Det Norske…
Prošloga je vikenda u Det Norske teatretu u Oslu premijerno izvedeno Kraljevo Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana. Dio je to velikog projekta Drama goes Digital kojeg realizira Europska kazališna konvencija uz potporu Kreativne Europe. U okviru European Theatre Laba, norveški redatelj Erik Ulfsby je postavio Ibsenovog Peer Gynta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Obje predstave osim kulturološkog aspekta razmjene klasičnih dramskih tekstova, bave se implementiranjem digitalnih inovacija u zvučnu sliku.
Buljanov autorski tim čine scenograf Sven Jonke, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar i dramaturg Anders Hasmo. U predstavi glumi ansambl Det Norske teatreta kojeg predvode Oddgeir Thune u ulozi Janeza, Charlotte Frogner kao Anka, Joachim kao Štef i Frode Winther kao Herkules. Dramu je na norveški jezik preveo Jon Kvaerne, a riječ je o prvoj postavci jedne Krležine drame u Skandinaviji uopće, i to točno na stotu godišnjicu objavljivanja Kraljeva. U prvim objavama, mediji oduševljeno «otkrivaju» Miroslava Krležu kao velikog europskog pisca.
Mona Levin u Aftenpostenu precizno smješta dramu u povijesni kontekst i piše da je to ‘priča o ponavljanju i prolaznosti, o tome da ljudi nikada ništa ne nauče i o brojnim ratovima u Srednjoj Europi i na Balkanu tijekom 800 godina. Konkretnije, o Hrvatskoj i o raspadu Austro-Ugarske monarhije (čije je Hrvatska bila dio), i o raznim civilizacijskim propastima tijekom tih 800 godina. Hrvatski naslov Kraljevo znači sajam, i odnosi se na godišnji festival žetve u čast mađarskog kralja i sveca Stjepana. Sajam se organizirao u okolici Zagreba od 1256. godine. Tu se susreću seljaci i građani, domaćice i prostitutke, vlastodršci i dame s bradom, a ondje, opće je uvriježeno, svi uživaju jednaka prava. Na pozornici svaka se prijateljska čarka završava nasiljem – kao što je bio slučaj i s manjim državama na tim prostorima. Žene su potlačene i iskorištavane. Sajmište završava kao zgarište i ruševina. Svi smo mi dio života i smrti i jadne ljubavi, rata i zaborava koji može donijeti uspješan odnos – prije nego što opet izbije nasilje između muškarca i žene, između društvenih slojeva i klasa i političkih fronta, između raznih nacionalnosti koje su prisiljene podijeliti svjetsku arenu. Kraljevo Ivice Buljana je veliki dvosatni tulum, s ogromnim angažmanom publike. Ovo je predstava koja ruši sve žanrovske granice’.
Levinova Krležu norveškoj publici predstavlja kao autora kod kojeg ‘se vidi jak utjecaj Strindberga (Ett drömspel?) i Ibsena. Mrzio je buržoaziju, bio zakleti komunist i imao je presudan značaj za hrvatsko kazalište’.
Kar Kristian Bekeng u Klassekampenu piše da je ovo divlji, ‘kao u posljednjim danima Rima’ tip partija, agresivan rave koji ljude prenosi od stvarnosti u autodestruktivan hedonizam. Dmitrijeva ciganska fešta u Braći Karamazovima može biti referentna točka. Ansambl predstavlja Balkan beat band koji podiže atmosferu. Poslužuju se janjetina i vino iz plastičnih boca, a publika je izložena izravnom flertovanju. Vjerojatno je dosta parova u prvom redu moralo ozbiljno porazgovarati dan poslije predstave. Vino, dim, glazba, svjetlost, okus i miris obiluju po pozornici. Iznimna senzualnost, dvojnici, duhovi i vrištanje u ništavilo čini grotesknu fantazmagoriju, gdje, kroz tamu, možemo vidjeti bal sablasti na rubu staroga svijeta.
Stine Sørensen u kritici s naslovom Kazališna mladost detaljno opisuje predstavu.
– Nalazimo se u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu, 1913. godine. U to vrijeme, Hrvatska je dio Austro-Ugarske, i vrijeme je da se proslavi mađarski kralj-svetac Stjepan godišnjom žetvenom svečanošću. Ovdje su pozvani svi, siromašni i bogati, glumci i publika. Ples, hrana, alkohol i seks obiluju na pozornici od početka do kraja. Divlje je, kul i sirovo, a mi to volimo!
Pozornica je za ovu prigodu presvučena do neprepoznatljivog. Velika, crna platna vise sa stropa, a od poda se samo mali dio, najbliži mjestu publike, vidi. Naga žena izlazi kroz crni zastor. Osmjehne se publici prije nego što se počne odijevati. Prvo rublje, a onda tijesni kostim. Moli publiku za pomoć oko stavljanja ruža na usne. Mlad dečko u prvom redu ispruži ruku, našminka je, i to usmjerava predstavu od početka. Dižu se zastori i glumci igrom i pjesmom započinju feštu. Iznenađujuće je, novo i uzbudljivo, ali prije svega nevjerojatno zabavno! Zastori čine šator u kojem se odvija fešta, i to kakva fešta! Muškarci se tuku i klade, žene flertuju i piju, cijelo vrijeme uz sjajno pjevanje i ples. Gosti slave socijalizam, a hrane i pića ima u izobilju.
– Užitak je gledati glumce kako se razotkrivaju na pozornici. Pjevaju, plaču, vrište, stenju tijekom fešte. Glazba se pojačava u skladu s glasovima, i mi se probijamo kroz situaciju gledajući jezik tijela i izraze lica. Vidimo da je Janez bijesan, očajan i tako strašno zaljubljen. Vidimo da je Anka strastvena, jaka i nesretna, ali prvenstveno vidimo da je užasno, užasno pijana. Glumiti pijanstvo s uvjerenjem nije lako, zato kapa dolje Charlotte Frogner za jednu od najsnažnijih izvedbi koju nam je ikad priredila. Ali fešti jednom mora doći kraj. Šator se mora skinuti i vanjski se svijet mora opet vidjeti. Janez je mrtav, ali ne može pustiti Anku. On je progoni, gol i prljav, dok ona samo želi mir od smrti koja je neće pustiti na miru. Kad padnu svi zastori, odvija se snažna scena borbe na pozornici, ali mrtvi su mrtvi, i živi moraju konačno dobiti svoj mir. Fešta se završi jednom zauvijek, i publika se spusti na pozornicu za jedan, posljednji ples. Proslava Kraljeva je konačno gotova i pljesak odjekne dvoranom. Pogledajte ovu predstavu. To je moj savjet svima. Zaboravite kućne tulume i idite u Det Norske Teatret na kazališnu feštu bez premca!
Lijepo je, dojmljivo i dirljivo, i kada napustimo dvoranu, fešta ostane u vama. Trudila sam se najbolje što sam mogla opisati ovu izvanrednu predstavu, ali treba je prije svega doživjeti uživo. Pet zvjezdica za Kraljevo, i hvala za predstavu koju neću skoro zaboraviti!
Foto: Press – Siren Høyland
