fbpx

Edita Lučić Jelić – Po jutru se dan poznaje, a Dalmacija po njenom glasu

Blagdanski intervju – Edita Lučić Jelić

Radijska voditeljica Edita Lučić Jelić lani je osvojila nagradu Zlatni studio u kategoriji ‘radijski glas’. Dalmacija se budi uz njezin glas. Njezin glas se čuje u zračnoj luci, u slikovnicama, govornim automatima, reklamama, šoping centrima, priručnicima za učenje stranih jezika…

Edita Lucic Jelic

Edita Lučić Jelić je prvi glas Dalmacije i sinonim za jutarnju smjenu. Osim po svom glasu, Edita je poznata i po svom humanitarnom radu. U blagdanskom intervjuu za portal Scena.hr, Edita se prisjetila kako je završila svoju karijeru učiteljice te započela karijeru radijske voditeljice.

S posebnom emocijom sjeća se posljednjeg gostovanja Olivera Dragojevića u njezinoj emisiji. Otkrila nam je zanimljivosti sa slušateljima te ispričala zašto toliko voli radio.

Scena: Prvi ste glas Dalmacije. Kako je raditi u ovo vrijeme pandemije na radiju?

Istina, prva u svakom danu! Od šest sati sam u ušima od Prevlake do sv. Roka, što u autu, što na poslu, brodu, kod kuće… Nema gdje me nema. Vremena su teška i izazovna i ljudi su željniji bliskosti, topline, druženja i provjerenih informacija.

Edita Lucic Jelic

Nakon toliko godina etera, mogu reći da je ovo najodgovornije vrijeme za mene, a ujedno sam i zadužena i počašćena što mogu biti spona među ljudima sada kad puno teže međusobno komuniciraju.

Scena: Gdje pronalazite inspiraciju i energiju za pozitivan stav i glas u ova teška vremena?

U svemu – kolegama, obitelji, slušateljima. Vidim ljude koji se bore i pokušavaju držati glavu iznad vode i u ovim vremenima još uvijek treba pronaći lijepu riječ za druge. Najviše mi baterije puni dobar humor.

Takav smo narod, i kad je najgore, smijeha uvijek ima. I mene su ove dvije godine naučile da još više uživam u malim stvarima i budem zahvalnija.

Scena: Koliko je važno da taj prvi jutarnji glas koji ljudi čuju, bude pozitivan? Osim toga, vaš glas najavljuje i letove u splitskoj zračnoj luci.

Po jutru se dan poznaje, a u Dalmaciji po meni. Ako se ustanem na lijevu nogu to i moji slušatelji osjete. Emocije se ne mogu sakriti, a ja sam prema svojim slušateljima iskrena. Žena od krvi i mesa. Smijem se od srca, a kad plačem, natopim mikrofon. Ako kojim slučajem imam loš dan, oni se potrude da mi dignu raspoloženje i tako si međusobno punimo baterije.

Edita Lucic Jelic

Da, moj glas se čuje i u zračnoj luci, ali u slikovnicama, govornim automatima, reklamama, šoping centrima, priručnicima za učenje stranih jezika…. Ali znate kako se život se često poigra s vama na čudne načine. Tako ja, koja se užasava letenja, u tolikoj mjeri da ne volim vidjeti ni avion koji prelijeće iznad glave, najavljujem letove.

Edita u avionu bi bio najgledaniji klip ikada. Panika, gutanje tableta za smirenje, tri stjuardese kao sestre na intenzivnoj oko mene i ona jedna nesretna osoba koja mora sjediti pored i doslovno ostati bez krvi u ruci kad je stisnem od straha. Eto, toliko o hrabrom i smirenom glasu kojeg čujete u Splitu, Dubrovniku, Zadru, Puli…

Scena: Vaš glas budi Dalmaciju, a što vas budi?

U meni je navijen neki prirodni sat – bioritam kojem se i dan danas ne mogu načuditi. Budi me želja za eterom. To je ušlo u krv i ne mogu zamisliti da negdje drugdje provodim jutra. Fascinantno je kako se uvijek probudim prije alarma koji je već godinama navijen na 04:12.

