Ivona Juka o potrazi za identitetom, transformaciji, filmu i nagradama
By Gordana Malašić Lazić On 27 velj., 2018 At 04:34 PM | Categorized As Film, Kultura, LifeStyle, Moda, Reportaže | With 0 Comments

Intervju za Scena.hr…

Moj film se bavi i segmentom bijega od suočavanja sa sobom, ali i ljudima koji se suoče sa sobom te shvate da je jedino osobna transformacija moguća, kazala je redateljica

Ivona JukaNagrađivani igrani film scenaristice i redateljice Ivone Juka, ‘Ti mene nosiš‘, prikazat će se 1. ožujka na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije. Film je premijerno prikazan na međunarodnome filmskom festivalu u Karlovym Varyma 2015. godine, a otada je pozvan na više od 20 međunarodnih filmskih festivala te je osvojio 14 nagrada. Redateljica i scenaristica filma Ivona Juka dobitnica je nagrade Vladimir Nazor za scenarij i režiju filma te regionalne nagrade Mirko Kovač za najbolji scenarij 2015. godine. Film je prikazan i nagrađen na brojnim međunarodnim filmskim festivalima, a među nagradama su i dva Grand Prixa za najbolji film na Avvantura Film Festivalu i LET’S CEE Film Festivalu, kao i Zlatna mimoza za najbolju režiju u Herceg-Novome. Ivona Juka u razgovoru za portal Scena.hr priča o filmu, nagradama i svom ocu…

Scena: Vaš film ‘Ti mene nosiš’ bio je službeni kandidat za nagradu Oscar te jedan od 50 najboljih europskih filmova odabranih od Europske filmske akademije. Jeste li očekivali ovakvo priznanje?
Ivona JukaNisam očekivala nikakva priznanja. Kad sam završila film, željela sam samo osigurati budućnost mojem filmu, odnosno sadržaju kojeg sam stvarala. Budućnost filma je, prije svega, da dopre do onih s kojima komunicira. Nije važna brojka gledatelja, koliko prava publika kojoj je film namijenjen. Osim ako je riječ o komercijalnom filmu koji je napravljen isključivo u tu svrhu. Nagrade su došle usput, nekad ih dobiješ, nekada ne i naravno, važne su mi jer bez nagrada i priznanja redatelj teško može doći do financiranja novog projekta. U tom smislu, one su neophodne i značajne, a sretna sam što sam ih dobila i što su mi za novi film omogućile dobre reference.

Scena: Također, platforma Netflix otkupila je film za prikazivanje u cijelom svijetu te ga prevela na sve svjetske jezike. Možete li nam otkriti kako je došlo do toga?
Natasa JanjićFilm su vidjeli Netflixovi ljudi iz akvizicije i odmah predložili da ga otkupe za prava prikazivanja u cijelom svijetu. U trenutku kad smo prodali film Netflixu, platforma je imala 75 milijuna gledatelja, a danas imaju vjerojatno i više pretplatnika. To je apsolutno najbolja i potencijalno najveća distribucija za film, a izuzetno i značajna za promociju hrvatske kulture u svijetu. Prosječan strani gledatelj, koji ne ide na festivale, ima možda prvi put priliku čuti hrvatski jezik, vidjeti naše glumce, osjetiti mentalitet, vidjeti naše lokacije i tako upoznati i saznati nešto o našoj kulturi.

Scena: Film je osvojio 14 međunarodnih nagrada. Koliko su te nagrade važne za jedan film i zašto?
Ivona JukaVjerojatno ne postoji niti jedna umjetnost koja je toliko natjecateljska kao filmska i to samo zbog toga što je u proizvodnji tako skupa. Inače, najradije bih da ne moram poslati film niti na jedan festival. Znam da ovo zvuči kontradiktorno, ali zar nije pomalo bijedno to natjecanje filmova? Koji je bolji? Nije to kao u sportu da svi činimo isto, pa se možemo natjecati tko je bolji, svatko skače visinu, pa tko će skočiti više… Mislim da stvarno nema smisla uspoređivati filmove Ivona Jukakoji mogu biti toliko različiti, a svaki na svoj način dobar. Na kraju se to svede na nečiju mjeru ukusa, bez ikakve objektivnosti. Eto, to su festivali. Kako uspoređivati priču o borbi za neovisnost Irske i priču o dječaku koji je bio seksualno zlostavljan? Prvi je režirao Ken Loach, a drugi je režirao Almodóvar. Osim što dolaze iz različitih kultura, od različitih autora, oba su sjajna filma i tu doista nema objektivnih mjerila. Naravno, ponekad je na nekom festivalu neki film znatno bolji od drugih, ali to opet možda nije objektivno mjerilo jer pitanje je i koje filmove nismo ni vidjeli zato što nisu prošli ukus nekog selektora. Međutim, nagrade daju autoru bolju poziciju da prije dođe do idućeg projekta ili ga da ga stvara u povoljnijim produkcijskim uvjetima.

Scena: Put od prvog prikazivanja filma, pa do tih nagrada…
Voja BrajovićMeni je prvo prikazivanje filma bila najveća nagrada. Premijerno prikazivanje bilo je u Karlovy Vary Film Festivalu, a na taj festival smo išli glumci Voja Brajović sa suprugom Milicom Mihajlović, Lana Barić, producentica Anita Juka i kolegice iz produkcije Laura Sinovčić i Iva Markić. S nama je išla i draga Ana Gojanović i Ranko Vučinić iz PRiredbe i još neki prijatelji. Dakle, išli smo u velikom broju i bilo je jako veselo. Od jurnjave na projekcije, upoznavanja Richard Gerea, pa do niza drugih situacija. Naravno, najveće zadovoljstvo je bila reakcija publike nakon prve projekcije na tom festivalu. Divno su reagirali i nakon toga smo, na neki način, očekivali slične reakcije.

