Sasvim osobno…
“Predstava ‘Veliki odlazak’ je trenutačno najbolja predstava u Hrvatskoj, a i šire“
Monodrama ‘Veliki odlazak’ je nastala nakon jedne vrlo teške operacije prije šest godina. Trenutak smrti je i trenutak prosvjetljenja. To obični ljudi ne znaju i boje se Nje kao samog vraga. Ja znam da je ona prirodna i svakodnevna, pa tako pristupam i glumi i od zanata pravim ljepotu, umjetnost, govori legendarni glumac. Zdenko Jelčić u razgovoru za portal Scena.hr ispričao je detalje monodrame ‘Veliki odlazak‘ koju izvodi u Teatru &TD. Otkrio nam je i neka svoja promišljanja i spoznaje o glumi, kazalištu, umjetnosti, životu i smrti.
Scena: Monodrama ‘Veliki odlazak’ je prototekst za kreiranje vlastite, autobiografske i intimne, ali i univerzalne priče . Kakav je osjećaj biti sam, potpuno ogoljen na sceni?
Jedan vrlo lijepi osjećaj. Čovjek se čitav život pokušava baviti umjetnošću, a zapravo je i u teatru i na filmu prisiljen baviti se zanatom. Tu se ponekad i dotakne umjetnosti. Novac se može zaraditi tek kad ponizi svoju umjetnost i potpuno se okrene zanatu. Meni je toga dosta. Bavim se umjetnošću i nadam se da ću ostati čvrst do kraja. Predstava ‘Veliki odlazak’ je trenutačno najbolja predstava u Hrvatskoj, a i šire. Ne vjerujem da i u Europi ima nešto slično. Ja još uvijek radim na njoj, svaki dan, i nadam se da ću je do svoje smrti dotjerati do savršenstva. Kad će to biti to samo Bog zna…ako i On?
Scena: U kojem ste životnom trenutku odlučili napraviti ovu monodramu?
U trenutku moje kliničke smrti, nakon jedne vrlo teške operacije prije šest godina. Trenutak smrti je i trenutak prosvjetljenja. To obični ljudi ne znaju i boje se Nje kao samog vraga. Ja znam da je ona prirodna i svakodnevna, pa tako pristupam i glumi i od zanata pravim ljepotu, umjetnost.
Scena: Kako je predstava nastajala?
Nastajala je dugo, postepeno i kroz danonoćne razgovore sa sobom i sudbinom. Uz moj prirođeni optimizam mi je pomagalo i moje znanje o životu i zanatu i o životu drugih ljudi koji nemaju mogućnost da spoje to dvoje u skladnu cjelinu. Zapravo mi je pomogla spoznaja da su umjetnost i život isto i da se susreću u istini.
Scena: Koja je najsnažnija, i čak najbolnija spoznaja u predstavi?
Najbolnija spoznaja u predstavi je bila da takva predstava, tako dobra predstava nije potrebna nikome osim meni. Ljudi u hrvatskom teatru se bave nepotrebnim, promišljanjima o problemima koji ne postoje. Oni to izvode manje ili više uspješno ne dodirujući suštinu. Scenom se šeću manje ili više uspješne zanatlije šireći prazninu i čovjeku ne ostaje ništa drugo nego stati na scenu i pokazati da teatar nije besmisleni prostor, nego prostor umjetnosti.
Scena: Može li glumac odigrati oproštajnu ulogu?
Može. Ja to upravo činim.
Scena: Što su za vas – sloboda, ljubav, radost, život i smrt?
Sloboda je jedini, pravi temelj stvaranja. Ona mora biti bezgranična kao i misao. Glumački talent je sloboda misli. Glumac mora biti autentičan i autohton, a da bi to bio mora biti autonoman. Ljubav i radost su dio talenta, a život i smrt činjenice koje svakodnevno promišljamo ljubeći bezgranično i radujući se bezgranično slobodi.
Scena: Publika i kritika hvale predstavu, jeste li zadovoljni?
Naravno. Ja sam se svojih sujeta riješio prije 40 godina. Kad sam igrao Smerdjakova u ‘Braći Karamazovi’ shvatio sam da sam dobar glumac. Sujetni su ljudi oni koji nisu sigurni u svoju umjetnost. I ne raduju me pohvale radi sujete, nego radi publike koja može zaboraviti na trenutak svoj život i baviti se mojim. Raduju me i kompetentne kritike. U ovom slučaju to su samo pohvale…to mi pokazuje da sam na pravom putu. Zapravo potvrđuju moje mišljenje da je dobro to što radim i da dobro mislim da je to dobro
Scena: Koja je uloga u karijeri na vas ostavila poseban dojam?
Već navedeni Smerdjakov, Divjak u Gundulićevoj Dubravci, Aston u Pinterovom Nadstojniku, Lopahin u Višnjiku i Otac Kafkin u Roževičevoj drami.
Scena: Koje vas je životno razdoblje odredilo kao umjetnika? Kako danas gledate na neke svoje uloge?
Godine učenja. Negdje između 1968. – 1975., i godine sazrijevanja u kojima se, upravo nalazim.
Scena: Jeste li ponekad željeli odustati od glume?
Nisam o tome razmišljao. Vjerojatno nisam. Ne vjerujem da postoji profesija u kojoj čovjek može biti istinit, a da se zbog toga ne kaje.
Scena: Kako danas gledate na naše glumište?
S blagonaklonošću, tužan i žao mi je što nije bolje.
Scena: Tko vam je najveća podrška u životu?
Ja sam sebi, a zadnjih 25 godina moja žena koja bez ikakve ljutnje izdržava moju blagost i moja odustajanja.
Scena: Pišete i romane. Kako oni nastaju?
Romani nastaju u trenucima dokolice kad se ne bavim glumom i kad imam što reći o nečemu drugome što nije gluma.
Scena: Planovi, neke nove uloge…?
Imam ponudu za jedan kratki igrani film i već radim na predivnoj ulozi koja je kao pisana za mene, zatim jedan dugometražni film i jednu veliku televizijsku seriju. Pišem knjigu o mom shvaćanju teatra, drugu o rušenju države erotikom, treću o mom odrastanju u ludim sedamdesetim u Zagrebu i završavam svoje uspomene o odrastanju u Hercegovini – ‘u vrijeme kad nije bilo ničega’.
Foto: Press