Za portal Scena.hr

Ali i pun odricanja, a ljubav je najsnažnija emocija na sceni,  kaže operna pjevačica

Irena Parlov priprema ulogu Carmen u Ljubljani pod ravnanjem Mo. Jaroslava Kyzlinka. Operna pjevačica za portal Scena.hr otkriva zašto se zaljubila u operu, priča o djetinjstvu, prvom nastupu, ulogama, o strahu i uzbuđenjima na sceni, gostovanjima…

Scena: Kad ste se zaljubili u operu?
Ja dolazim iz glazbene obitelji. Moja majka Gordana Topić uspješna je profesorica pjevanja, baka je bila pjevačica, a i ostali članovi moje uže i šire obitelji su uglavnom muzičari. Tako da tu ljubav prema operi oduvijek nosim u sebi. Točno se sjećam prve opere koju sam gledala i zbog koje sam vjerujem postala pjevačica. Bila je to Verdijeva Aida u Sarajevu. I danas se živo sjećam svakog detalja, režije, naginjanja u orkestarsku rupu, mirisa teatra, kostima, pjevača, a imala sam svega tri ili četiri godine. Ta slika ostat će sa mnom cijeli život.

Scena: Tko vas je otkrio?
Moj talent za operno pjevanje otkrila je moja mama, iako postoji anegdota vezana već za moje rođenje. Moj tetak (inače profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu) i izvrstan dirigent koji mi je dao prve prilike da se kao solista okušam na koncertnoj sceni je, ugledavši me prvi put nakon rođenja, onako držeći me u rukama mojoj mami rekao: ovo će biti pjevačica! Ipak, ne mogu, a da ne spomenem osobu koja mi je dala najznačajniju ulogu u mojoj mladoj karijeri i otkrila me drugima te tako otvorila neka vrata na koja sada ulazim ili sam kroz njih već uspješno prošla, a to je maestro Filip Pavišić.

Scena: Što vas je začaralo u operi?
Mene scena oduvijek privlači. Na njoj sam svoja, uživam. Nerijetko za uloge koje prvi puta pjevam, čujem pitanja: koliko si već puta to pjevala? I to redovito nakon režijskih proba. Mislim da me privlači ta mogućnost transformacije. Prije muzičke akademije, prvo sam otišla na prijemni za glumicu, ali su mi tamo također rekli da sam osoba koja na sceni treba pjevati i glumiti. I bili su u pravu. Taj spoj glazbe i glume me očarao.

Scena: Malo o vašem djetinjstvu, odrastanju i dolasku u Split?
Rođena sam u Sarajevu i tamo sam provela djetinjstvo sve do godinu i pol nakon početka rata. Igrom slučaja sam završila u Splitu. Krenuli smo u Chicago, ali smo tu trebali samo prespavati kod tatinih prijatelja. Nismo dobili vize jer je tata ostao u ratnom Sarajevu i tako smo ostali u Splitu. Sjećam se dana kad je prvi put uspio izaći iz Sarajeva da nas vidi. Nisam ga vidjela neke četiri godine i nisam ga prepoznala kad se pojavio na vratima. Zato ne mogu reći da sam imala presretno djetinjstvo, ali sve je to život i da nije toga danas ne bih bila to što jesam. Zato sam zahvalna na svemu što doživim, bilo loše ili dobro jer sve ustvari vodi onom najboljem za nas. Sad kad sam majka, divim se svojoj majci kako je mogla progurati to sve mlada, bez stalnog posla i s dvoje djece i ocu koji je proživio sve to, što je proživio u toj strahoti te i dalje disao samo za nas. Zahvalna sam im svim srcem zbog toga.

Scena: Sjećate li se svog prvog nastupa, prve emocije, straha, uzbuđenja…?
Svoj debi imala sam na daskama HNK Split u  Puccinijevoj operi Suor Angelica. Rodila sam dva mjeseca prije, u pauzama trčala podojiti svoju bebu te sam se opet vratila na scenu kako bih pjevala. I bila sam tako sretna. Obožavala sam svaki kutak kazališta i sve vezano za taj projekt. Osjećala sam se kao da sam nakon dugog puta došla kući, ali znala sam da će to biti dug. Srećom, imam prekrasnog supruga bez kojeg na taj put nikada ne bih mogla krenuti i koji me bezuvjetno podržava u svemu. On je moj najbolji prijatelj i podrška u svakom pogledu.

Scena: Tko vam je bio uzor u tom razdoblju?
Nikada nisam imala nekog posebnog uzora. Sama sam sebi uzor jer ono što želim biti, ta osoba koja želim postati sam ja sama, ali bolja, uvijek bolja i uvijek ću tome stremiti. Budem li se ugledala na nekoga drugoga, izgubit ću taj glas, taj zvuk koji od sebe želim čuti i u mojoj glavi zvonit će samo glas te pjevačice na koju se ugledam. Tako izgubiš sebe, a biti svoj najvažniji je dio pjevačke osobnosti.

Scena: Je li opera bila vaš prvi izbor?
Opera je uvijek bila moj prvi izbor, iako sam se s nekih 18, 19 godina okušala i u pop vodama, ali uvijek sam znala da to nije to. Došla bih u studio snimiti pjesmu, a doma bih zaluđeno vježbala ariju iz Seviljskog brijača.

Scena: Kako njegujete glas?
Najbolja njega glasa je spavanje. Ništa ga bolje ne može odmoriti. Pijem puno vode i nastojim ne boraviti u zadimljenim prostorima. Upjevavam se skoro svaki dan. Neovisno o tome imam li angažman ili ne.

