Ana i Krešimir Dolenčić: Volimo Zagreb i intenzivno živimo svoj grad!

Moj Zagreb tak imam te rad…

Zagreb je moj grad. Tu sam rođena i odrasla. Dobro se osjećam na mnogim mjestima, ali postoji u meni poseban osjećaj dok se vozim autocestom, a na horizontu izroni Medvednica… To je osjećaj da se vraćam kući, ističe dramaturginja i dramska spisateljica

Ana Tonković Dolenčić autorica je teksta predstave Zagrebački vremeplovci, a njezin suprug Krešimir Dolenčić potpisuje režiju. Predstava igra u Zagrebačkom kazalištu lutaka 14. i 15. svibnja 2016. godine. Zagrebački vremeplovci prikazuju povijest Zagreba, podsjećaju nas na zaboravljene legende i na zagrebački duh koji još luta po ulicama moderne metropole između raskošnih fontana. Za portal Scena.hr zagrebačkim vremeplovom Ana je zaplovila u sjećanje, pa kaže da je Zagreb za nju uvijek iznova uzbudljiv. Dodaje da uživa u šetnji sa suprugom po centru, sjediti po spomenicima i travnjacima… Ističe da se duh grada mijenja s vremenom, ali ipak ostaje neka sentimentalna vrijednost svake mladosti. Žao joj je što su nestale velike knjižare i mali obrti jer, kakao kaže, danas se za svaki šaraf moraš voziti autocestom.

Scena: Kako su nastali Zagrebački vremeplovci?
Na tu je ideju došla ravnateljica Zagrebačkog kazališta lutaka, gđa. Ljiljana Štokalo koja je ocijenila da postoji potreba za jednom takvom predstavom koja će prvenstveno biti namijenjena djeci školskog uzrasta, ali i zanimljiva odraslima, pa čak i turistima koji tako na jednostavan i zabavan način mogu doznati nešto o povijesti Zagreba. To gradivo uči se u trećem i četvrtom razredu, nedavno sam ga i sama prolazila sa svojom djecom, tako da su mi sve te priče bile još bliske. S velikim veseljem prihvatila sam se pisanja ovoga teksta jer mi je povijest Zagreba još kao djetetu bila uzbudljiva, osobito najezde raznih osvajača. Mi smo se u osnovnoj školi, umjesto kauboja i Indijanaca, igrali Bele IV i Tatara. Pisanje Zagrebačkih vremeplovaca bilo je tako i način da se ponovno povežem s dječjim iskustvom gledanja na velike povijesne drame što mi je pomoglo da sve te priče učinim zabavnim i jednostavnim. Ima tu i pikanterija kojih nema u školskom udžbeniku, primjerice život potoka Medveščaka koji je do 1930. protjecao središtem grada, o čemu je prije nekoliko godina postavljena odlična izložba u Muzeju grada Zagreba.

Scena: Kako vi doživljavate Zagreb?
Zagreb je moj grad, premda mi je mama Dubrovkinja. Tu sam rođena i odrasla, sve bitno dogodilo mi se u Zagrebu. Dobro se osjećam na mnogim mjestima i puno putujem, ali postoji u meni jedan poseban osjećaj dok se vozim autocestom, a na horizontu izroni Medvednica ili kad prođem kroz oblake i iz aviona vidim Zagreb. To je osjećaj da se vraćam kući. Dobro mi je vratiti se u poznato. Moja zagrebačka kilometraža većinom je pješačka jer smo svi u obitelji veliki šetači i mogu reći da dobro poznajem grad, čak i periferiju. To poznavanje kod mene preraslo je u prijateljstvo, osjećaj pripadnosti mjestu u kojem živim. I nikad nema kraja iznenađenjima, bilo da otkrijemo neki povijesni štiklec ili novu zgradu, Zagreb je za mene uvijek uzbudljiv. Sviđa mi se i to da nije prevelik, može se prepješačiti u jednom danu, ali i to da su urbani dijelovi premreženi šumskim puteljcima i livadama, Zagreb je za mene doista priroda i društvo u jednom idealnom omjeru.

Scena: Je li zagrebački izvorni duh nestao s ulica, trgova, parkova, škola… ili?
Ukoliko mislite na duh Zagreba iz, primjerice, filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, taj duh je svakako nestao, ali bilo bi nerealno očekivati da se stvari ne mijenjaju. To se događa svim velikim gradovima, nije ni Pariz onaj iz vremena Mouline Rougea, niti je Beč danas kao početkom 20. stoljeća. Ni moja generacija nije poznavala Pepeka koji je vikao ‘peska belega’. Ja sam generacija Smogovaca i romana Ivana Kušana, gdje je po mom mišljenju također uhvaćen izvorni duh Zagreba kao i kod Šenoe ili Matoša, premda u to vrijeme nismo živjeli. Duh grada mijenja se s vremenom, ali ostaje neka sentimentalna vrijednost svake mladosti. Onda globalizacija učini svoje. Meni je žao velikih knjižara i malih obrta koji nestaju iz centra grada. Danas se za svaki šaraf moraš voziti autoputom.

