Ekskluzivno…
Politička novinarka Anita Malenica u ekskluzivnom intervjuu za portal Scena.hr je ispričala detalje o svom talk showu na Z1 televiziji ‘S Anitom aktualno’. Otkrila nam je zašto se vratila u novinarstvo. Iskreno nam je ispričala kako je skinula suvišne kilograme te što ju je posebno dirnulo dok je radila dokumentarac Put dobrote – fra Miro Babić među Kenijcima.
Scena: Na Z1 televiziji je krenuo vaš talk show ‘S Anitom aktualno’, emisija se bavi aktualnostima iz političkog života. Provokativni ste, ali ne i uvredljivi. Jeste li takvi i u privatnom životu?
Moj talk show je krenuo je 6. siječnja i tema prve emisija je bila o izručenju Josipa Perkovića gdje su gostovali odvjetnici Krunislav Olujić i Davor Prtenjača te Kristijan Turkalj. Bila je gledana… Često se osobe iz javnog prostora susreću s predrasudama. Uvijek je osoba u privatnom životu nešto drugo od iluzije koju daju mediji, a ponajviše televizija. Godinama sam gradila imidž oštre novinarke, no u privatnim relacijama izbjegavam konfliktne situacije koliko je god moguće. Obično se dogodi da ljudi od mene i u privatnoj komunikaciji očekuju rasprave o politici, no iznenade se kad progovorim o novoj kazališnoj predstavi ili novom parfemu. Dakle, u privatnom životu nema potrebe da budem provokativna. Dovoljno sam stara da ne gubim vrijeme na loše ljude!
Scena: Posljednje dvije godine bili ste direktorica korporativnih komunikacija, imali ste emisiju na jednoj lokalnoj televiziji, kako biste opisali te dvije godine vaše karijere? Što ste naučili?
Kad sam prije dvije i pol godine dobila otkaz u Večernjem listu jer sam bila jedna od vođa štrajka u kojemu je štrajkalo 80 mojih kolega, našla sam se u situaciji da prihvatim ili loše ponude za novinarski posao ili da okrenem svoj poslovni život naopako. U jednom trenutku shvatila sam da se nisam rodila kao novinarka i da ne moram dočekati mirovinu kao novinarka te sam prihvatila ponudu Josipa Klemma da budem direktorica korporativnih komunikacija tvrtke u kojoj je zaposleno preko 900 ljudi. To je za mene bio novi poslovni izazov, ali i prilika da razbijem mnoge osobne predrasude o ljudima iz te branše. Jer radeći dvije i pol godine u tom okruženju upoznala sam puno predivnih i kreativnih ljudi. Što se tiče mog angažmana na jednoj lokalnoj TV postaji, on mi je bio izazov jer je talk show ‘Oči u oči s Anitom Malenicom’ bio gledan i ugostio je mnoga istaknuta imena iz političkog, kulturnog i javnog života. Zahvaljujući tom angažmanu, ostala sam na neki način u novinarstvu i uvjerena sam da sam zahvaljujući toj činjenici od naših čitatelja, gledatelja i slušatelja svrstana u top 10 hrvatskih novinara.
Scena: Jeste li imali više vremena za sebe u tom razdoblju? Kako ste koristili slobodno vrijeme?
Svakako. Nakon 16 godina ubrzanog novinarskog ritma, došla sam u situaciju da imam višak slobodnog vremena. Odlučila sam se posvetiti sebi te krenula na dijetu i u teretanu jer sam imala problema s prekomjernom težinom. U tom naumu sam u zadnju godinu i pol dana itekako uspjela. I danas redovito odlazim u teretanu kod trenera Bore. Budući da sam ljubitelj kazališta, gledala sam gotovo sve predstave i odlazila na koncerte i baletne predstave. Družila sam se s prijateljima i uživala. Posebno sam provodila vrijeme sa svojim nećacima, Tonijem i Ninom, i od njih sam također napravila ljubitelje kazališta jer idu zajedno sa mnom i redoviti su posjetitelji predstava za djecu. I ne samo to, poznajem i repertoar naših kina kad su u pitanju filmovi namijenjeni djeci.
Scena: Ponosni ste na dokumentarac Put dobrote – fra Miro Babić među Kenijcima za koji ste radili scenariji, a posjetili ste i Keniju. Što vas je navelo da na taj projekt?
