Zoran Pribičević: Možemo li se ikada zapravo riješiti utega kojeg nosimo?
By Gordana Malašić Lazić On 10 velj., 2018 At 11:42 AM | Categorized As Film, Intervju, Kultura | With 0 Comments

Intervju za Scena.hr…

Zoran Pribičević

Zoran PribičevićU rujnu 2016. godine snimljen je kratki igrani film ‘Uteg’. Zoran Pribičević je scenarist, redatelj i producent filma. ‘Uteg’ je ove godine ušao u službenu konkurenciju Amsterdam International Filmmaker Festivala te je nominiran u kategoriji najboljeg stranog filma i najboljeg stranog redatelja. Film se snimao šest dana, a u stvaranju filma sudjelovalo je 90 ljudi i jedan poseban pas. Zoran je ponosan na svog sina, koji je u filmu ostvario svoju prvu ulogu. U intervjuu za portal Scena.hr Zoran priča što se događalo s filmom otkad je snimljen, govori o slobodi, životu u Hrvatskoj i kako se to odražava na umjetnost. Otkriva i planove za ovu godinu. Zorana tako očekuje premijera predstave ‘Indijanske priče‘ u zagrebačkom kazalištu ‘Žar ptica‘, rad na novoj predstavi i jednom filmu, piše scenarij za dugometražni igrani film, a u međuvremenu će posjetiti London gdje je pronašao agenta te već odradio nekoliko manjih poslova, između ostalog, i za film ‘Ubojstvo na Orient Expressu’.

Zoran Pribičević

Scena: Što se događalo s vašim filmom Uteg otkad je snimljen?
Film je u nešto više od godinu dana prikazan u Indiji, Južnoj Americi, završio je i u SAD-u na Palm Springs marketu, prikazan je na čak dva festival u Londonu, gdje je na jednom od njih (New Renaissance Film Festival) osvojio nagradu Honorable mention. Nedavno sam primio vijest da je ‘Uteg’ ove godine ušao u službenu konkurenciju Amsterdam International Filmmaker Festivala te je nominiran u kategoriji najboljeg stranog filma i najboljeg stranog redatelja. Inače, to je festival koji posebno podržava mlade nadolazeće filmaše i, osim u Amsterdamu, održava se u Milanu, Nici, Londonu i Madridu.

Scena: Na što ste najviše ponosni kad je u pitanju taj film?
Zoran PribičevićPrije svega sam ponosan na ekipu filma koja je sjajna i koja je sa mnom oživjela i stvorila ovaj film. Devedeset ljudi i jedan poseban pas sudjelovali su u cijelom projektu i snimanju filma, koje je trajalo šest dana. Film je sufinanciran od Grada Zagreba, ali većina je financirana vlastitim sredstvima i smatram to osobnim uspjehom jer svatko tko se danas bavi filmom zna koliko je teško napraviti dobar film, pogotovo na visokoj produkcijskoj i tehničkoj razini, a mislim da smo mi upravo to uspjeli. Između ostalog, ponosan sam i na svog sina koji je u filmu ostvario svoju prvu ulogu.

Scena: Kazali ste da će se ljudi u filmu lako prepoznati jer pritisnuti financijskom situacijom ili obiteljskim problemima, koje gomilaju u sebi, često puknu na najmanju sitnicu kao što je parkirno mjesto. Koja situacija vas je navela uopće da ga snimite?
To je jedna priča koju sam dugo stvarao i razvijao još tamo od završetaka Akademije. Scenarij je prošao brojne preinake i nekoliku ruku i tek kad sam bio sto posto zadovoljan, rekao sam: “Ok, idemo sad to snimiti“. Kao glumac baviš se najviše emocijama, psihologijom, konstantnim preispitivanjem. Zanimljivo mi je bilo prikazati kako se razne emocije gomilaju u nama, kako ih potiskujemo i na koji način ih kanaliziramo, na koji način nas stvarnost pritišće i, koliko god se trudili, možemo li se ikada zapravo riješiti utega kojeg nosimo…