Scena: Hoće li Zagrebački vremeplovci dobiti i svoj nastavak?
Materijala ima, ali mene bi sad više zanimala budućnost, nove škole i kazališta, na primjer. Predstava poput Zagrebačkih vremeplovaca mogla bi se napraviti u svakom gradu, većina hrvatskih gradova ima bogatu povijest, zamislite samo takve predstave o Šibeniku, Dubrovniku, Zadru, Osijeku, Splitu… To bi bio dobar razvoj ovog projekta.

Scena: Zašto je lijepo stvarati za djecu?
Postoje dvije strane toga odgovora. Kazališna publika u zadnje se vrijeme počela osipati, treba odgajati nove generacije kako bi im kazalište postalo važan dio njihovog intelektualnog, duhovnog i društvenog života. Baviti se djecom na bilo koji način važan je i odgovoran posao, to je jedan od načina da dugoročno utječemo na budućnost. Predstave za djecu treba shvatiti maksimalno ozbiljno i profesionalno jer su prva iskustva s kazalištem jako važna, to ne bi trebalo vrednovati drugačijim kriterijima, nego predstave za odrasle. S druge strane, djeca su i najiskrenija publika, nije točno da im je svejedno što gledaju. Kad radim predstavu za djecu i ja se igram, čitav proces obično je uvijek vrlo ugodan i kreativan, kao da te netko u duhu vrati u vrijeme prije velikih odgovornosti i problema, sve je nekako jednostavnije. A jednostavnost nije lako postići. Sa Zagrebačkim vremeplovcima, kao i s Čarobnom frulom i Svarožićem, imala sam sreću da surađujem s ansamblom Zagrebačkog kazališta lutaka, oni su spremni na svaki dramaturški i tehnološki izazov, pa je i pisanje teksta za njih uvijek veliko veselje. Unaprijed znam da ćemo se još nadopunjavati na probama i da će nas kreativna energija, koja u tom kazalištu postoji, i u samom procesu poticati da zajedno napravimo nešto dobro.

Scena: Kako je bilo surađivati sa suprugom na predstavi?
Mi smo već uigran tim, dobro se razumijemo i uvažavamo uzajamne primjedbe. Više ni ne brojim koliko smo predstava napravili zajedno, ali ova nam je osobito draga je oboje volimo Zagreb i intenzivno živimo svoj grad. Među nama nema nekih posebnih trzavica, oboje radimo u interesu predstave, a prednost je ta da sve možemo komunicirati u svako doba dana. Još dok sam pisala tekst, Krešo je čitao i komentirao scene, to mi je bio važan dio procesa, imati jedan mozak koji već razmišlja konkretno. Premda lutke mogu sve, puno smo se konzultirali o mogućnostima uprizorenja koje, naravno, ovise o tome kako je scena napisana. Kad se preselimo na Krešin teren, dakle probe, mijenjamo strane. Onda ja komentiram i sve to bude jedna dobra komunikacija, nikada se nismo ozbiljnije posvađali oko predstave jer zapravo slično mislimo.

Scena: Koji dio Zagreba je vama i suprugu poseban?
Maksimir i Sljeme, definitivno. Te dvije šume su kao naš refren koji ne ovisi o godišnjim dobima, bilo da planinarimo, razmišljamo, bicikliramo, družimo se s prijateljima ili vodimo djecu po parkovima i izletima. Kad nekoga dugo ne vidim, najradije se s njim popnem na Sljeme ili povedem na zadnje maksimirsko jezero, to mi je bolje od svake kave. Srećom stanujemo u blizini, pa ne prođe dan da makar pogledom ne prođemo tim stazama. Tu su i zagrebačka kazališta, naravno, puno je lijepih uspomena iz svakoga od njih. Kad je toplo vrijeme volimo se ‘potucati’ po centru, sjediti po spomenicima i travnjacima, onaj osjećaj kad ti se ne da kući jer su svi na cesti, kasno proljeće i rana jesen, tad mi je centar najdraži. Zimi volim klizalište na Šalati, tamo sam odrasla, a vidim da se i naša djeca vezuju za ista mjesta. Volim i Novi Zagreb, kao studentica sam živjela dvije godine u Savskom gaju, bilo je to fantastično iskustvo za dijete iz centra koje s prijateljicama odlazi u podstanare.

Scena: Za kraj, zašto su važni Zagrebački vremeplovci?
Važno je da od malih nogu djeca razumiju kako ništa ne počinje od nas. Svjedoci smo neprekidnog propadanja civilizacija, što je u neku ruku prirodni proces, ali i posljedica kratkoročnog, materijalističkog razmišljanja. Još je u Zlatnoj Buli pisalo da grad treba čistiti i čuvati, možemo početi od jednostavnih stvari, a onda to primijeniti i na složenije probleme. Kultiviranje ljudskog duha vrlo je dugotrajan proces, vrijeme svijeta ne mjeri se jednim ljudskim životom ili političkim mandatom. Sve loše dolazi iz neznanja.

Foto: Press – Novković