Goran Guksić o predstavi, društvu, novcu, ljubavi i lažima
Piše: Gordana Malašić Lazić On 11 sij., 2018 At 02:28 PM | Categorized As Intervju, Naslovnica, Televizija, Vijesti, Zanimljivosti | With 0 Comments

Don Juan u Sohou…

Moj lik mrzi svog gospodara, a opet je kroz cijeli komad tu za njega jer želi svoju plaću, ali i zbog toga što želi biti voljen. I to je ono, čini mi se, što svi danas tražimo i želimo, novac i ljubav, ističe glumac za portal Scena.hr

Goran GuksićDok je pripremao ulogu, glumac kaže da se možda najviše preispitivao oko činjenice kako je danas licemjerje porok i vrlina. Goran Guksić u predstavi ‘Don Juan u Sohou’ glumi Stana. Ističe da je njegov lik zanimljiv, no glumac ne zna bi li ga volio ili mrzio, jer njegov lik s jedne strane govori nevjerojatne istine u kakvom vremenu upravo živimo i što pokreće svijet, a s druge strane se ponaša čudovišno. Predstava postavlja niz pitanja današnjice, a više o predstavi otkriva Goran Guksić u intervjuu za portal Scena.hr. Režiju predstave ‘Don Juan u Sohou’ potpisuje Slavica Knežević, a predstava igra sutra, 12. siječnja 2018. godine s početkom u 20.00 sati, u zagrebačkom kazalištu Teatar Exit.

Scena: Na što ste se oslanjali za ulogu u predstavi?
Lik, kojeg igram u ovoj predstavi je, kako sam za sebe kaže, ‘plaćeni zaposlenik’ DJ-u, iako svoje plaće već dugo nije vidio. On je žrtva svog gospodara, a u isto vrijeme sam sebe radi žrtvom jer se ne zauzima za sebe koliko bi trebao. Iako je takvih likova, tzv. ‘pomoćnika’, mnogo u povijesti književnosti, kazališta, televizije i filma, nisam htio tražiti predloške ili inspiraciju u već ostvarenim kreacijama. Mislim da je moj lik, kad se malo bolje prouči odnos njega i njegovog gospodara, zapravo, skoro svatko od nas. Većina nas se iz dana u dan suočava s tim ‘gospodarima’ koji nam govore što trebamo raditi i kako. Drže nas u šaci, uvjeravajući nas da su nam oni potrebni jednako koliko smo i mi njima potrebni, a u isto vrijeme zarađuju deset puta više od nas. Goran GuksićU našoj državi pogotovo. Ne moram ni navoditi primjere jer ih unazad deset godina imamo previše. Ti primjeri iz naše sredine su možda i deset puta gori od DJ-a, a opet šutimo i radimo… Tu i tamo dignemo neki glas na mikrosekundu i zadovoljavamo se uvjeravanjima da su nas ‘čuli’, iako se nikada ništa ne mijenja. I ja sam na neki način Stan. On želi svako malo ‘neki blagdan, godišnji’, jednako koliko i ja želim putovati na neke daleke destinacije za koje sam svjestan da sam ih previše romantizirao u svojoj mašti. On želi ‘malen vrt’, jednako koliko i ja u tom nekom metaforičkom značenju te sintagme želim isto. On želi svoju plaću. jednako koliko sam i ja sretan kad me se kao slobodnog umjetnika plaća na vrijeme i pošteno… Budući da ne mislim da sam tu neka iznimka, mislim da i većina ljudi oko mene žele iste ‘male’ stvari za koje vjerujemo da će nam uljepšati stvarnost.

