fbpx

Jelena Orešković: Pariz grad kulture i u velikoj nuždi!

Kolumna…

Piše: Jelena Orešković

Jelena OreškovićPariz godišnje ugosti oko 30 milijuna turista, na raspolaganje im stavi mnoštvo muzeja koji čuvaju neka od najvrednijih umjetničkih djela, ponudu osvježi uvijek novim i originalnim izložbama, provoza ih Seinom okupanom odsjajem gradskih svjetala, vožnju poprati zvucima violine, otvori im vrata raskošnih parkova i restorana s vrhunskim gastronomskim delicijama i što dobije zauzvrat? Ni manje, ni više nego prst uperen u govno.

Odvratan toalet

Doduše, možda je samo moje iskustvo takvo, moja prokleta sreća da u životu sretnem takve koji, pored svega lijepog, uvijek odaberu neki drek na kojeg bi se ljutili. Takve koji, nakon što im ponudiš gostoprimstvo, izdvojiš vremena i pokažeš Pariz, njegove muzeje, spektakle, arhitekturu, šoping ture, restorane i barove, nađu za shodno izjaviti kako mrze Francuze i sve francusko jer su im, pazi razloga, toaleti neuredni.

Pisoari

Pisoari boulevard

Osjećaš se kao domaćica koja ugosti ljude na večeri, a onda joj jedan od njih glasno zamjeri što se kruh previše mrvi. Jedina stvar koju nije sama napravila, uništi joj dojam večere koju je s ljubavlju pripremala.
Bilo je to kad smo, prilikom šetnje Saint – Michelleom, osjetili glad i sjeli u vrlo turističku brasserie kakvih je tamo mnogo. Nije izgledala gastronomski primamljivo, ali je, eto, bila usput. Prožvačem posluženu, vrlo prosječnu fois gras, popravim dojam s mille feuille kad mi misli prekine moj gost krikom: “Odvratan je toalet!” .
Već je činjenica da se do toaleta morao spustiti strmim stepenicama iz njega isprovocirala čitavu salvu uvreda na račun arhitektonskog rješenja pariških sanitarnih čvorova, a nakon što je otvorio vrata malenog toaleta i, prestravljen, ugledao drek, pun gađenja je ustvrdio kako ‘mrzi prljave Francuze’.

Kako znati da je govno baš francusko?

Pisser

Pisser a Paris

Gutam ja svoj zadnji zalogaj, na pol slušam njegovo bljezgarenje o mržnji i govnima i razmišljam kako je mržnja baš zeznuta stvar. Često isključuje razboritost. Pogledajte, eto, samo na primjeru ovog mog gosta. Razborit čovjek, prije svega, ne bi na temelju jednog govna donosio zaključak o higijenskim navikama cijele nacije. Kako, uostalom, znati da je govno baš francusko?
Jedino što bi se iz tog dreka dalo zaključiti jest da je čovjek koji ga je tu za sobom ostavio čovjek bez osnovne higijene i kulture, bez trunke kućnog odgoja, bez srama.
U prilog toj tezi ide i konstatacija autora knjige  ‘Pisser a Paris’ (Pišati u Parizu), Claude Lussaca i Nathalie Marx, da je ‘uporaba toaleta intiman čin koji podrazumijeva osobna pravila ponašanja, a ne kolektivna’. Očito je da se ta pravila ponašanja međusobno razlikuju među pojedincima pa će uvijek biti onih koji će za sobom ostaviti prljav toalet.

La Dame Pipi

Ipak, puno je manje šanse da će se to dogoditi u restoranima poput La petite maison de Nicole, Baccarat, La maison de la truffe, Market, restoranima hotela Costes ili hotela Bristol. Nađete li se u nekom od njih i, po razini usluge, njima sličnima pa osjetite zov prirode, nećete se nimalo razočarati. Toaleti ne samo da su uredni i prostrani, nego će vas u njima dočekati  osoba, tzv. La Dame Pipi, koja je zadužena upravo i samo za to da vam osigura idilično obavljanje ove primarne ljudske potrebe.

Jelena Orešković

Toilettes Baccarat

Da toaleti nisu rezervirani samo za posjetitelje restorana, zna i spomenuti autorski dvojac pa u istoj knjizi, između 250 testiranih, izdvaja njih 130 za preporuku vodeći se sljedećim kriterijima: komforu toaleta te kulturnoj važnosti za grad zbog toga što čuvaju duh doba u kojem su nastali te je u njima zabranjena bilo kakva intervencija koja bi uništila autentičnost tog vremena.
Hommage daju toaletima u srednjevijekovnom Tornju Jean Sans Peur, onima u ulici Etiennne Marcel, u College des Bernardins, pisoarima iz 20. stoljeća, ‘vespasiennes’, od kojih je danas ostao samo jedan u Boulevard Arago, toaletima na Champs Elyssees i u podnožju Montmartrea sa spomenutim, čuvenim pariškim ‘dames Pipi’.
Šik toalete, otkrivaju nam autori, kriju hoteli Crillon na Place de la Concorde,  dostojanstvenu art deco atmosferu toaleti hotela Lutecia, ugođaj 19. stoljeća toaleti u Bon Marche u VII. okrugu, a eleganciju toalet hotela Hilton Arc de Triomphe.

Erotika u toaletima

kisses

Kisses

Muzej Baccarat pruža dozu erotike svojim toaletima redizajniranima od strane slavnog Philippe Starcka. U toaletima u školi Ecole normale superieure u Rue d’Ulm urinirati ćete na istom mjestu gdje je to činio čuveni Jean-Paul Sartre koji ju je pohađao. U klubu Belushi’s toaleti su u obliku ženskih usana te imaju i ime ‘Kisses’, a za njihov dizajn zaslužan je kontroverzni danski dizajner Meike Van Schijndel.

Drek kao umjetnička instalacija

130 je sličnih primjera u ovom vodiču. 130 potvrda talenta Francuza da od svega naprave turističku atrakciju pa cak i od toaleta. Ne iznenađuje onda podatak da u Francusku u svakoj sekundi uđu tri strana turista, a najviše ih posjećuje upravo Pariz, grad šampion u turističkoj originalnosti.
Ne bi me, stoga, čudilo ni da je onaj drsko ostavljeni drek bio kakva umjetnička instalacija i da je moj gost dobro procijenio: govno je bilo francusko!

Piše: Jelena Orešković
Foto: Privatni album