Edita Lucic Jelic

Postala sam sinonim za jutarnji tip i jutarnju smjenu potpisujem do penzije. Pa ima li što ljepše od toga da od ranog jutra budete uz one koje volite, svoje slušatelje i drage kolege. Jutra su uvijek nabijenija adrenalinom, informacije pristižu, a moja je energija na vrhuncu.

A kad bih dobila kasniji termin, pola Dalmacije bi se budilo s podočnjacima jer bi se ćakulalo i pivalo do dugo u noć.

Scena: Što za vas znači radio?

Radio za mene nije samo posao. To je moja obitelj, prijatelji, energija. To sam ja i blagoslovljena sam što radim upravo taj posao. Vjerujte mi da nijedan dan, ali baš nijedan, nisam poželjela raditi nešto drugo.

Scena: Tko vam je usadio ljubav prema radiju?

Ma nitko. Moji roditelji su se bavili sasvim drugim poslovima. Jednostavno je bilo suđeno. Drugog objašnjenja nema. To mogu potvrditi i druge kolege u medijima da jednom kad dođeš na radio, uvijek ostaješ radijski čovjek.

Cijeli sam život govorila da ću biti učiteljica i ni o čemu drugom nisam razmišljala. Sudbina je htjela drugačije. Splitska riva je naš Broadway, pa sam i ja tako, u điru s prijateljicom, završila na audiciji za radio koja se odvijala nasred rive.

Nakon dva mjeseca stigao je poziv s rezultatima. U to sam vrijeme radila na Braču kao učiteljica. Voljela sam taj posao, iako sam putovala svaki dan trajektom, u svim vremenskim prilikama i neprilikama, i po buri i po jugu, i vjerojatno bih i sada bila tamo da taj poziv nije promijenio sve. Ostalo je povijest…

Scena: Možete li nam ispričati neke zanimljivosti i anegdote s radija?

Toliko je ljudi prošlo kroz studio sve ove godine. Sportaša, političara, pjesnika, pjevača, predsjednika, gradonačelnika…. Ali naravno nikada neću zaboraviti Olivera i Gibonnija, to je bilo zadnje Oliverovo gostovanje…

Edita Lucic Jelic

Bilo je i smijeha i suza. Prije dvije godine, kad su mi pred mikrofon došli momci klape Rišpet, Ivo Amulić je u studiju bebi mijenjao pelenu. Eto do čega smo ga doveli. U sjećanju mi uvijek ostanu slušatelji, anegdote, poput jednog slušatelja koji je zvao svakoga dana kako bi prodao kuću i tako cijelu godinu!

Svaki dan u isto vrijeme u mojoj smjeni. Kad je kuću napokon prodao, donio mi je tortu na radio, a novac mu je trebao za bolesnog sina. Famozni Stipe mesar iz Makarske, svakog je dana zvao i prosio me u eteru.

Nije odustajao ni u prvoj ni u drugoj trudnoći, a kad samo rodila drugu curicu, na radio je poslao domaćeg mesa za juhu. E, takve sugovornike pamtiš dok si živ!

Scena: Koliko je iz vaše perspektive radio moćan medij?

Radio ima puno prednosti pred ostalim medijima. Najbrži je u prenošenju informacija, ima veliki doseg, dio je svakodnevice, ali njegova najveća moć je prenošenje emocija. Radio je prijatelj, susjed, podrška, pomoć u najbanalnijim situacijama od izgubljenih stvari do momenata u kojem trebate nekoga za zapjevati.

Scena: Koje su vještine potrebne za rad na radiju?

Za rad u medijima potreban je onaj poseban X faktor, a na radiju pogotovo. Elokventnost, boja glasa, socijalna inteligencija, pismenost, brz jezik i još brža pamet. Ali, ako nemate ‘ono nešto’, ako ne radite sa srcem, onda eter nije mjesto za vas.

Scena: Koliko je važna osobnost za rad na radiju, s obzirom na to da je u fokusu samo glas?

Glas je naravno jako bitan, to je vaše oruđe i s godinama naučite baratati njime. Ali glas je samo dio vas, vaš potpis, ono što mu daje dinamiku, emociju i dušu je osoba koja stoji iza mikrofona sa svim svojim manama i vrlinama.