Scena: Kako vi gledate kao glumac i kao čovjek na život u Hrvatskoj?
Teško je tu biti objektivan, bolju analizu bih možda dao, recimo, neki Nijemac. Kako se odmaknuti od sustava kad si dio tog sustava, kako promijeniti sustav kad si u njemu… Mi uvijek mislimo da je tamo negdje bolje, da su druge zapadne države bolje uređene. Hrvatska je prekrasna zemlja s mnogo potencijala, ali činjenica je da imamo upravo onakvu državu i vlast kakvu zaslužujemo.

Scena: Kako i koliko se to odražava i na umjetnost?
Ovakvo stanje je savršeno za umjetnost, to je nepresušno vrelo za svakog umjetnika jer su se u trenucima kaosa, očaja i ekstremizma rodila neka od najvećih umjetničkih djela… Kultura je ionako uvijek bila na margini i preživjela je i gora vremena, pa će tako i ova. Možda neki toga nisu svjesni, ali u Hrvatskoj se rade odlične predstave, filmovi, serije, festivali… Čak i s drastično smanjenim financiranjem na svim razinama.

Scena: Je li pojam slobode, slobodnog čovjeka u Hrvatskoj utopija? Mogu li se ljudi razvijati pod takvim utegom nestabilnosti, straha i kaosa?
Zoran PribičevićPojam slobode i slobodnog čovjeka je općenito utopija. Jesmo li slobodni kad gledamo televiziju, kad visimo na mobitelu, kada jurimo u šoping centre, kad preživljavamo ili kopamo po kontejnerima, kad smo iz dana u dan bombardirani negativnim i lošim vijestima? Medijska slika je takva da nam se čini da su svi ljudi zli, ubojice, teroristi, ekstremni desničari, ali istina je da su ljudi u suštini dobri, u to zaista vjerujem. Veći je problem ljudske gluposti i neznanja; ljudska glupost i neznanje su najopasniji. Stvarnost je danas zaista postala preteška, previše toga se gomila u nama i oko nas i ljudi ‘pucaju’ na najbanalnije sitnice, o čemu, između ostalog, govori i moj film.

Scena: Kome takvo stanje, prema vašem mišljenu, najviše odgovara?
Zapravo ne odgovara nikome jer dugoročno svi gubimo i, ako ne počnemo zajedno graditi bolji svijet u toleranciji, bez mržnje, u prihvaćanju, širenju znanja i spoznaja… neće nam nikad biti bolje. Nažalost, kod nas taj društveni napredak ide jako sporo i bojim se da ga ni naši unuci neće doživjeti.

Scena: Koja je granica do koje ljudi zapravo mogu podnositi?
Naši ljudi mogu jako trpjeti, to se vidi po tome što su rijetko na ulicama i rijetko protestiraju. Čudno je to, to je jednostavno stvar balkanskog mentaliteta, valjda.

Scena: Koja je vaša?
Mogu zaista podnijeti sve dok, naravno, nisam životno ugrožen, ali nepravdu ne mogu podnijeti, na to ću uvijek reagirati i tu mi je granica jako niska.

Zoran Pribičević

Scena: Što pripremate nakon Utega?
Polako pišem scenarij za svoj dugometražni igrani film. Uskoro imam premijeru ‘Indijanske priče’ u Žar ptici, nakon toga počinjem rad na novoj predstavi. Na jesen snimam jedan film, a u međuvremenu odlazim do Londona budući da sam tamo našao agenta i već odradio nekoliko manjih poslova, između ostalog, i za film ‘Ubojstvo na Orient Expressu’. Postoji još nekoliko potencijalnih projekata; u svakom slučaju, 2018. bit će prilično radna i to me veseli.

Foto: Zoran Pribičević priv. album

comment closed