Za portal Scena.hr…

Prije su se radili koncerti, a kad se pojavila televizija i prvi playback doživjeli smo svi to više kao tehnološki servis, a i odnos ljudi s televizije prema glazbenicima je bio isključivo u funkciji tog servisa. U sjećanju su mi iz tih prvih gostovanja na televiziji ostali kamermani s onim velikim, starinskim slušalicama, prisjetio se Topić

Dado Topić bio je gost grupe ‘Mangroove’ na njihovom posljednjem singlu ‘Pokušaj’. Prošli tjedan grupa je snimila spot, a glazbenicima se pridružio i saksofonist Igor Geržina. Dado se u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr prisjetio majke, djetinjstva, mladosti i razdoblja s grupom ‘Time’. Kaže da mu se glazba događa kao san, kao neke čudesne misli i vibracije.

Scena: Kako vam je bilo na snimanju spota grupe Mangroove? Jeste li se prisjetili i svoje mladosti?
U vrijeme grupe ‘Time’ nismo imali videospot jer ih u to vrijeme nitko nije niti snimao, tako da ne mogu uspoređivati snimanje spota za pjesmu ‘Pokušaj’ s nekim iskustvima iz mladosti.
Više se sviralo live, radili su se koncerti, a kad se pojavila televizija i prvi playback doživjeli smo svi to više kao tehnološki servis, a i odnos ljudi s televizije prema glazbenicima je bio isključivo u funkciji tog servisa. U sjećanju su mi iz tih prvih gostovanja na televiziji ostali kamermani s onim velikim, starinskim slušalicama.
Snimanje s Mangrooveom i Igorom Geržinom bilo je za mene jedno jako ugodno i zanimljivo iskustvo. Ključan je tu taj ljudski faktor! Jednostavno, kad svi žele da se pjesma dogodi, a to se događalo cijelo vrijeme na setu, tada se pjesma i dogodi. I to će se vidjeti i na spotu. Rekao bih da je to bio jedan zanimljiv spoj mladosti, iskustva i energije. Bilo mi je lijepo.

Scena: Još kao dijete zaljubili ste se u glazbu, ta ljubav dugo već traje?
Moja majka je svirala gitaru i klavir. Znate, mi smo živjeli skromno, da ne kažem, siromašno… Postoji jedna uspomena iz djetinjstva koja me odredila. Dok sam bio maleni dječak, svaku jesen su se u našoj kući okupljale žene iz sela, znalo ih je biti desetak i više, i tada se kod nas čijalo perje za jastuke. Za to vrijeme te žene su pjevale božanstvene narodne pjesme, i ja sam, iako sam tada bio još bio maleni dječak, pjevao s njima u glas, tercu. Od svog najranijeg djetinjstva bio sam okružen glazbom, a ta ljubav se s vremenom razvijala. Moj veliki uzor od početka bio je Nat King Cole, a nekih 10 godina kasnije shvatio sam značenje lika i djela Elvisa Presleya.
Glazba je cijelo vrijeme bila prisutna u mom životu, ali ja vam ustvari nikada nisam postao pravi profesionalac, oduvijek sam bio samouk. Meni se glazba događa kao san, dogode se te neke čudesne misli i vibracije iz kojih proizađe glazba. Da, zaljubljen sam još uvijek u glazbu.

Scena: Planovi?
Velika mi je želja snimiti obrade šesnaest najpoznatijih jazz kompozicija koje su otpjevali svi velikani jazza, a ja ću ih pokušati iznijeti u svojoj interpretaciji i samo uz pratnju klavira. Ovaj put smo samo moj glas i klavir. I to će biti čista istina o pjesmi. Ili jesi ili nisi, samo ja i pjesma, i emocija. Jazz treba znati pjevat, jazz je forma gdje pjevač ima puno posla, pa sam se trenutno sav dao u to. Imam i neke svoje autorske pjesme, iako nisam siguran hoću li ih izdati u javnost, oni koji su ih čuli rekli su mi da su preozbiljne i komplicirane. Mislite li da je vrijeme za takve pjesme?

Scena: Što je drugačije danas na glazbenoj sceni od početaka vaše karijere?
Danas se svega može čuti. Mislim da ima premalo autentičnog glazbenog izričaja baš u autorskom kontekstu.Također mislim da je dosta važno malo ozbiljnije zagrebat u povijest glazbe, postoje krasni trendovi, a također prisjetimo se da su Mozart, Beethoven, Bach i Chopin još uvijek lijepi za čuti.

Scena: Možete li nam otkriti koja je najveća ludost koju ste napravili na pozornici?
Ja sam na bini uvijek svoj i dozvoljavam si slobodu. Najveća ludost? Recimo ovako, ljudi plaćaju ulaznice da bi došli na koncert i zabavili se, vidjeli i čuli izvođača koji njima pjeva. Ja sam jednom prilikom od publike zatražio upravo to, i sasvim suprotno od onoga što ih uvijek svi traže i očekuju od njih. Na koncertu sam zaustavio bend odmah na početku jedne poznate pjesme i zamolio publiku da nam dozvole da ju sami odsviramo i otpjevamo, rekao sam iskreno publici da želim to otpjevati bez njih i da oni loše zvuče. Nakon toga svi su zapljeskali i slušali pjesmu u tišini, da nisu pjevali. A ja sam samo bio iskren. Zamislite samo da i za vrijeme opere pjevamo s izvođačima?
Mislim da su i na koncertima uloge podijeljene unaprijed, a ja sam još uvijek na ovoj strani bine.

Scena: Kažu da rokeri imaju nježno srce… Jeste li plakali ikad zbog ljubavi?
Puno puta. Ali, kad muškarci plaču onda se suze ne vide. Bilo bi puno lakše da bar nekako izađe iz očiju jer to strašno boli, bez suza. Mislim da muškarci duže nose bol, kao da ju ne mogu isplakati. A tada jednostavno treba pustiti vrijeme da učini svoje. Ponekad mi se dogodi na pozornici da pustim suzu, iz emocije, gane me neka pjesma ili podsjeti na nešto, sva sreća da se ne vidi jer sam uvijek živahan na pozornici, pa ljudi misle da je od toga. Ali da, rokeri imaju nježno srce.