Na RD svaki naš voditelj ima svoju osobnost i upravo je to ono što privlači publiku. Zato je jako važno biti svoj jer slušatelji jako brzo nanjuše fejk voditelja sa šupljom pričom.

Edita Lucic Jelic

Scena: Slušatelji na radiju osjete svaku vašu emociju…

Ma naravno da osjete. Vi s njima postajete prijatelji, stvara se određena bliskost, a kad se ljudi povežu na emotivnoj razini onda maske padaju. Često nakon smjene dobivam poruke podrške ili utjehe ako osjete da sam bila tužna ili zabrinuta.

Eter je kao ispovjedaonica u kojoj si pred mikrofonom ogoljen i mjesta tajnama nema. Moj pokojni otac bi slikovito rekao da sam ‘zvir’. Kod mene nema skrivanja emocija. Ako se smijem, smijem se svim srcem. Ako plačem, natopim mikrofon. Moj stil je voljeti i poštovati svoj posao, i to je to.

Scena: Koliko je rad na radiju utjecao na neka vaša promišljanja o ženama, majčinstvu, životu?

Ovaj posao me samo ojačao. Naučio me multitaskingu, odličnoj organizaciji, uvažavanju različitosti, poštivanju, otvorenom pričanju o sebi, emocijama i zasigurno me učinio boljom osobom.

Rad s ljudima je težak, ali u isto vrijeme poticajan i inspirativan za rad ne sebi. Uvijek sam bila mišljenja kako je Superman trebao biti žena, a otkad radim na radiju to mislim za sve superheroje!

Scena: Od koga ste naslijedili radijski glas i duhovitost?

Glas i stas su definitivno došli s mamine strane, a duh je tatin – neslomljiv i uvijek u potrazi za dugom nakon kiše. Moj otac je i u najtežim trenucima znao nasmijati sve oko sebe i neizmjerno mi nedostaju njegove šale i duhovite dosjetke. On je bio moj čovjek – osmijeh, moja najveća podrška.

Scena: Dnevni raspored vam je iznimno gust jer često vodite različita događanja, a za vas kažu da ste prava žena-zmaj – ona koja svugdje stiže i sve može…

Poslovna posvuduša. K’o ona mitska neman, odsiječeš joj glavu, naraste ih sedam. Djeca mi kažu da imam oči i na leđima, a uši kao Mickey Mouse. Sve berem, kako bi se reklo u Splitu. Kao i svako žensko, mozak radi sto na sat, multitasking na najjače.

A posao je takav, vijesti i priče se događaju u svakom trenutku, a zbog odgovornosti prema slušateljima moraš uvijek biti i u pravo i u krivo vrijeme na pravim i krivim mjestima. Uz to sam i takav karakter koji ne zna mirovati.

Scena: I na društvenim mrežama ste jako aktivni. Vaši statusi su jako zanimljivi i duhoviti…

Imam puno pratitelja na društvenim mrežama i volim da nasmijani krenu u noćno jutro. Teme su svakodnevne, to su statusi koji nastanu u trenu, recimo prije neki dan sam stavila sam ‘Bože moj, kakvog sam vatrogasca vidjela, sada bih sebi kuću zapalila, samo da mi on dođe gasiti’, ‘Kad vidite da je netko do struka ušao u more i ima zamišljen pogled, znajte da je ušao samo da se popiša.

Dobro jutro, nacijo’, ‘Ako me ikad ostavi zbog mlađe i oženi se njome, e pa udat ću se za njenog oca i postat ću mu punica’… Ili recimo ‘Koliko jutros imam robe na sebi, striptiz bi mi trajao cilu sedmicu’, ‘U školi sam imala sve četvorke i petice, samo sise dvojka/trojka’, ‘Preko dana jedem, a noću sanjam kako trčim. Do lita ću bit ko supermodel’, ‘Tlaka mi je ustati iz kreveta da odem do wc-a, da odem po čašu vode, da dohvatim daljinski, ali zato kad baterija na mobitelu dođe do 1%, radim trostruki salto s kreveta i letim do štekera’…

Kad vidim koliko je vani hladno žaj mi je šta sam se depilirala …itd .Kao što vidite, životne situacije, muž, djeca su moja vječna inspiracija, ali muško-ženski odnosi su uvijek najlajkaniji. Puno njih mi je predložilo da ih objavim neki priručnik, neku malu knjigu.

