Ekskluzivno…

Inspiraciju pronalazim u sjećanjima, pričama drugih ljudi, gradskom prijevozu, gužvi… U životu. Život je čudo. Životne istine najveće su životno blago. Treba ih pričati, kazala je književnica za portal Scena.hr

Olja Knežević autorica je dva uspješna romana i jedne knjige londonskih priča.
– Romani su ‘Milena & druge društvene reforme‘ i ‘Gospođa Black‘. Milena je mlada žena, u trenutku pričanja svoje priče ona ima 29 godina. I gospođa Black je mlada žena, ali desetljeće starija od Milene. Sada pišem treću ženu – jer je jednostavno mora biti, sama se od sebe nameće trilogija o životnim dobima žene. Treća žena za sada se zove Katarina, i najstarija je, najjača – otkriva književnica za portal Scena.hr. Olja kaže da je roman ‘Milena & druge društvene reforme’, nastao prema istinitim događajima.
– To je politički triler, drama o korupciji i mladoj ženi ulovljenoj u tu mrežu, inspiriran istinitim događajem u Crnoj Gori, zbog čega je bio prevruća roba za vlastima bliske izdavačke kuće. Unatoč tome, prvo je izdanje za Crnu Goru, ogromnih tri tisuće primjeraka, brzo rasprodano, prebrzo ako hoćete jer ta se knjiga i dalje traži. ‘Milenu’ je u Hrvatskoj objavila kuća Profil 2012. godine. Mislim da je tu još uvijek dostupna u Profil/Algoritam knjižarama. Također, ‘Milena’ se može naručiti preko Amazona i na našem i na engleskom jeziku. ‘Gospođa Black’ nedavno je objavljena u Crnoj Gori. Sad se nadam da će i nju pokupiti neki hrvatski izdavač. Moje su ‘Londonske priče juga’ dostupne na internetu jer su nekoliko godina objavljivane kao kolumne – objasnila je književnica. Olja nam je otkrila gdje pronalazi inspiraciju te kakve je teme zanimaju.

Život je čudo
– Inspiraciju pronalazim u sjećanjima, u izgovorenim riječima, u pričama drugih ljudi, u gradskom prijevozu, u gužvi, u umjetnosti. U životu. Život je čudo. Životne istine najveće su životno blago. Treba ih pričati. A sudeći po objavljenom materijalu, izgleda da me interesira ženska borba – svjesna ili nesvjesna – za osvajanje osobnih sloboda – ističe Olja. Književnica nam je otkrila i kako nastaju njezine priče.
– Londonske priče bile su moj tjedni posao. Brzo istrenirate sebe za to. Sve što doživite može postati subotnja kolumna od najviše 1500 riječi. Samo uranjate sve dublje i dublje. ‘Samo’. Neke su teme ipak za romane. Za mene, to je tema žene i osvajanja osobne slobode. U svemu je važno pisati što istinitije. To ne znači da treba prepričavati istinite događaje. U pričama o Londonu nije bitno kako se stiže s aerodroma do Piccadillyja. Bitno je što se za vrijeme tog puta u vama promijeni, što klikne, što izroni. U vama ili vašim likovima. Bilo što da se piše, prva je ruka uvijek samo pražnjenje. To se mora obraditi. Lijepo je imati dobrog urednika/urednicu. Prije svega, na našim jezicima, treba modernizacija svega: stila, uređivanja, izdavaštva. No ovo kažem, a znam da je sanak pusti. Jer, neisplativo je – ispričala je. Olja se, kaže, zaljubila u pisanje čim je naučila slova.

Moje tajne
– Svoje sam izmišljene priče i dojmove o svijetu zapisivala po raznim ‘dnevnicima’. U knjižarama sam tragala za lijepo dizajniranim bilježnicama za te zapise koje sam smatrala svojim tajnama. Magičnom sam riječju, ‘tajne’, velikim slovima označila odabrane bilježnice. Imala sam oko osam godina, kad su se zapisi pod ne baš lukavom šifrom TAJNE počeli aktivno puniti, što nije promaklo budnom oku roditelja. I koji to roditelj ne bi otvorio? Otvorili su, čitali, ubrzo s olakšanjem jer su shvatili da to su ipak izmišljene tajne, ali, kad sam se vratila iz škole, drugačije su me gledali i sa mnom razgovarali jer – otkud meni sve te previše zrele scene u glavi? Iz tuđih knjiga, naravno – prisjetila se Olja te dodaje da je imala snažan poriv da nastavi pisati.

“Ako ne pišemo, razbolimo se. Guši nas u grlu”
– Rodila sam se s tim da sebi dublje dočaravam svijet kroz pisanje. Ništa posebno, mnogo nas je takvih. Moramo shvatiti da trebamo pisati bez obzira na činjenicu hoće li se što od toga objaviti, doživjeti uspjeh, hoće li biti penzije od toga. Ako ne pišemo, razbolimo se. Guši nas u grlu, otkazuje nam štitnjača. Netko umjesto pisanja ima poriv i talent za, recimo, pjevanje jer kroz glazbu sebi objašnjava svijet. Takva se osoba razboli ako joj zabranite pjevanje. Srećom, obično ima sluha i lijep, ili barem podnošljiv glas. Svi koji pišu nemaju uvijek podnošljiv stil, niti poglede na život. Ali imaju poriv. Dok su, kao djeca čitali, osjećali su navalu inspiracije. Pomišljali su ‘I ja to mogu’. Čitanje potiče na pisanje. Priče, likovi, situacije koje se roje u glavi neće vas izluditi samo ako ih napišete. Sve što sam kao dijete čitala budilo je još veći broj priča u meni. Neposredno prije nego što sam odlučila pisati i za objavljivanje, pročitala sam u jednom intervjuu izjavu Toni Morrison: ‘Ako ne uspijevate pronaći knjigu o onome što bi željeli čitati – sami je napišite.’ To je bilo to – otkrila je književnica koja je rođena u tadašnjem Titogradu, današnja Podgorica, srednju školu završila je u Kaliforniji, fakultet u Beogradu, a udala se u Milanu te je postala majka.
– Djecu sam prvo odgajala malo u Zagrebu, pa u Londonu gdje sam završila i postdiplomski studij, magistrirala Kreativno pisanje. Okružena sam snažnim osobama. Od njih kradem riječi, osobine za neke likove, a oni su mi i podrška. Imam svoju sobu u kojoj pišem, i svakoga dana mogu sebi osigurati po sat-dva za pisanje. To je najvažnije. Kao što rekoh, bez toga bih se razboljela – zaključila je lijepa Olja za portal Scena.hr.