Scena: Što ste preispitivali?
Svaka uloga koju sam pripremao, ili bolje reći svaki kazališni tekst na kojem sam radio meni postavi stotine pitanja. Od onih glumačkih, redateljskih, dramaturških i njima sličnih do onih filozofskih i primjenjivih. Možda sam se najviše preispitivao oko te činjenice da smo svi licemjerni, da je danas licemjerje i porok i vrlina. Počeo sam osvještavati te momente u životu u kojima kažem neku ‘bijelu’ laž da nekoga ne bih povrijedio, ili u kojima se pravim blesav jer znam nešto što nisam trebao saznati. Zaista se pitam. je li danas najbolje biti iskren u baš svim situacijama? Cijeni li se zaista surova iskrenost ili je bolje ponašati se po nekim obrascima? Evo, koliko samo važem svaku riječ koju ovdje sada pišem dok odgovaram na vaša pitanja, misleći na to da ne želim da se nešto krivo iščita ili da se ne dobije neki krivi dojam jer sam krivo odabrao riječi.

Scena: Kako vi osjećate svoj lik?
Lik DJ-a je meni nevjerojatno zanimljiv. U isto vrijeme, ne znam bih li ga volio ili mrzio. On s jedne strane govori nevjerojatne istine o tome u kakvom vremenu upravo živimo i što pokreće svijet, a s druge strane se ponaša čudovišno. Kod njega je to povezano, jasno. Ponaša se tako jer živi u svijetu koji je takav kakav jest… Međutim, postavlja se pitanje trebamo li se truditi mijenjati stvari u svojim malenim životima ili na većem planu, sizifovski gurati taj kamen uzbrdo opet i opet ili pak trebamo prihvatiti realnost takvom kakva jest i ponašati se u skladu s njom? Danas je sve oko nas seks i kapitalizam. Seks prodaje stvari. I sve ima svoju cijenu. Ne samo stvari, nego svatko od nas. Nažalost. On je samo to shvatio, prihvatio i živi u skladu s tim kao, kako kaže: Goran Guksić“Homo sapiens u svom prirodnom obliku”. Pojam donhuanizma jest filozofski pojam, da, ali oko nas zaista postoje ljudi koji ‘lovački’ trče samo za strašću. Zar nije danas moderno spominjati ‘kemiju’ i ‘ljubav na prvi pogled’? Zar je to nešto što nije povezano sa strašću? Može li se prava ljubav uopće dogoditi na prvi pogled? Svi to danas želimo, pa se onda čudimo što nam stvari ne uspijevaju. Čovjek je evoluirao do stadija u kojem ne mora osobu ni vidjeti uživo da bi se u nju ‘zaljubio’. Nalazimo se u vremenu poplave dating aplikacija i to nam čak nije ni nešto posebno neobično. Zanosimo se površnošću, uvjeravajući se da je to logično i da živimo u skladu s vremenom, pa čak i ako to ‘vrijeme’ nije u skladu s nama samima (duša ipak još nije znanstveno potvrđen pojam, pa se onda nećemo zamarati ‘glupostima’). S druge smo strane lijeni truditi se popravljati stvari pa, povedeni modernim razmišljanjem da postoji sedam milijardi ljudi na svijetu, trčimo od osobe do osobe čim nam neka najmanja osobina nije po volji. Mi, za razliku od njega, te stvari sebi negiramo i uvjeravamo se u to da ta neka ‘ljubav’ postoji (u trenutku, naravno jer je sve u trenutku), iako svatko od nas ima svoje značenje te riječi. DJ se ne uvjerava u ništa i živi u skladu s tim. On lovi i iskorištava. Njemu je to zaista igra. Nešto je u takvom shvaćanju nevjerojatno šarmantno i istovremeno, grozomorno.