Bilo bi fora, ali još nemam u planu. Rugam se, dakle jesam, ali nema tu zle krvi. Samo zabava.

Edita Lucic Jelic

Scena: Tko vam je u početku radijske karijere bio najveća podrška?

Svi! Sjećam se početaka kad bi se susjedi iz zgrade hvalili po Plokitama ( kvart u Splitu) time što njihova mala Edita radi na radiju. Oni su prvi od mene napravili zvijezdu. Podrška je dolazila sa svih strana i to je samo bila potvrda da sam na pravom poslu. A kad bi se dogodio kakav gaf, a onaj koji radi i griješi, zajedno bi se na zidiću tome smijali.

Scena: Kakvi su bili vaši počeci na Radio Dalmaciji? Koliko se radio promijenio od tada do danas?

Od prvog koraka u tada maleni i skromni radijski studio, s drvenim stolom i klimavim stalkom za mikrofon, hrpom CD-ova od kojih bi se jedva vidjela glava tehničara, ja sam znala – to je to! Rečenicom: “Sutra počinješ!“ odmah sam bačena u vatru koja plamti i danas. Zahvalna sam svakoj osobi, od gosta, slušatelja, kolega koji su na bilo koji način ušli u moj radijski život.

Skupa samo rasli, učili, postajali bolji! Mi smo promijenili radio, ali i radio je promijenilo nas. Sada mi je nezamisliva ona tišina koja je prije bila u eteru dok bi voditelj pričao. Tu i tamo bi se čulo kako tehničaru ispada koji CD iz ruke, a jedini eterski zvuk si bio ti, tvoja spontanost, snalažljivost, energija…

Nova vremena traže nove prilagodbe, a nove tehnologije omogućavaju da budemo još brži i da se naš glas čuje daleko dalje nego prije. Možda je nekada radio bilo romantičniji, ali danas je sigurno puno moćniji medij. Teško mi se zamisliti da radim nešto drugo.

Kada bih morala, naravno da bih radila, ali to bi za mene bilo poput selidbe na drugi planet.

Scena: Što vam je najemotivnije i možda najteže bilo u karijeri?

Tatina smrt, i u životu i u karijeri. Zamislite samo trenutak u kojem dobivam nagradu za najbolji radijski glas, a ja najtužnija na svijetu, jer tata nije tu da to vidi.

Scena: Jeste li ikad zaplakali u eteru?

Pa skoro svakodnevno. Ja sam radijska Marisol, a najveći mi je okidač dobra pjesma. Jako se emotivno vežem za glazbu i kroz život me u svim trenucima prati pjesma. Pustite mi samo ‘Ja ne mogu drugo nego da ga volim’, pa ćete vidjeti.

Scena: A što vas od srca nasmije?

Mali ljudi, njihove priče, kolege, komentari na društvenim mrežama, moje kćeri, suprug, nekad sama sebe…Ma nalazim priliku za smijeh u svakoj situaciji.

Scena: Ispričajte nam kakva je ekipa s kojom radite na radiju?

Mi smo najmanje ekipa s radija, mi smo prijatelji, familija. To su ljudi kojima možeš pokucati u po’ noći u po’ dana i znati da bi za tebe učinili sve. Posao se odradi, greške se dogode, ali ono što ostaje je ljubav među nama. Ekipa za poželjeti!

U ovu godinu RD je ušla na najbolji mogući način, priznanjem i nagradom za svoj rad. Nagrada ‘Zlatni studio’ prvi put je prešla Sveti Rok, eto postala sam najbolji radijski glas za 2020. godinu. Sada, kad je led probijen, nadamo se da će na jug stići još jedna ‘zlatna’ statua.

I ove smo godine nominirani, ovog puta za najbolju radijsku postaju!

Edita Lucic Jelic

Scena: I za kraj, poruka svojim vjernim slušateljima?

Ma samo da ih volim, ali to oni znaju i sami i da im od srca želim vesele, zdrave i mirne blagdane!

Foto: Edita Lučić Jelić priv. album