Intervju…

Iva Piglić piše poeziju i kolumne, ali ispred književnosti stavlja majčinstvo. U razgovoru za portal Scena.hr Iva priča o svojoj velikoj ljubavi – pisanju.

Scena: Pišete poeziju, objavili ste zbirku pjesma.
Da, na prvoj godini fakulteta sam izdala tu knjižicu. Danas pišem poeziju puno manje. Poezija je danas cijenjena koliko i ‘trla baba lan da joj prođe dan’. S druge strane, to su skriveni komadi moje duše i neću ih dati više u javnost. Posljednju pjesmu napisala sam jednoj, meni važnoj, osobi koju sam time rasplakala, a to znači da ju je i zaslužila. Danas je sve manje takvih emocija. Ili su skrivene, ili smo mi, jednostavno, odrasli i upali u nešto što se zove ‘svijet odraslih’ u kojemu suze, one radosne ili tužne, nisu dobrodošle jer znače slabost. Takvi smo mi veliki… S figom u džepu i bez sladoleda od vanilije u ruci. Poezijom su u književnost ušli veliki književnici, u nekom pubertetskom ili postpubertetskom razdoblju, a kasnije su zakoračili u veliku književnost pripovijetki ili romana. To je i moja vizija.

Scena: Zašto ste zavoljeli pisanje?
Oduvijek mi je bilo važno. Mislim da imam puno toga za reći i napisati. Puno, puno sam putovala i volim jezik, volim prikazivati esencijalna psihološka stanja ljudi, volim svakodnevne situacije, volim promatrati ljude dok griješe u svojoj komunikaciji, primjećujem sitnice, različitosti i sve to uživam oblikovati i staviti na papir. Doslovce pišem na papiru i to perom.

Scena: Neki stih…?
Nema stiha… Ima Matoš. I njegova ‘Utjeha kose’. I Jesenjin sa svojom ‘Pjesmom o kuji’. I Miroslav Mika Antić. Redom sve boemi. Ali, to nikoga više ne zanima danas. Ja da imam tu sposobnost i da pišem, kao recimo, Matoš, nitko me živ ne bi čitao. Možda i bi nekoliko klinaca ispred nekog urbanog kluba s pivom u ruci. Ali, to je daleko od kulta pariške kavane ‘La Rotonde’ i ekipe ljudi koja se, i ne tako davno, tamo okupljala.

Scena: Što čitate?
Imam opsesiju kupovanja časopisa i knjiga. Ponekad mi i čarape fale, ali knjiga mi nikad ne ‘prifali’. Preskačem ih po kući (knjige, ne čarape), a ostali ukućani ih ignoriraju. Ponešto od toga i pročitam. Kad sam opuštena najradije čitam ruske realiste. Turgenjev mi je i doktorska tema. A kad sam ‘u speedu’ čitam aktualne, lagane knjige, za opuštanje. Kako u glazbi, tako i u književnosti: sve je upotrebljivo

Scena: Pišete i kolumne.
Upravo su kolumne jedno prihvatljivo štivo u današnje vrijeme: kratke, zabavne i aktualne. Bilo da su političkog karaktera, sportskog, zabavnog ili modnog, one moraju biti zabavne. I to ljudi vole jer ih mogu čitati u svakom trenutku. Nisu zahtjevne, nisu preduge i ne umaraju. Ja neke kolumne kolega pročitam i nekoliko puta, a možda sam pet knjiga pročitala nekoliko puta. Tematika mojih kolumni je aktualna, a ton komičan.

Scena: Kakve su reakcije čitatelja na kolumne?
Mislim da su dobre. U manje od tri mjeseca na Facebooku imam pet i pol tisuća sljedbenika. Zadovoljni su i urednici dva portala za koje pišem, a kojima je čitanost porasla. Po njihovoj statistici, reakcije su više nego dobre. Ljudima je dosadilo čitati loše vijesti: ovrhe, banke, krađe i slični stresovi. Ma kome to treba?! Svi se žele zabaviti i opustiti i mislim da je to glavni razlog što sam toliko čitana. Smijeh je ono što nam fali.