Scena: Vaš lik pokazuje koliko je današnje društvo puno apsurda. Koja je vašem liku najslabija točka , a koja najzanimljivija?
Mislim da moj lik ne pokazuje samo apsurdnost današnjice, već i licemjerstvo kao način ‘preživljavanja’. On mrzi svog gospodara, a opet je kroz cijeli komad tu za njega jer želi svoju plaću, ali i zbog toga što želi biti voljen. I to je ono, čini mi se, što svi danas tražimo i želimo – novac i ljubav. Mislim da je taj unutarnji raskol između onoga što hoćemo (novac) i onoga što želimo (ljubav), ono što je u isto vrijeme i najzanimljivija i najslabija točka mog lika. To je ono zbog čega je on tako blizak publici, svakome od nas. Danas je sve postalo pitanje vaganja – što ćemo reći i kome, kako ćemo se prikazati u društvu, što moramo pretrpjeti da bismo dobili neku malu mrvicu kruha… Gazimo svoje principe i načela samo zato da bismo uspješno preživjeli dan u vječnoj nadi da će tamo negdje u bližoj ili daljoj budućnosti biti bolje, da ćemo doći do onoga što zapravo želimo, da ćemo ostvariti naš neki malen san. Za lika kojeg igram, to je ‘malen vrt’, nekakav romantičan prostor kojeg je on zamislio idilično, samo je pitanje koje se meni nameće – možemo li doći do onoga što iskreno želimo gazeći svakodnevno, malo po malo, naše principe dok živimo u imaginarnoj budućnosti ili nas svaki zgaženi princip zapravo udaljava od toga što smo imaginirali kao svoj cilj? ‘Kompromis’… Strašno moderna riječ, a ne vidim baš da smo svi nešto presretni s tim kompromisima.

Scena: Što ste spoznali kroz pripremu za predstavu?
Kroz svaku predstavu koju sam radio, spoznao sam ponešto… Pretežno se tu radi o nekim glumačkim stvarima, načinima na koje se nosim s novonastalim situacijama, s novim energijama i tome slično. Mislim da bi sada bilo suviše besmisleno da pričam o tim stvarima, koje zapravo čitatelje toliko i ne zanimaju. Međutim jednu stvar bih ipak istaknuo kao najbitniju spoznaju u ovom procesu, a to je, pazite sad, da se uvijek treba duboko udahnuti i izdahnuti, ali ne mislim sad o disanju na sceni, već na onaj tip disanja iza scene s kojim možemo sami sebe smiriti u stresnim situacijama. U kazalištu se stres uvijek nekako nepozvan ušulja kroz vrata dok nitko ne gleda i onda, malo po malo, osvaja svoj prostor među ljudima. Kako smo mi, glumci, ionako osjetljivi na svaki podražaj, na nas taj nepozvani gost djeluje valjda pet puta jače… Tako da eto, banalno koliko se može činiti, ali odsad nadalje ću mnogo češće duboko disati… I izvan scene.

Scena: Kako je bilo na probama? Neka zanimljivost…?
Dugo smo radili na ovoj predstavi. Svaka je proba bila maleni pomak prema našem cilju, jasno, predstavi. Počeli smo vrlo netipično ovaj proces audicijom na koju smo trebali doći s pripremljenim isječcima scena iz komada. Nakon audicije smo se odmah preselili na scenu jer smo od samih početaka vodili bitku s vremenom. Mnogo puta smo se pitali, kao kolektiv, možemo li mi to izvući ili ćemo jednostavno dopustiti vremenu da nas pobijedi, ali smo uvijek izlazili s probe s mišlju: “Hajdemo probati pa ćemo vidjeti dokle ide”. Drago mi je da smo uspjeli završiti predstavu i izaći pred publiku. Mislim da je to pobjeda za svakoga od nas pojedinačno, s obzirom na to koliko svatko od nas radi na sve strane. Ne znam sada koju bih zanimljivost ili anegdotu posebno istaknuo jer se ipak radi o nekim malenim događajima koji su samo naši i predivno je kad ih tako i čuvamo… Toliko sam zavolio ove ljude s kojima sam imao priliku raditi da je to nešto neprocjenjivo. Svatko je od ovih ljudi zaista poseban na sebi svojstven način i jednostavno neponovljiv, i u onome što radi, i u onome što jest. Za mene je zbog toga svaka proba bila anegdota i zanimljivost sama po sebi… Što je i za očekivati, okupiti tako različite i nevjerojatno talentirane i drage, nasmijane ljude na jednu hrpu, to mora biti recept za dobar osjećaj.

Foto: Press – Luka Pešun

comment closed