V. Barešić: Prijava za intendanta čin hrabrosti ili ludosti

Intervju…

BarešićVeseljko Barešić ekskluzivno za portal Scena.hr je otkrio da se javio na natječaj za novog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u posljednji trenutak. No vagao je ima li smisla prijaviti se jer se, kaže, u javnosti stvorila atmosfera da je budući intendant već unaprijed dogovoren. Ipak rekao je sebi: pa što, valjda me neće nitko zbog toga ubiti ako se javim. U razgovoru za portal Scena.hr nagrađivani dirigent u zagrebačkom kazalištu ‘Komedija’ i skladatelj Barešić rekao je razloge zašto se prijavio…

Scena: Prijavili ste se na natječaj za novog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koji su razlozi?

Točno, prijavio sam se na natječaj. Za mnoge, a donekle i za mene, to je možda čin hrabrosti ili tek ludosti. No unatoč tome, prijavio sam se imajući u vidu da je HNK pored dramskog i veliko glazbeno – scensko kazalište s operom i baletom. Kako cijeli svoj radni vijek radim u kazalištu, ne samo onom glazbenom, već mnogo surađujem i s glumcima i dramskim redateljima to mi je, na nagovor nekih ljudi iz kazališnog miljea dalo motivacije da se javim na natječaj. Priznati ću da sam se javio na ovaj natječaj u posljednji trenutak, neprestano odvagujući za i protiv. Uvijek je više nekako bio prisutan onaj ‘protiv’ imajući u vidu da je možda sve besmisleno jer se u javnosti stvorila atmosfera da je budući intendant već unaprijed dogovoren. No ipak, rekao sam sebi: pa što, valjda me neće nitko zbog toga ubiti ako se javim, a to što će za nekoga to izgledati besmisleno, a Bože moj, pa neka izgleda, nije ni prvi ni zadnji put. Ono što me ne ubije može me samo ojačati. I ne samo mene jer znam da ima još mnogo kvalitetnih osoba za to mjesto koje su, nažalost, na neki način obeshrabrene da se prijave na natječaj.

Scena: Iza vas je duga karijera, nagrađivani ste, koje iskustvo vam je dragocjeno?

Općenito iskustvo kazališnog čimbenika. Ne mogu sa sigurnošću reći koje bi mi iskustvo bilo najdraže jer ih ima dosta iako ima dosta i onih iskustava koja bih najradije izbrisao iz pamćenja. Volio sam, na primjer, dirigirati ‘Orašara’, ‘Romea i Juliju’ i posebno ‘Evgenija Onjegina’ Petra Iljića Čajkovskog. Eto upravo sam se vratio s baletne premijere ‘Ane Karenjine’ na glazbu P.I. Čajkovskog. U odličnoj baletnoj predstavi mogao sam opetovano uživati u šestoj simfoniji tog velikana. Tu simfoniju nisam imao prilike dirigirati, ali mi je to jedna od većih želja. A što se tiče samog kazališta svakako je lijepo iskustvo kad možete postaviti i prezentirati vlastito djelo pa je u tom smislu bila i suradnja na mojem baletu ‘Breza’. Od nagrada imam odlikovanje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi RH.

Scena: Bili ste ravnatelj Opere HNK u Osijeku kakvo iskustvo ste tamo stekli?