Scena: Što je najveći neprijatelj glasu, a koji je vaš najveći strah na sceni?
Najveći neprijatelj glasu je vika. Ništa ne može uništiti glas kao vikanje i naravno nepravilna tehnika pjevanja. Mislim da se sve kolege slažu kad kažem da nam je najveći strah da se ne razbolimo pred predstavu. A na sceni se svašta može dogoditi, svi se bojimo milijun stvari. Ali nastojim ne misliti o tome i biti svjesna da smo živa bića i da onaj tko je došao slušati greške ionako nije pravi ljubitelj opere.

Scena: Koja uloga vam je izuzetno draga i zašto?
Pa trenutno Carmen. Uživam u njoj, osjetim je kroz svaki dio svoga tijela i neopisivo sam zahvalna što sam baš sada u pravom trenutku i u ovoj opernoj kući, ni premlada niti prestara dobila priliku pjevati ulogu o kojoj svaki mezzosopran sanja. Radim s iznimnim ljudima, koji izrađuju svaki detalj od izgovora, glume, pokreta do najvažnijeg, a to je glazba. Imamo izvrsnu redateljicu i koreografkinju koja nam je stigla iz Španjolske. To je jako bitno kad prvi put izrađujete ulogu i ja sam očito imala sreće. Okružena sam pravim znalcima i iznimnim umjetnicima.

Scena: U kojoj ste se ulozi posebno pronašli?
Moram opet reći u Carmen. Nosim je u sebi oduvijek. Leži mome glasu. Naprosto uživam kad je pjevam a i izgledam onako kako bi Carmen trebala izgledati, pa to zaokružuje cjelinu i olakšava mi pristup ulozi. U ulogu ulazim polako. Istražujem o svemu, potom radim na izgovoru, a tek onda krećem s glazbenim dijelom. Polako vježbam sama, pa nastavljam s korepetitorom. Naučila sam da u ulogu ne smiješ prebrzo ući. Moraš zatomiti onu želju da ispjevaš sve, odmah, sada. Daš sve emocije u to i tražiš od sebe da zvučiš već na prvoj probi onako kako želiš zvučati kad staneš na scenu. Do toga se dolazi polako. Uloga se zaista rađa i polako ‘sjeda’ u grlo. I na kraju se dogodi ta čarolija. Izađeš i postaneš taj lik. I sve zvuči onako kako si želio. Magično je to. Zaista. A zapravo iza svega stoji ogroman trud i rad.

Scena: Koja emocija je najsnažnija dok pjevate?
Ljubav! Uvijek, nije važno o kojoj ulozi se radi. Moraš ju prvo voljeti da bi ju pjevao kako treba. I taj proces zaljubljivanja u ulogu mi je najdraži. Samo pjevač može razumjeti o čemu pričam.

Scena: Koju biste ulogu rado otpjevali?
Nekoliko je uloga koje si priželjkujem i za koje sam spremna, ali ako moram izdvojiti neku bila bi to definitivno Dalila iz ‘Samsona i Dalile’ C. Saint Saens Saensa. Iako bi me recimo veselila i Charlotte iz Massenetova ‘Werthera’  a kako volim pjevati belcanto jedna Giovanna Seymour (Jane Seymour) iz Donizzettijeve Anne Bolene bi također bila pun pogodak.

Scena: Puno putujete, pa koje gostovanje vam je posebno bilo lijepo? Koji grad je na vas ostavio poseban dojam?
Prošlu godinu sam dosta pjevala u Češkoj u Brnu. Fascinirala me njihova velika operna kuća i ogromna scena i kultura odlaska u kazalište. Tamo ne možete vidjeti nikoga u trapericama ili tenisicama u kazalištu, svi i mlado i staro su sređeni kao za premijeru i vole odlaziti u kazalište.

Scena: Neka zanimljivost s nekog gostovanja?
Razne metode koje pjevači koriste za opuštanje pred nastup. Zadnji put sam zatekla kolegu kako plete u kazališnom restoranu.

Scena: Kakav je život opernih umjetnika?
Pun odricanja. Morate se potpuno predati tome. Paziti na sebe. Pravilno se hraniti kako bi imali energije i bili što zdraviji. Paziti na stvari koje ljudima koji se ne bave pjevanjem ne bi pale na pamet. Često ste usamljeni, namjerno jer recimo sezona je gripe pa izbjegavate kontakt s ljudima ili slučajno, jer ste u novom gradu. Slobodnim umjetnicima često frustrirajući, jer ne znate imate li sljedeći angažman uskoro ili ne. A opet predivan, jer radite ono što volite. Izato što imate sreće biti dio svega toga.

Scena: Koju suradnju biste istaknuli?
Cavalleriu Rusticanu u Splitu 2014. Pod ravnanjem Mo. Lorisa Voltolinija. Prekrasna večer je to bila i znakovita. Čim me čuo, maestro je prokomentirao: Carmen. Sad ili nikad. I eto me tu!

Scena: Poruka mladim ljudima koji su krenuli u svijet opere…?
Odlazite na audicije, natjecanja, živite glazbu i ne sramite se pokucati na bilo čija vrata. Vaše je da pitate, ostalo (uz sve teškoće na našoj opernoj sceni) je na njima. Neki vas neće (prečesto i zbog razloga nevezanih za vaš glas), ali mnogi drugi (ako ste pravi) vjerojatno hoće. Ne odustajte, radite i budite uporni, budite VI baš onakvi kakvi jeste-to je ono što je možda najvažnije. Sve ostalo će doći, baš onda kad treba. I pjevajte sebi. Ne drugima i zbog drugih. Samo sebi.

Foto: Irena Parlov priv. album, arhiva HNK u Osijeku