Intervju…
Karijera, život, obitelj, hobi i kuhanje
Oliver Mlakar je 2002. godine otišao u mirovinu. Međutim i dalje smo ga viđali u raznim televizijskim emisijama. U mirovini se više posvetio uzgoju pasa. Televizijska ikona s prepoznatljivim glasom osvrnuo se na današnje voditelje, pa kaže kako nema škole za voditelje, pa se često proglašavaju voditeljima ljudi koji dođu s ulice, no smatra da to nije to. U intervjuu za portal Scena.hr komentirao je priznanja koja je dobio tijekom duge karijere, ali otkrio i što smatra svojim najvećim uspjehom. Prisjetio se slavnog kuhara Steve Karapandže. Dok Oliver za sebe kaže da za kuhanje nije talentiran.
Scena: Sve je počelo 1958. godine kad ste postali spiker na Radiju Zagreb dok ste studirali. Kad ste shvatili da je biti voditelj ono čime se želite baviti? Postoji li neki ključan događaj?
Ne mogu reći da je bio nekakav određeni trenutak, išlo je postepeno, korak po korak. Prvo sam bio mladi spiker na radiju pa sam dobivao malo složenije zadatke, od čitanje tekstova pa do raznih snimanja tekstova. To je bio samo spikerski posao, u međuvremenu je došla televizija koja je postala sve popularnija i onda sam pomalo počeo raditi na televiziji. Jedino što sam na radiju radio prije nego je televizija počela to je bila radijska emisija ‘Mikrofon je vaš’ to su bila javna, radijska snimanja u raznim krajevima hrvatskim i ja sam u tim emisijama bio voditelj. Međutim, ne, nekakav ključan trenutak nije bio.
Scena: Odlikovani ste Redom Danice Hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti.
Ta nagrada mi je vrlo draga i osjećao sam se počašćenim. Moram reći da mi je još jedna nagrada draga, možda čak i draža, a to je nagrada Ivan Šibl za dostignuća u televizijskom stvaralaštvu. To je prva nagrada Ivan Šibl koja je dodijeljena i to sam bio ja, posebno mi je drago jer je to bilo 1991. godine uoči svih nevolja i agresije. Ja sam na tu nagradu bio vrlo ponosan.
Scena: Što smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?
Ništa posebno ne mogu istaknuti jer mislim da moje kćeri, moj život, moja karijera, moj obiteljski život, za to sve skupa mogu reći da je to jedan vrlo uspješan život. Imao sam složan brak, moja su djeca odrasla čestita i sve skupa je teklo dobro. Iako je naravno, trebalo biti i dosta pametan i raditi ponekad kompromise, ali uz dobru volju sve se može napraviti i biti na kraju zadovoljan što je sve iza nas.
Scena: 2002. se otišli s televizije u mirovinu, kako ste organizirali život?
Pa nije mi bio težak odlazak jer sam ja nakon formalnog odlaska u mirovinu i dalje radio. Radio sam za neke druge televizije. Radio sam za Novu TV, radio sam za OBN televiziju, često su me pozivali na razne televizije pa sam neke stvari, neke projekte radio i nisam osjećao nekakav potpuni prekid. A 2002. sam otišao nakon 2002 emisije Kola sreće, to je tako simbolično ispalo. 2002 emisije smo 2002. godine završili i formalno sam onda poslan kući.
Scena: Pojavili ste se i u Masterchefu.
To je bila sasvim neobična uloga, ja sam bio voditelj aukcije jela koja su se pripremala. Dakle, bio je jedan način bodovanja kod natjecatelja koji su birali jela. Ja vam točno više ne znam, to smo snimali prije jedno dva mjeseca. Natjecatelji su morali birati hranu i gubili su neke bodove, odnosno neke minute za pripremu i tu je bila nekakva ‘kvaka’.
Scena: Biste li se sami ikada prijavili u kulinarski show? Kuhate li u slobodno vrijeme?
Ne bih, iako sam proveo pola života u kuhinji sa Stevom Karapandžom, moram reći da sam jako netalentirani kuhar.
Scena: Bavite se i uzgojem patuljastih šnaucera.
Da, mi imamo patuljaste šnaucere već 30 godina, družimo se s njima, imamo nekoliko komada kod nas ovdje. Mi živimo na selu pokraj Samobora, Molvice, imamo veliku okućnicu, a psi su naši prijatelji s kojima često idemo na izložbe. Često pobjeđuju na velikim međunarodnim izložbama, to nas veseli i tako preko njih nam je život doista dinamičan, nikad nam nije dosadno. Prvo smo imali male jazavčare, Dunja je uvijek obožavala pse, ja sam također volio i prvo došao jedan mali jazavčar. Kasnije smo vidjeli te male patuljaste šnaucere koji su nam se jako svidjeli, raspitali smo se malo o njima, razgovarali s vlasnicima i ustanovili da je to jedna prekrasna pasmina. Oni su jako umiljati, društveni psi. Vrlo privrženi i nisu patuljci, to je pravi pas. Svidjeli su nam se i onda smo se njima posvetili, a i oni nama. Prisustvovao sam okotu pasa, sad upravo imamo male štence od 14 dana. To je čudo prirode kad vidite da se stvaraju ti mali životi. Kako ta mala kujica, mala životinjica se koti kako ona odmah prihvaća te štence, kako ih čisti, uređuje, liže, drži oko sebe, kako oni odmah sišu i iz dana u dan su sve jači. To vam je stvarno zanimljivije nego televizija. To možete gledati dan i noć.
Scena: Kako iz vašeg kuta izgleda današnje voditeljstvo?
Ja jako malo gledam televiziju i kad vidite što sve tu imamo oko kuće onda čovjek nema previše vremena sjediti pred televizorom. No onoliko koliko sam vidio današnje voditeljstvo ne razlikuje se puno od prijašnjih samo je puno više televizija, puno je veća konkurencija. Nema toliko kadra, nema škole za voditelje, pa se često proglašavaju voditeljima neki koji dođu s ulice i kažu par riječi u nekim emisijama i to su onda eto voditelji, to nije to. (Ana Dukić)
Foto: Press Nova TV arhiva