Da, bio sam ravnatelj opere HNK Osijek. Za taj period vežu me lijepe uspomene. One manje lijepe treba zaboraviti. Kazalište je vrlo intenzivno i živo tkanje i te ‘daske koje život znače’ na svim kazališnim umjetnicima ostavljaju trag, poneki i s ožiljcima. Reći ću vam zašto neki umirovljeni glumci, redatelji, dirigenti, koreografi, pjevači, plesači, glazbenici, često teško posjećuju kazalište. Mislim da je to baš upravo stoga što su za svog radnog vijeka tako zdušno unijeli cijelog sebe u smislu kreativnosti na te daske da je za njih na neki način pomalo i bolno vraćati se na ono što im je nekako po sili zakona kao otrgnuto. I treba ih razumjeti dok gotovo zaboravljeni kao da nisu ni postojali a unijeli su svoju dušu u kazalište, jer bez duše se u kazalištu ipak ne može, kad često ne dobivaju ni pozivnice za neka događanja a kamo li za premijere. Tužno. A trebali bi od njih ponekad nešto i naučiti, jer kao da su otišli a nisu nam stigli dati roditeljski savjet, bez obzira što ćemo krenuti u nova istraživanja i viđenja suvremene kazališne produkcije. U osječko kazalište sam došao s tako puno entuzijazma da sam od njega na kraju gotovo izgorio. Potaknuo sam nabavu projektora za titl, neizostavnog bijelog i crnog tila, prvih skenera za rasvjetu, bio gotovo svakodnevno u kazališnoj krojačnici i radionici, prisustvovao probama. Izradio sam maketu pozornice misleći kako ćemo se oko nje skupljati, gledati u maketu scenografije i diskutirati o predstavama slušajući glazbu iz audio aparata koji sam uz pianino stavio u ravnateljsku sobu. Angažirao sam nove redatelje, nove pjevače, organizirao prvi Božićni koncert. Igrali smo tada značajan repertoar; ‘Figarov pir’ , ‘Toscu’, ‘Lijepu Helenu’, ‘Evgenij Onjegina’, ‘Ljubavni napitak’, hrvatsku praizvedbu mjuzikla ‘Camelot’ sa Sretenom Mokrovićem u glavnoj ulozi, ‘Malog dimnjačara’ u suradnji s Osječkim ljetom kulture. Dirigirao sam malo i bez i jedne lipe honorara, a ostali dirigenti; Peter Oschanitzky, Mladen Tutavac i Simon Dešpalj su redovito imali svoje premijere i brojne reprize. Pjevali su osječki i domaći solisti a od stranaca je bio jedini gost iz Maribora, Valentin Enčev kao Scarpia u Tosci, koji je tako reći bio domaći jer je netom prije bio u angažmanu Opere HNK Zagreb. Nakon dvije pune i bogate sezone svojevoljno sam otišao iz Osijeka, sa saznanjem da je, kad je jedna predstava onda sa svim stavcima bila planirana za oko 400 tisuća kuna, na kraju prve operne sezone ostalo nepotrošeno oko 260 tisuća kuna. Dovoljno da se napravi još jedna operna produkcija. Iz takvog iskustva, nakon gotovo deset godina mislim da sam sada mudriji i zreliji i da znam što treba a što ne, iako mi entuzijazam nije splasnuo. Štoviše se i povećao za izazov kad se režu sredstva u kulturi i kada znam da ona nisu najpresudniji element za napraviti dobru i odličnu predstavu, a posebno za umjetničko ozračje tako neophodno za suvremenu kazališnu produkciju i istinski kazališni život općenito.

Scena: Što vam je bitno i što biste posebno istaknuli?

Bitna mi je sinergija svih umjetničkih čimbenika oko jednog kazališnog projekta. Proces stvaranja jedne predstave je zapravo ono najljepše u našem poslu, a kad je predstava već gotova i kad se prezentira publici samo donekle nestaje ono traganje za boljim i prikazuje se rezultat koji vas također zaokupi ali na jedan, rekao bih, drugačiji način; tu ste interpret i sudionik izvedbe, gdje oformljena predstava započinje svoj život s publikom. Moje viđenje prosperiteta HNK kao nacionalne kuće je bazirano u smislu poticanja veće ekspanzije domaćeg stvaralaštva, kako onog autorskog tako nadasve onog reproduktivnog. Ako želimo stajati čvrsto uz bok EU moramo, nakon krhke ekonomije, u vidu možda tek posljednjeg bastiona koji se zove kultura, biti u tom smislu više prezentni europskoj zajednici. Od Europe svakako možemo i moramo učiti, što smo uostalom i do sad činili, ali ne možemo često i bezrazložno samo uvoziti. Imamo odličnih svojih redatelja, koreografa, scenografa, kostimografa, light designera, glumaca, pjevača i plesača. Svakako ne bi bilo dobro ponašati se hermetično i razmjena s Europom mora biti prisutna u vidu suradnje i angažiranja značajnih umjetnika, ali moramo ojačati i vlastite snage. Nekada smo na pozornici HNK gledali i slušali naše vrhunske umjetnike koji su bili itekako prisutni na najprestižnijim svjetskim scenama. Oni su bili naši ambasadori kulture. Priželjkujem, naravno uz mukotrpan rad, da i danas imamo takve umjetnike jer to je u konačnici zadaća svakog ravnatelja ili intendanta. Ako možeš iz ansambla u smislu osposobljene kreativnosti izvući više i bolje onda si na tragu uspjeha, bez obzira koji od naslova uprizoruješ. To se ne može nikakvim novcem kupiti pa ga u tu svrhu i ne treba. Bilo tko da bude izabran za intendanta neka bude svjestan da ga negdje odozgo promatra nedostižni Stjepan Miletić, prvi intendant, s kojim je u svojoj knjizi vodio razgovor i Gergij Paro. Miletić koji je potaknuo glumačku školu i utro put kojim danas trebamo ići u smislu još suvremenijeg ali istinski kreativnog i neovisnog Hrvatskog narodnog kazališta. I neka ne bude selekcija ni lijevih ni desnih, ni mladih ni starih, ni podobnih ni nepodobnih, već samo onih koji znaju i imaju što ponuditi na zadovoljstvo kako kazališnih umjetnika tako nadasve i publike.

Scena: Na čemu trenutno radite?

