fbpx

Ekskluzivno: Razotkrivanje Dore Lipovčan…

Ekskluzivno – Dora Lipovčan

U predstavi ‘Višnjik’ Antona Pavloviča Čehova Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koju je režirao Vito Taufer, Dora Lipovčan glumi sobaricu. U njezin pomalo praznoglav, dobrodušan i emotivan lik Dori je bilo izuzetno teško prodrijeti jer je Dora sve ono što njezin lik nije. Prije rada na ‘Višnjiku’ glumica nije razumjela takve žene – što iz predrasude, što iz čiste antipatije. No na kraju su se Dora i njezin lik ipak pronašle u istoj ženi, iako su dugo bile u svađi. Dora je u ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr o svojim ulogama razotkrila svoje nedoumice, svoje radosti, ljubavi… Jer svaka nova uloga na Dori ostavlja trag i oblikuje je u fantastičnu glumicu i snažnu ženu koja se svojim buntovnim karakterom, izuzetnim talentom i energijom izdvojila na glumačkoj sceni.

Dora Lipovcan_4

Scena: U predstavi ‘Višnjik’ glumite sobaricu osiromašene ruske nesnalažljive obitelji koja na dražbi mora prodati imanje zbog dugova. Kakva je uloga sobarice u cijeloj toj komediji i farsi?
Moja Dunjaša je prilično netipična sobarica, koliko je na usluzi, toliko se osjeća i dijelom obitelji za koju radi i sama se pokušavajući približiti plemstvu u svim aspektima i što je vise moguće . Manje je zabrinuta za obitelj jer je uglavnom zabavljena sobom i vlastitim opsesijama izgledom i muškarcima. Dok je konačno sudbina imanja ne dovede u sasvim tragičan položaj, ostaje sama, trudna i bez posla, a sve se nekako dogodilo mimo nje…

Scena: Jeste li se prilikom izvedbe i sami propitkivali o sebi?
Najveći izazov bio mi je pronaći u sebi naivnost i nepromišljenost djevojke od 17 godina jer sad imam skoro dvadeset više, a čini mi se da ni sa 17 nisam bila naivka niti sam se tako bezglavo zaljubljivala kao Dunjaša. Nikad nisam bila ni u položaju da mi je udaja bitna u životu, a kamoli prioritet pa je i to bila jedna od emocija i motivacija za kojima sam dosta dugo kopala po sebi ne bi li naišla na nešto slično što imam u iskustvu da mogu od toga krenuti graditi lik… Shvatila sam da zapravo uopće ne poznajem taj tip žena. Vrlo su rijetke među mojim prijateljicama pa sam se prilično koprcala u tom procesu. Onda sam krenula gledati nepoznate ljude po cesti, a čak sam prisluškivala neke razgovore po tramvajima. Mislim da mi je prilično pomogla ta vrsta promatranja jer sam shvatila da ima puno Dunjaša po svijetu.

Dora Lipovcan_5

Scena: Kako izlazite iz svoje kože i ulazite u tuđu? Gdje ste pronašli inspiraciju za svoju ulogu?
Upravo pokušavajući osjetiti i sjetiti se nekog zametka slične situacije iz iskustva, svog ili nekog ‘od mojih’ ljudi; obitelji, prijatelja… Prilično sam empatična i duboko i precizno proživljavam mnoge tuđe situacije kad se nađem blizu i onda relativno lako ulazim u tuđe cipele i u poslu. Ovisno o materijalu i kontekstu čini mi se da svaki put stvaram lik na drugi način, zapravo, drugom kombinacijom načina. Nekad mi pomaže i sasvim obična meditacija gdje  izmaštam lik…

Scena: Koje je glavno obilježje sobarice u predstavi?
Ona je mlada, draga, poštena, naivna, lakovjerna, površna i relativno praznoglava, imam osjećaj da je voda nosi kroz život. A to je savršen teren na kojem se događaju katastrofe.

