer sam ih dobila za uloge koje su na neki poseban način obilježile moj život, otkrila je glumica za portal Scena.hr
Anja Šovagović Despot dobila je nagradu ‘Fabijan Šovagović‘ na 23. Festivalu glumca za ulogu Violet Weston u predstavi ‘Kolovoz u okrugu Osage’. Glumici je ovo treća nagrada ‘Fabijan Šovagović‘. Anja u predstavi ‘Kolovoz u okrugu Osage’ igra Violet, kraljicu drame, bijesa, buke i tableta. Brutalna ‘mater familias’ koja uživa u depresiji i obožava ponore. Anja je u razgovoru za portal Scena.hr otkrila kako se pripremala za tu ulogu. Kći glumca Fabijana Šovagovića prisjetila se kako je otac utjecao na njezine prve glumačke korake te kako je obitelj utjecala na oblikovanje njezinih stavova. Osvrnula se i na prvu ulogu u kojoj je njezin otac bio prvi partner na sceni te nam objasnila zašto se zaljubila u glumu.
Scena: Treći put ste dobili nagradu Fabijan Šovagović. Kako se osjećate zbog toga?
Lijepo. Neizmjerno su mi važne i osobito sam ponosna na sve tri nagrade jer sam ih dobila za uloge koje su na neki poseban način obilježile moj život. Za ulogu Žene u drami Lade Kaštelan ‘Prije sna’ dobila sam prvog, a za ulogu Seke u drami Elvisa Bošnjaka ‘Nosi nas rijeka’ dobila sam drugog ‘Fabijana’. Uloga Violet Weston u predstavi ‘Kolovoz u okrugu Osage’ za koju sam ove godine nagrađena, zaista je obilježila cijelu moju proteklu sezonu u kazalištu ‘Gavella’, a najljepši je osjećaj igrati predstavu pred prepunim gledalištem. Na posljednjoj izvedbi cijelo je gledalište stajalo na nogama na kraju predstave i pljeskalo uz ovacije. Predstava mi je važna i zbog moje sjajne partnerice Bojane Gregorić Vejzović s kojom neopisivo uživam u suigri.
Scena: Gdje ste pronašli inspiraciju za ulogu?
Kako sam u posljednjih nekoliko godina ‘nanizala’ nekoliko jakih i velikih uloga, od kojih je jedna i ‘Kolovoz u okrugu Osage’, moram priznati da mi je svaka sljedeća rola bila čista simfonija u odnosu na kompleksni karakter koji krasi Violet Weston – kraljicu drame, bijesa, buke i tableta. Brutalnu mater familias i vrlo svjesnu razaračicu života, koji je ionako već odavno završio. Violet je Sizif koji gura svoj kamen i uživa u tome što zna da ga nikada neće moći dogurati do vrha. Nju vrhovi ne zanimaju, ona voli ponore. Ona uživa u depresiji, naslađuje se glupošću, obožava svoju intelektualnu briljantnost, manipulira obiteljskom tragedijom. Violet je velika igračica koja igra igru zbog igre same, zbog onih momenata sebeljubivosti kad se čini da pobjeđuje, zbog upravo tragikomičnog egocentricizma kad joj se čini da je taj kamen odgurala do ruba. Violet je najsretnija u onim trenucima, u onim sekundama kad se kamen skamenio na vrhu, kad prijeti da će se prebaciti na drugu stranu, pa kad se neumoljivošću bogovskih usuda vrati kao bumerang i jurne prema dnu. Neki je to čudan mazohizam i neka grozna, zla baba, kako će sama za sebe reći. Rad na ulozi bio je neobično intenzivan, ponekad i nepodnošljivo težak, kako profesionalno tako i intimno. Uostalom, svaki dobar komad i svaki dobar pisac, pa tako i svaka sjajno napisana uloga zahtijeva od glumca maksimalnu koncentraciju u stvaranju i ogroman trud i napor u uobličavanju karaktera čije su postavke u drami veoma jasne i precizne, ali ih provlačeći kroz svoj organizam i duh, neprestano ispitujemo, sumnjamo. Tek kad sam odigrala predstavu pred publikom, mogu reći da sam se riješila dilema i strahova jer mi je publika dala odgovor na mnoga pitanja koja sam postavljala tijekom rada na predstavi. Violet je žena intelektualno superiorna i razorena životom kao i svojim egocentričnim i alkoholiziranim mužem, preljubnikom naravno, i neopisivo je zadovoljstvo izgovarati veoma neugodne, a točne i istinite rečenice u rijetkom trenutku u kojem je cijela obitelj na okupu.