Scena: Koje su nagrade izuzetno važne i jesu li te nagrade doprinijele i tome da se film otkupi?
Festivalske nagrade nisu doprinijele da film bude kupljen. Netflixu ništa ne znače festivalske nagrade. Imaju svoju akviziciju, više vjeruju svojim ljudima iz akvizicije. Meni je njihova logika bliska, napokon imam isto mišljenje o festivalima kao i oni.

Scena: Koje su vama od tih nagrada od izuzetnog značaja i zašto?
Najdraža nagrada mi je nagrada za režiju u Herceg Novom, zbog članova žirija u kojem su bili filmski redatelji, a predsjednik žirija je bio Goran Marković. Lijepo je biti nagrađen od velikana filmske režije. Kad primiš nagradu od takve osobe čije znanje i opus cijeniš, to je uistinu nagrada.

Scena: Kakve su reakcije publike u inozemstvu na film?
Iznad svih naših očekivanja. I danas dobivamo feedback od gledatelja koji film gledaju širom svijeta, a u Berlinu sam imala sastanke sa stranim producentima koji su gledali film na Netflixu i bili su oduševljeni. Lijepo je kad dobiješ takvu povratnu informaciju, pogotovo kad ju ne očekuješ i pogotovo  na sastanku za koprodukciju budućeg projekta. Prije nego što je film otkupio Netflix, imali smo priliku neposrednog kontakta s publikom na festivalima u inozemstvu i fantastično je kako publika jednako razumije i jednako reagira bez obzira na drugu kulturu, jezik i mentalitet. Meni je bilo fascinantno to što reagiraju na istim mjestima i to je dokaz kako umjetnost nema granica. Pred američkom publikom bila sam zabrinuta da će im film biti prebrz, obzirom na dijaloge, a oni su publika koja rijetko gleda filmove s titlovima, za razliku od većine Europljana. No reagirali su na film jednako kao u Europi, a čak su nam rekli da su imali dojam da ne gledaju strani film s titlovima. Eto, to je uistinu kompliment, da ih je film tako uvukao i premostio sve kulturološke razlike.

Scena: Koji su izazovi bili pred vama od prve ideje, pa do danas?
Uh, mnogi. Teško bi ih bilo nabrojati, međutim iz današnje perspektive vidim da je izazov uvijek samo jedan – ostati vjeran svojoj viziji i ne posustati bez obzira na prepreke.

Ivona Juka, Ti mene nosis

Scena: U filmu obrađujete temu obiteljskih odnosa kćeri s ocem. Zašto ste odabrali baš taj odnos unutar obitelji?
Moj otac je odigrao značajnu ulogu i citirat ću dr. Kurjaka kojeg sam nedavno snimala: “Nosim fenomen svog oca“. Nekome ove riječi ništa ne znače, ali ja točno razumijem što to znači, za mene je dr. Kurjak formulirao nešto tako komplicirano u ovih par riječi. Moj otac je bio otac – zaštita, podrška kad sam bila mala, zatim učitelj, prijatelj, ali i osoba koja me učila da budem svoja i neovisna. Bio je i duhovit, nezgrapan kad bi sa mnom plesao, smiješan kad bi sa mnom pjevao. Tvrdio je da nije maštovit, pa su prve priče koje mi je pričao bile iz grčke mitologije jer bio je profesor, naravno cenzurirane, prilagođene dječjem uzrastu. Nije bio svjestan da mi je pružio najbolji storytelling već u djetinjstvu. Teško mi je jednim odgovorom obuhvatiti koliko je veliko njegovo značenje u mojem životu. Znam samo da je nepresušno vrelo inspiracije, čak i za filmske priče koje neće biti smještene u odnos oca i kći.

Natasa JanjićScena: Koliko je ženskim likovima u filmu bolna potraga za očevim priznanjem, potraga za identitetom, i koliko je ta potraga važna?
S obzirom na to da sam imala ljubav oca i nisam ju morala tražiti, to nije bio moj problem, ali itekako mi je poznat iz odnosa bliskih ljudi. Međutim, važna je svaka potraga za identitetom u bilo kojem odnosu.

Scena: Koliko nas određuju, po vašem Natasa i Igormišljenju, ti odnosi unutar obitelji?
Beskrajno. I s beskrajnim kombinacijama mogućnosti.

Scena: A koliko nas paraliziraju?
E, to ovisi o svakom pojedincu. Neki ljudi s traumatičnim iskustvima se razviju u plemenite ljude, koji svoje premašene traume koriste kao pobjede iz kojih crpe mudrost, a neki ostanu vječno zarobljeni u traumi koju nisu riješili. Moj film se bavi i tim segmentom bijega od suočavanja sa sobom, ali i onima koji se suoče sa sobom i shvate da je jedino osobna transformacija moguća.

Scena: Što je vama važno u filmu?
Da je happy end stvar našeg izbora, odnosno promjene kuta našeg gledišta.

Scena: Imate li planove za nove projekte?
Imam. Razvijam nekoliko projekta od kojih je jedna televizijska serija, a nekoliko filmskih. Razvijam ih s kreativnim suradnicima i jako se radujem suradnji s njima.

Foto: Ivona Juka priv. album

comment closed