Promocija u Osijeku
Ne samo da sam scenaristica spomenutog filma, nego sam i autorica cijelog projekta. Imala sam sreću da su mi u tom naumu da snimim dokumentarni film o djelovanju našeg najmlađeg misionara pomogli vrsni redatelj Jakov Sedlar te sjajni akademski snimatelj Mario Kokotović. Pokušala sam, koliko je bilo u mojoj moći, pomoći fra Miru u prikupljanju sredstava za djecu u sirotištu ‘Mali dom’, kao i za obnovu škole Sv. Franje u Subukiji.
Scena: Koje emocije su bile prisutne na tom putovanju? Što vas je posebno iznenadilo, šokiralo i očaralo?
U dva navrata bila sam u Subukiji. Prvi put kako bih snimila film, a drugi puta volontirajući u sirotištu ‘Mali dom’. U svakom pogledu, to je za mene bilo izazovno, ali i poučno. Šokiralo me je siromaštvo i bijeda u materijalnom smislu, na koju sam naišla. To je bio kraj u kojemu tada nije bilo struje, a sada je fra Miro i taj problem riješio, te primitivnim vodovodom doveo vodu s planine u selo. To je mjesto u kojem nema groblja i ljudi se pokapaju u svojim vrtovima i na njivama. Oduševile su me priroda i ljudi. Zadivili su me ljudi koji po tri sata plešu i pjevaju na misama i uređeni su najbolje što mogu. Majke s djecom idu pješice i po nekoliko kilometara kako bi bile na nedjeljnoj misi.
Scena: Što vam je ostalo u posebnom sjećanju?
Posebno me se dojmila Sosho Miriam, starica koja ne zna koliko točno ima godina, a koju fra Miro redovito obilazi i donosi joj hranu. Način kako ona razmišlja i kako blagoslivlja hranu i fra Mira su najdirljivije scene koje sam doživjela u Subukiji, uz djecu koja su fizički ili mentalno hendikepirana, a štićenici su Malog doma. Mali dom je sirotište koje ne izgleda kao sirotište. To je uređena kuća s igralištem za djecu. Tu postoje odgojiteljice koje se brinu o 18 štićenika, fra Miro se brine da sve djeca koja su zdrava, a roditelji su ih napustili, pohađaju školu i dobri su učenici.
Scena: Je li bila neka zanimljiva anegdota?
Posebno me se dojmio odlazak u izbjeglički kamp. Tamo žive ljudi u šatorima, a morali su zbog plemenskih sukoba naputiti svoja sela. Fra Miro je s nama volonterima prikupio novac i kupio hranu za te ljude. Tamo je bilo mnogo djece, a sva djeca su svugdje na svijetu jednaka – znatiželjna i nasmiješena. Tako mi je jedan dječak prišao kada sam mu davala slatkiše i rekao mi ‘Thank you, muzungu’, što bi značilo ‘Hvala, bjelkinjo’ (a munuzgu znači čovjek koji ide od mjesta do mjesta). A ja sam mu u šali kazala: ‘Ti imaš biserno bijele zube i ti si muzungu!’ Tu je nastupila opća graja i smijeh i sva djeca su jedni drugima govorili ‘Muzungu, muzungu!’ i od svih sam dobila poljubac na kraju.
Scena: Položaj žena je tamo jako težak, što vas je ipak najviše zgrozilo i zapanjilo?
Fra Miro mi je objasnio da je većina poslova na plećima žene u Keniji, poglavito u ruralnim dijelovima kao što je Subukija, koja se nalazi oko pet sati vožnje udaljeno od Nairobija. Žene su zadužene za prikupljanje hrane i donošenje vode te brigu od djeci. No, ono što me je posebno zgrozilo i zapanjilo jest da su žene u njihovoj kulturi, iako znaju da su im partneri zaraženi AIDS-om, dužne spavati s njima. Veliki su problemi u tom segmentu jer AIDS je bolest koja je jako prisutna u Keniji, kao i malarija.
Scena: Što ste naučili s tog putovanja? Koliko vam je duhovnost važna u životu?