Uloga Violet Weston jedan je od onih razarajućih karaktera u dramskoj literaturi čije tumačenje na sceni itekako ostavlja posljedice i na stvarni život glumice. Vrlo iscrpljujuće bilo je raditi na ovoj ulozi tim više što bezuvjetno opravdavam gotovo sve njezine postupke, njezin način života i njezine definicije kojima rješava životne zagonetke i misterije. Pa sam ponekad bila u konfliktu s onim što je naoko moralno i ispravno, naspram onoga što je vrlo posebno, drastično i neuobičajeno, a što, i jedno i drugo, čini svakog od nas čovjekom, specifičnim i originalnim u svojoj suštini. Istovremeno, snažno sam uživala u tom konfliktu i sama sa sobom i sama s Tracy Lettsom, odnosno, njegovim tekstom. Kao što je poznato gospodin Letts je i sam glumac i živo je nazočan u svojim rečenicama ispod kojih struji prilično buran i opaki vjetar koji neprestano prijeti raznijeti i glumca i njegovu utrobu. Upravo ta perverzna pesimističnost teksta neprestano mi je zagorčavala proces rada, ali s reakcijama publike koja oduševljeno prima predstavu, taj je pesimizam promijenio predznak. Neobično me se dojmila Lettsova rečenica iz razgovora s Hermione Hoby koja kaže: “Moj je pesimizam neka vrsta mog patriotizma”. Mislim da se radi o velikom piscu koji je uspio u onome što se doima nemogućim spojem.
Scena: U filmu ‘Kolovoz u okrugu Osage’ Violet igra Meryl Streep.
Proučavala sam njezinu glumu i prije nego li sam uopće znala da ću glumiti isti lik. Film sam gledala neposredno nakon svjetske premijere i neobično mi se svidio scenarij. Kada mi je redateljica Slađana Kilibarda ponudila ulogu, nisam mogla vjerovati da ću se baviti istom ulogom kao i ta velika filmska glumica. Naravno, scenarij je prilagođen filmskom mediju, a mi smo igrali originalni dramski komad. U svakom slučaju, sjajno napisana ženska uloga veliki je izazov za svaku glumicu na svijetu.
Scena: Kakve vas uspomene vežu uz oca Fabijana Šovagovića i prve glumačke korake?
Ne znam koje su bile stvarne namjere moga oca, da me zaljubi u taj posao, ili da me od njega odgovori. Brat i ja cijeli smo život u kazalištu, na filmskim setovima, na predstavama, snimanjima. Tu su bili i divni, skoro svakodnevni susreti umjetnika i intelektualaca u kavani Corso. Stalno društvo u kojem su bili Vladek Vuković, filmski kritičar, pa Zoran Tadić, Krsto Papić, Branko Ivanda, legendarni filmski režiseri, Ante Peterlić, sjajni teoretičar filma, Sven Lasta, briljantni glumac i njihovi žustri razgovori i debate o umjetnosti, kulturi, politici, političarima, društvu i mentalitetu oblikovali su i moja uvjerenja i kriterije. Kao djevojčica upijala sam te razgovore, beskrajno me zanimao taj svijet, nisam si mogla pomoći, bila sam očarana svakom Vladekovom filmskom analizom ili Tadićevim ‘seciranjem’ Hitchcockovih kadrova. U glumački svijet zakoračila sam sa sedamnaest godina ulogom Mirande u Shakespearovoj ‘Oluji’, a moj je otac igrao ulogu Prospera, Mirandinog oca. Radili smo predstavu u ‘Histrionima’ i u režiji Zlatka Viteza. Moj je prvi partner na sceni bio moj otac, a prvi moj redatelj bio je Vitez kojeg sam kao ‘klinka’ obožavala i divila se njegovim televizijskim ulogama.
Scena: Kako su vaši roditelji utjecali na to da postane glumicom?
Mogu reći da je moje formiranje i odrastanje bilo neobično, intenzivno, turbulentno, i radosno i bolno i uglavnom onakvo kakvo svako odrastanje i jest. Moja je mama profesorica hrvatskog jezika i važnije je joj je bilo čitanje nam Matoševe poezije prije spavanja nego jesmo li pojeli večeru. Važnije joj je bilo uživanje u raspravama o filmovima ili o političkom trenutku od ocjena koje smo donosili iz škole. U našoj je kući bilo one vrste umjetničkog života koji se doima vrlo ležernim, a uglavnom je vrlo zahtjevan spram vlastite i osobne odgovornosti bez obzira na zrelost, dob ili spol onih koji zajedno žive. Imala sam sreću da su moji roditelji i jedan i drugi intelektualci i osebujni ljudi tako da smo i brat i ja uživali u jednom nekonvencionalnom odgoju s konvencionalnim uzletima. I doista su u najvećoj mjeri utjecali na moj svjetonazor. A kako su mama i tata bitno različiti ljudi tako sam i ja svoje stavove i odluke donosila uvijek u nekakvim kontrapunktovima. (Ana Dukić)
Foto: Press arhiva – Festival glumca – Studia Bota