Scena: Jesu li vaše uloge ostavile trag na vašem karakteru, koliko su utjecale na vašu osobnost, jesu li one sudjelovale u nastajanju današnje Dore?
Naravno. O nekim stvarima nikad ne bih razmišljala nit bi mi palo na pamet baviti se tim temama da mi nisu došle kroz uloge koje su mi povjerene. Kad sam snimala film ‘Dva igrača s klupeDejana Šorka, pročitala sam brdo knjiga o ‘traffickingu’, otvorio mi se svijet o kojem nisam znala ništa, a nevjerojatno je zanimljiv, koliko i strašan. Dostupna je ogromna količina informacija i svjedočanstava, sigurna sam da je to utjecalo na formiranje mnogih mojih stavova danas. Osim toga,kažu: ‘Ne možeš nešto razumjeti dok ti se ne dogodi.’ E, pa glumcima se u životu zaista dogodi, pored vlastitih iskustava, još i sva sila alternativnih situacija koje kroz likove koje proživljavaju na sceni. To svakako obogaćuje i mijenja čovjeka.

Dora Lipovcan_1

Scena: Je li vam se neki lik posebno ‘uvukao pod kožu’ i misli da ste nakon predstave još dugo razmišljali o liku?
Nekako o liku razmišljam do premijere, kasnije ga živim. Nedoumice su stalne dok ga ne uspijem razumjeti u potpunosti u procesu proba. Kasnije ne razmišljam puno o tome osim ako je ostalo neriješenih stvari, ali to onda samo znači da nisam dobro obavila posao. Svi mi se likovi uvuku pod kožu ako proces bude kvalitetan, ali to nije opterećenje, to je samo još jedan sloj svaki put drukčije nijanse na paleti.

Scena: Koji lik vas se posebno dojmio i zašto?
U jednoj aktualnoj predstavi ‘Čorba od kanarincaMarija Kovača igram ženu koja se silom želi udati za svog deset godina mlađeg partnera uz priličan otpor s druge strane – njega igra Rade Radolović i njih dvoje u sat vremena prođu cijeli život – od vjenčanja, braka, djece, prevare, rastave, samoće, starosti i ponovnog susreta. Fascinantno je provući kroz sebe sve te situacije redom, osjetiti taj ciklus i prepustiti mu se, makar u mikro formi, ima nešto stvarno katarzično u tom iskustvu svaki put.

Scena: Postoji li riječ kojom biste opisali transformaciju sebe u lika koji glumite?
Stapanje.

Scena: U koji ste se lik teško uživjeli? 
Pa baš sam sa Čehovljevom Dunjašom imala nekako najviše problema dok je nisam izvukla iz sebe jer mi se činila vrlo dalekom od mene same, možda više nego ijedan lik do sada… Stvarno nemamo skoro pa ništa zajedničko, ali sad je razumijem. Prije rada na ‘Višnjiku’ nisam uopće razumjela takve žene, što iz predrasude što iz čiste antipatije. Super je što te svaki glumački proces nauči nečemu i malo ti izoštri i pomakne vizuru. Kad ne mogu početi tražiti u sebi, krenem u koncentričnim krugovima u potragu van sebe.

Scena: Je li vas ponekad naljutio lik koji ste igrali?
Upravo taj problem imala sam s Dunjašom i trebalo mi je vremena da se prestanem ljutiti na ‘kokoš’ kakvom mi se činila na prvu. Bilo mi je teško prihvatiti je graditi kao samo takvu. Naravno, Čehov je preveliki pisac i predobar psiholog da bi napisao tako jednoobrazan lik pa sam u njoj pronašla s vremenom cijelu paletu stanja i emocija i stvarno sam je zavoljela. Ali dugo smo bile u svađi – moj Ego nam je bio prepreka veliki dio puta.

Dora Lipovcan_3

Scena: Ljubav je pokretač umjetnosti, kako vi na ljubav gledate?
Ljubav je alfa i omega. Ništa nema smisla bez ljubavi i zato se trudim raditi samo ono što volim i obratno, voljeti ono što radim. Ljubav je energija koja pokreće sve u što je usmjerena. Vrlo moćna sila u oba smjera. Šteta samo što je njome tako teško upravljati.

Sutra možete pročitati nastavak ekskluzivnog intervjua…

Foto: Privatni album – Dora Lipovčan