Već negdje sam rekla da sam u sirotištu ‘Mali dom’ osjetila da sam najbliže Bogu jer On uistinu progovara kroz tu djecu. Naime, to su djeca kojih su se roditelji odrekli jer su bolesna jer je u Keniji sramota imati bolesno dijete. To su djeca koju je fra Miro pronašao po grmlju, a jednu djevojčicu pronašao je u konjskoj balegi. Među njima je djevojčica Rose, koja zapravo nije djevojčica jer ima 22 godine, ali fizički izgleda kao curica od desetak godina. ona je proživjela veliku traumu, kao i Faith, koja je preživjela seksualno zlostavljanje od strane najbližih srodnika. Posebno su me se dojmile male djevojčice Eunice i Jane, koje su nerazdvojne, a Jane je bez jedne noge i fra Miro joj je u međuvremenu nabavio protezu. Njih dvije bile su fascinirane slikama mojih nećaka jer i njima su bijela djeca iznenađenje. No posebno sam bila zadivljena djevojčicom Mary, koja ima grbu, ali je jedna od najpametnijih curica u školi i vrlo, vrlo uredna. Duhovnost nije nešto što možete na kile kupovati na tržnici. Čovjek svojim životom i životnom ravnotežom gradi svoju duhovnost. Duhovnost nije isprazna fraza za mene, nego osjećaj u kojem si svjestan svoje odgovornosti u relacijama i prema Bogu i prema ljudima.
Scena: Koliko vam je taj put promijenio život?
Taj put je za mene bio i inspirativan i potreban. Zahvaljujući odlasku u Keniju, osjetila sam se potrebnom i vidjela sam da svojim radom i svojim imenom mogu tim ljudima priskrbiti neku pomoć. Uključila sam mnoge svoje prijatelje i poznanike u pomoć fra Miru i njegovim županjima, od Zlatka Viteza do Đurđe Adlešič, preko slikara i umjetnika. Premijera filma u Histrionskom domu bila je test moje društvene relevantnosti i činjenice koliko su ljudi prepoznali moj angažman.
Scena: Prati vas glas žene bez dlake na jeziku, je li vas iskrenost koštala u životu?
Mislim da u Kralju Learu Shakespeare kaže: ‘Iskren bit je časno, kad moć poludi!’ Ta maksima u mom novinarskom životu bila mi je vodilja. No pri tome sam plaćala visoku cijenu, ali sam uvjerena da se ljudska vjerodostojnost upravo mjeri spremnošću plaćanja cijene za vlastita uvjerenja.
Scena: Kako se nosite s teškim životnim situacijama?
Kao i svaki drugi čovjek, ponekad plačem, ponekad se ljutim, analiziram i tražim rješenja, no nikad ne odustajem.
Scena: Tko vam je u životu najveća podrška?
Budući da sam često griješila u ljubavnim izborima, bilo da sam ja nekome bila krivi izbor ili netko meni, nisam svoje uporište tražila u partnerima. Na vrijeme sam naučila da vas može napustiti i suprug i ljubavnik, ali ako imate iskrena prijatelja, on vam ostaje za cijeli život. Stoga sam uvjerenja da su moje najveće bogatstvo moji prijatelji, a dobri ljubavni partneri su uvijek dobrodošli.
Scena: Što vas jako ljuti, a što vas može raznježiti do suza?
Najviše sam osjetljiva kada netko laže ili kad kasni jer meni se jako sviđa izreka ‘Ja sam moja točnost’. Raznježiti do suza mogu me sitnice i neke sitne pažnje koje mogu učiniti samo one osobe koje me najbolje poznaju. Tako me je nedavno do suza raznježila poruka moga nećaka Nina na Facebooku, kad mi je odao javno priznanje kazavši da je osvojio najbolju tetu na svijetu prije devet godina, kad se rodio.
Scena: Jeste li zaljubljeni?
Jesam, zaljubljena sam, uvijek sam zaljubljena pa čak i onda kad je ta zaljubljenost uzaludna. Kako kaže Ibrica Jusić u jednoj pjesmi: Držim se onoga, bolje i propala ljubav nego nijedna!
Scena: Bez čega ne možete zamisliti dan?
Bez kave u mome omiljenom kafiću Charlie, kojeg moji prijatelji i ja od milja zovemo baza i tamo smo donosili važne odluke vezane za našu produkcijsku kuću Alpha info.
Scena: Koji su planovi u karijeri za ovu godinu?
Moj cilj, ali i cilj mojih suradnika je da ALpha info postane relevantna produkcijska kuća, koja će proizvoditi kvalitetan program i da na kraju godine ostvarimo one ciljeve koje smo si zacrtali na početku.
Scena: A možda neko novo putovanje Put dobrote…?
Za sada obveze na televiziji Z1 i u produkcijskoj kući Alpha info, gdje sam direktorica te moj talk show ‘S Anitom aktualno’ oduzimaju mi previše vremena. No, ništa za to. Ja sam u svojoj karijeri, zahvaljujući poslu, proputovala gotovo cijeli svijet, a kad naša mala produkcijska kuća ostvari ono što želimo, bit će vremena i za putovanja.
Foto: Privatni album
