Život nas često iznenadi kad to najmanje očekujemo. Nakon što su konačno svi obaviješteni o našoj prinovi, došlo je i ono najslađe – naš prvi ultrazvuk! Tek tada mi je postalo jasno kako je teško dobiti termin jer je liječnica bila prezauzeta. Kad sam dobila potvrdu termina počela sam se pripremati. Andrija mi je bio pratnja i podrška. Spremala sam se kod kuće puno duže nego inače. Put do ambulante se činio puno duži. Čekaonica je bila prepuna budućih majki. Vrijeme je sporo odmicalo i činilo se da čekam cijelu vječnost na pregled. U svakoj toj budućoj mami vidjela sam mali dio sebe. I one su iščekivale pregled, novosti i potvrdu da je sve u redu. Nakon dužeg čekanja konačno su prozvali moje ime. Andrija je ostao u čekaonici jer ja nisam ni znala da tata može biti sa mnom u ordinaciji na pregledu. Objasnila sam liječnici u čemu je stvar i ubrzo sam bila na stolu za pregled. Počela je znatiželja što će mi raditi. Bilo me strah da je test pokazao krivo i nervozno sam iščekivala malenu točkicu na ekranu. Konačno je liječnica upalila monitor. Slika se izmjenjivala, a ja naravno od uzbuđenja nisam vidjela NIŠTA! Evo srce kuca – progovorila je konačno liječnica. Moje srce kao da je htjelo iskočiti od emocija. Trenutak koji me posve obuzeo. A ovo je mala ‘mrvica’, liječnica je pokazala na ekranu novu ljubav koja raste u meni. Nastavila je sa informacijama da sam trudna osam tjedana, da se bebi razvijaju uši i ostali dijelovi tijela. Liječnica je pričala, a ja nisam skidala oči s ekrana. Kako je doktorica primijetila da sam hipnotizirana, pustila me da uživam gledajući u monitor. Slikicu koju mi je liječnica dala, nosila sam kao najveće blago. Nosila sam je ponosnom tati koji je čekao da što prije dođem s vijestima. Zajedno smo uživali. Ta slikica je bila dokaz da je naša beba stvarno tu u mome trbuščiću. Uslijedilo je ponovno javljanje bližnjima da je trudnoća potvrđena, slanje nove slikice i dijeljenje svih informacija koje sam dobila o ‘mrvici’. Svi su naravno bili sretni. Na poslu sam javila novosti i pokušala svoj posao obavljati u potpunosti. Uskoro to nije bilo moguće zbog čestih nesvjestica. Kako sam se bojala za bebicu, otišla sam na bolovanje uz razumijevanje poslodavca. Na bolovanju sam shvatila da nakon prvog naleta panike, šoka i suza, treba se pribrati, odvojiti vremena i pokušati shvatiti što se događa te sagledati situaciju iz svakog kuta. Iako je u našoj situaciji sve nekako ‘sjelo’ na svoje mjesto, javila su se nova pitanja. Koja? Pišem uskoro…
Dnevnik Maje Paole Sestrić: Prvi ultrazvuk!
On 1. rujna 2013.
