Preko posla do kreveta…
To je moj način odgovora onima koji zagovaraju stakleni strop, kazala je spisateljica
Valerija Đurđević je romanom ‘Preko posla do kreveta‘ željela poslati poruku kako je žena sposobna izboriti se za svoje mjesto u poslovnom (muškom) svijetu oslanjajući se isključivo na svoj rad. Kao i to da se ljubav može pronaći u najčudnijim okolnostima. U razgovoru za portal Scena.hr supruga poznatog producenta i člana grupe ‘Colonia‘ priča gdje je pronašla inspiraciju za roman te nam je otkrila i ponešto o sebi.
Scena: Gdje ste dobili inspiraciju za Ljupku?
Svaka osoba koja se bavi kreativnim izražavanjem, bilo to pisanje pjesama, knjiga, bajki za djecu ili pak scenarija za filmove, kreira likove u sebi, pa tako i ja. Htjela sam pomaknuti granice svoje osobnosti kroz lik koji utjelovljuje Ljupka Pern tako da je ona moj alter ego.
Scena: Koji je to trenutak koji vas odvede u njezin život?
Više je različitih trenutaka; kad je bezbrižna, odvažna, bez dlake na jeziku.
Scena: Zašto se zove ‘Preko posla do kreveta’?
Napravila sam obrnutu psihologiju na poznatu izreku ‘preko kreveta do posla’ jer se moja životna filozofija upravo temelji na obrnutim zakonitostima. Smatram da nikad ništa u životu nije onakvo kakvim se čini. Isto tako, s ovim romanom htjela sam poslati dvojaku poruku; Prvo: obrazovana i inteligentna žena je sasvim sposobna izboriti se za svoje mjesto u poslovnom (muškom) svijetu oslanjajući se isključivo na svoj rad, znanje i odlike poslovne osobe. Drugo: ljubav se može pronaći u najčudnijim okolnostima kao i u onima koje su naizgled nepovoljne. Osim toga, obrnuto od izreke ‘preko kreveta do posla’ je u inat svima koji omalovažavaju žene i njihov uspjeh u poslovnom svijetu. To je moj način odgovora onima koji zagovaraju stakleni strop.
Scena: Rekli ste da je Ljupka ono što niste mogli ili željeli biti, pa malo o tome?
Ljupka će bez problema reći svima što ih ide, izborit će se za sebe i rijetko kad će biti žrtva tuđih ‘pizdarija’, dok sam ja previše plaha i osjetljiva za takve rigidne poteze. Dakako, to se može mnogim ljudima činiti čudno, obzirom da o meni donose površne procjene na temelju izgleda i onoga što su čuli od jedne babe koja je jednom prilikom sjedila pokraj druge babe u tramvaju, koji je pak prolazio kraj moje kuće u Vukovaru (gradu bez tramvaja?!).
Scena: Otkad pišete?
Od kad znam pisati, stalno nešto piskaram. Prvo sam u osnovnoj školi počela s biografijama, leksikonima i spomenarima, potom sam pisala svoj dnevnik, nakon toga pjesmarice. Pjesme sam počela pisati s 11 godina i to redovito tamo negdje do kraja tinejdžerskih godina. Onda su fakultetske obveze preuzele primat pa sam većinu vremena provodila pišući seminarske i diplomske radove. Ovdje namjerno koristim množinu jer sam ja do svoje diplome došla tako da sam diplomirala na dva smjera na EFZG-u i napisala četiri seminarska i dva diplomska rada, čisto da bude zanimljivije! Krajem svojih dvadesetih počela sam s pisanjem knjiga, a u zadnjih godinu dana vratila sam se, na nagovor supruga, pisanju pjesama.
Scena: Koliko vam priča stoji u ladici?
Uf, puno, doduše ne još materijalno, ali u mentalnim ladicama imam već nekoliko priča koje čekaju svoje korice. Ne zna se što volim više, čitati ili pisati, a oboje činim s jednakim žarom. Kad uzmem godišnji ili sam na bolovanju, često znam čitati knjigu na dan, pa se moj muž zna šaliti kako me je jeftinije oblačiti nego načitati. Iz knjižare ne izlazim satima, a kad napokon odem, odem s desetak novih naslova koje jedva čekam pročitati. Ovisna sam o mirisu knjiga.
Scena: Kad ste prvi put pokazali svoj rukopis, je li vas bilo strah kritike, jeste li imali tremu?
Prošle godine, kad je prva knjiga izašla, imala sam užasnu tremu. Nisam spavala sedam dana, a onda kad su počele pristizati prve pozitivne reakcije i kritike, odahnula sam. Ovaj put trema je također bila prisutna, ali ne u istom intenzitetu. Opuštenija sam, shvatila sam da ne treba ništa u Hrvatskoj shvaćati preozbiljno, ali činjenica da sam stvorila kritičnu masu koja želi čitati moje priče, govori sama za sebe. Sve ostalo je sporedno.
Scena: Kakav je položaj pisaca danas u Hrvatskoj?
Nisam (još) dovoljno kompetentna da bih to previše komentirala, posebice jer se ne krećem svakodnevno u tim krugovima, ali ovako kao laik i osoba koja tek ulazi na mala vrata u taj svijet, mogu reći sljedeće: meni se čini da položaj pisca nije ništa bolji ili lošiji od položaja ostalih umjetnika u Hrvatskoj, bilo to slikari, glazbenici, pjevači, fotografi, i sl. Puno je kreativnih glava na ovim prostorima, ali nekako se najbolji uvijek dokažu i isplivaju dovoljno visoko da bi mogli živjeti od svog rada. Vjerujem da većini pisaca nije lako, posebno u vrijeme interneta koji pobjeđuje sve, pa i papir. Ipak, kao veliki poklonik pisane riječi, nadam se da moderno doba neće dokrajčiti književnost i magiju koju knjige nose.
Scena: Za kraj, kako se Ljupka, glavna junakinja vašeg romana svidjela suprugu Borisu?
Kao i uvijek, Boris je prva osoba kojoj pokazujem svoje radove. Općenito, volim čuti njegovo mišljenje, kao i on moje, tako da smo jedan drugom najveći kritičari i najveća podrška. Kad je prvi put čitao moju prvu knjigu oduševio se, a nastavak mu je još bolji i duhovitiji. Zadovoljan je kako sazrijevam kroz vlastiti rad i velika mi je podrška u daljnjim projektima koji se tiču moje spisateljske karijere.
Foto: Privatni album / Valerija Đurđević
