Intervju…
Redateljica Vanja Sviličić radi novi projekt pod nazivom Ana Kolović. Za portal Scena.hr kaže da je film nešto ambiciozniji od njezinog debitantskog filma Zagreb Cappuccino.
Scena: Trenutno radite na novom filmu.
Novi projekt se zove Ana Kolović, koji je podržan sredstvima HAVC-a za razvoj scenarija. Još uvijek radim na scenariju. Film je nešto ambiciozniji od mog debitantskog filma Zagreb Cappuccino.
Scena: Žena kao redatelj…
Krenula sam kao snimateljica. Tada, druga polovica devedesetih, sam znala čuti razne komentare, ne samo da kako žena može biti snimateljica, nego i kako se uopće kao žena mogu ‘kužit’ u tehniku. Uvijek će biti ljudi koji imaju potrebu za rodnom podijeljenošću, iako danas ih je manje nego prije. Važno je kako se mi kao žene postavimo prema tome i ne dozvolimo da osobe koje su nerealizirane i nezadovoljne sobom utječu na naše snove. Biti žena redatelj ima svoje mane i prednosti, ali mislim da je tako u svakom poslu. Žene jednostavno još niti danas nisu ravnopravne s muškarcima. To nije samo slučaj u Hrvatskoj, zapravo trenutno kod nas ima više žena nego muškaraca koje rade film i ponekad mi se čini da smo mi u puno boljoj situaciji nego kolegice u drugim zemljama.
Scena: Odakle crpite ideje i inspiraciju?
Ideje i inspiracija dolaze mi iz svakodnevnog života. Iz mog odnosa prema svijetu u kojem živim i interakcije s drugim ljudima. Također, ono što me inspirira je slikarstvo, vizualna umjetnost i putovanja.
Scena: Kako prenosite ideje i promišljanja u svoj rad?
Da bi kroz medij filma rekla ono što želim ponekad ide lakše, a ponekad teže, ali to je valjda dio tog procesa. Bitno je ustrajati i vjerovati u to što radiš.
Scena: Kakav je bio vaš put od prvih koraka stvaralaštva do danas ?
Put do prvog dugometražnog filma bio je dug. Kao klinka sam puno ‘fotkala’, na filmu, mislim na filmskoj traci. Kroz fotografiju sam zavoljela video kameru, da bi me počela zanimati i montaža. Neko vrijeme sam radila kao snimateljica i montažerka na raznim kratkim formama. Ubrzo sam počela režirati kratke namjenske filmove kojima sam pristupila kroz dokumentarnu formu i tu sam se potpuno zaljubila u režiju. Uslijedio je dugometražni dokumentarni film ‘Jesam li sretna?’, a zatim i prvi igrani Zagreb Cappuccino. Uglavnom, prošla sam sve faze produkcije i razne radionice, što mi je puno pomoglo da naučim kako se stvara film jer ipak nemam formalno filmsko obrazovanje.
Scena: Imate li uzor?
Pa zapravo i ne. Ima puno autora čiji rad cijenim i koji su mi inspiracija, ali ne mogu reći da bih voljela režirati kao netko određeni.
Scena: Vaš suprug je također redatelj, kako izgleda vaša svakodnevica?
Još uvijek nam se filmovi prikazuju po festivalima, svaki dan je drugačiji, dosta intenzivan i vrlo često putujemo. Ali kad toga nema, uglavnom smo doma, radimo i svaki je zadubljen u svoj kompjuter. Jedva da prozborimo nekoliko riječi, ako si i imamo nešto za reći, komuniciramo preko maila, iako smo svega nekoliko metara udaljeni. Predvečer, kad zgotovimo svoje poslove, ručamo i ‘pretumbavamo’ po svojim projektima, filmovima i umjetnosti općenito.
Scena: Tko je kome veći kritičar?
Mislim da smo negdje podjednako veliki kritičari jedan drugome. Ponekad to i nije baš dobro, naročito kad se uhvatiš nekog projekta i misliš da je najbolji na svijetu, a onaj koji bi ti trebao biti najveća podrška upravo ti popljuje ideju. Ali to je možda i dobro s druge strane, propitkivanje i kritičko mišljenje većinom vodi do dobrih i svježih projekata.
Scena: Koliko je teško danas u Hrvatskoj napraviti jedan dobar film?
Dobar film je uvijek teško napraviti, bez obzira gdje ga radili. Sve veća konkurencija i zahtjevnost publike ne olakšava okolnost, ali to je dobro. Zdrava konkurencija te uvijek tjera da budeš bolji. Olakšavajuća okolnost kod nas je i institucija kao što je Hrvatski audiovizualni centar koji nudi natječaje i za razvoj scenarija i za razvoj projekata. Na taj način filmašima je omogućeno bolje istraživanje teme i temeljitije pripreme.
Scena: Jeste li zadovoljni interesom za vas dugometražni film ‘Zagreb Cappuccino’?
Da, jesam. Film je imao međunarodnu premijeru na Göteborg Film Festivalu, najvećem skandinavskom festivalu. Švedsku umjetnost volim, naročito njihove redatelje i filmove koji imaju dugu tradiciju, tako da je meni to bila velika čast i veselje, da mi se kao debitantici tamo prikaže film. Na Pulskom festivalu smo dobili nagradu za kameru, direktor fotografije je bio Danko Vučinović i dobili smo nagradu za glazbu koju je radio Luka Zima. U kinima film nije imao neku ogromnu gledanost, ali se tješim da danas u hrvatskim kinima prolazi američki blockbuster ili naša komedija. Zagreb Cappuccino je humorna drama, tako da teško mogu konkurirati velikim produkcijama, a i cijena ulaznica u našim kinima nije zanemariv faktor. Hrvatski film i američki blockbusteri ne bi trebali imati istu cijenu kino ulaznice.
Scena: Planovi ?
Voljela bih što prije početi snimati novi film. Pripremam još neke druge, TV projekte, ali ono što me najviše veseli je da ideje dolaze i da se otvaraju nove suradnje.
Foto: Press