Trenutno pišem glazbu za predstavu Bertolta Brechta ‘Dobri čovjek iz Sečuana’ u režiji Ivice Kunčevića i Milka Šparembleka kao suradnika za scenski pokret. Završavam i svoj novi mjuzikl ‘Alphonsine’ koji bi se sljedeće sezone trebao izvesti u kazalištu Komedija.

Scena: Na što ste posebno ponosni u svojoj karijeri?

Zapravo ne želim ispasti lažno skroman i ustvrditi da nemam nešto posebno na što bih bio posebno ponosan. Naime, uvijek sam u nekom traženju a s time nikad nisam sam sebi laskao i bio stopostotno zadovoljan učinjenim. Naravno da nisam bio i bezrazložno nezadovoljan, ali sam uvijek mislio da je nešto moglo ili trebalo ispasti bolje. Veseli me pisati za kazalište pa sam tako, u onom što mi je blisko, a to je mjuzikl ili glazbeno-scenska drama ili balet, našao satisfakciju izražavati se u tom žanru. Pišem paralelno i tekst i glazbu, slažem u glavi drmaturšku priču i mnogo surađujem u tom smislu s redateljima, koreografima, glumcima i pjevačima. I možda sam na neki način ponosan što sam jedan tako opsežan epistolarni roman ‘Opasne veze’ Choderlosa de Laclosa uspio dramatizirati i napisati kao glazbeno-scensku dramu.

Scena: Koja suradnja vam je ostala posebno u sjećanju?

Sve suradnje s pravim umjetnicima kod kojih sam osjetio da se istinski predaju onome što rade i da na tom tragu stremimo zajedničkom cilju. Manje sam volio one suradnje u kojoj su se u smislu dominacije neki umjetnici nametali svojim; ja, pa ja. Stvaranje predstave je svojevrstan ljubavni čin, nema tu podređenih i nadređenih, svatko je važna karika kreativnog lanca. Čim se to pokušava zbog taštine narušiti i najdeblji lanac postaje slab.

Scena: Koje su boljke trenutnog stanja na glumištu?

Pitate me koje su boljke? Ne znam od kuda početi jer ih ima, ima, ima… Nije najveća boljka nedostatak novca. Evo, režu se sredstva za kulturu što je nedopustivo i tužno. Međutim, ima tu i puno većih problema. Ponekad se znalo ponašati poput pijanih milijunaša pa i ono što ovaj ispaćeni narod teškom mukom izdvaja nemilice trošilo. Nije istina da se za dobru predstavu moraju utrošiti basnoslovne sume. Jasno da neki standard mora postojati i da se ne smije škrtariti. Ali jedno je škrtariti a drugo je bezrazložno rasipati. Ni jedno ni drugo nije dobro. Jednom mi je jedna vrlo uvažena kostimografkinja rekla otprilike ovako; ja sam trebala 15 metara platna, a oni naručili 25. Ona im kaže: ne, ne trebam 25, trebam 15. Ali, netko je ipak naručio 25. I takvih primjera ima mnogo, a da ne spominjem kad su naši umjetnici bolje odrađivali zadatke od bezrazložno skupih vanjskih. Nadalje, boljke trenutnog stanja u glumištu su i velika netransparentnost, pomanjkanje pravih audicija u vidu novih zapošljavanja pa tako dolazimo često i do umiješanosti politike u kazališno tkivo koje bi u načelu trebalo biti neovisno. Čini mi se da je, bezrazložno, došlo do nekog vida straha i apatije. Strah kod umjetnika razumijem, on je jedna od osobina koju u sebi nosi suptilni kazališni umjetnik, ali baš zato ne treba širom otvoriti vrata apatiji. Ona je pogubna za zdravu kreativnost. Pomanjkanje zdrave konkurencije u smislu onoga čemu bi trebali težiti, a to je izvrsnost, naglo narušava kazališnu produkciju. Do kad će se nekoga, koji je razložno usudio ukazivati na probleme, trpati u kut iz kojeg će teško izaći i od kojeg će mnogi, u strahu za svoju egzistenciju, okretati glavu? Ne uči li nas povijest da su veliki pisci, kompozitori, slikari, bili u svoje vrijeme česta meta politikantskih intriga, a njihova djela su ipak ostala i sada im se divimo. Dvorske spletke nikada nisu donijele ništa dobro pa tako one neće ništa dobro donijeti ni danas. Eto, napokon će biti izgrađena zgrada Muzičke akademije, pri Akademiji dramske umjetnosti otvoren je i studij plesa, studenti Likovne akademije su bili vrlo kreativni u produkciji opere studenata Muzičke akademije. Dužnost nam je budno ih pratiti i njegovati jer to je budući kreativni naraštaj. Vjerujem da će naši mladi umjetnici, ako ih ne obeshrabrimo već kreativno potičemo, moći u budućnosti višlje podići letvicu izvrsnosti pa s time obogatiti i percepciju hrvatske kulture u Europi i svijetu.

Foto: Privatni album