Iva Leko: Voditi djecu na dalek put – da ili ne?
By redakcija On 27 tra., 2014 At 11:13 AM | Categorized As Iva Leko, Kolumne, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Ekskluzivno…

Iva Leko – nova kolumna lijepe majke

Iva LekoUskrs je iza nas. Drage mame, nadam se da ste se uspjele u cijeloj strci oko blagdana malo odmoriti i naći koju minuticu samo za sebe.
Ja sam prvi puta ove godine malo zbrisala iz grada za veliki blagdan i moram priznati da je bilo odlično. Daleko od gužve u mir i tišinu. I tako mi je pala nova tema o kojoj bi se mogla raspisati na dugo. A zove se putovanja s djecom.

Je li pametno jako malu djecu voditi na dalek put?

Kad odlazimo na odmor, kraći ili duži uvijek sa sobom naravno vodimo i djecu. Većina hotela je prilagođena njihovim potrebama, što se tiče jelovnika, parkova, dječjih bazena te igraonica. Ja sam im jako zahvalna na tome jer jedino se tako i možemo odmoriti. Nekoliko sam se puta našla u situaciji gdje u hotelima uopće nisu primali djecu mlađu od 15 godina, a kamo li bebe. Ostala sam u šoku. Naravno to nije bilo u Hrvatskoj već u Grčkoj, Turskoj i drugim zemljama Europe. Jako volim putovati, to je moj adrenalin i velika ljubav. Svaki put kad planiram putovanje uvijek je uključen i naš sin. No postavlja se pitanje – je li uopće pametno i ima li smisla djecu manju od tri, četiri godine voditi na dalek put. Pogotovo ako je i drugačije godišnje doba tamo gdje putujemo. U početku sam mislila kako putovanje bez djeteta nema smisla jer smo fizički odsutni od njih, a psihički smo tamo negdje u Zagrebu u parkiću, na toboganu s mnoštvo pitanja u glavi poput – je li spavao, jeo, je li sve u redu…

Prvo naše putovanje sa sinom

Prvo naše putovanje u troje bilo je kad je moj sin imao svega četiri mjeseca. Tada smo putovali autom i vozili smo se osam sati do odredišta, nije ni postojala opcija da sina izostavimo. Iako je bilo jako naporno mi smo uživali, nisam mogla ni zamisliti da negdje odem, a njega ostavim pa makar on bio u sigurnom rukama moje mame u kojima znam da mu apsolutno ništa neće faliti. No kad smo prvi puta odlazili na put duži od 10 sati avionom te s promjenom temperature i godišnjeg doba, bili smo u velikoj dilemi, ali smo nakon dužeg razmišljanja odlučili dijete ostaviti u sigurnim rukama kod bake u Zagrebu. Procedura je bila nemoguća, od cjepiva, do pregleda, vize itd. Otišli smo bez njega, a ja sada sa sigurnošću mogu reći da to zaista nije bio odmor kakav smo očekivali. Stalno zvanje u Zagreb, provjeravanje stanja, kako je, što radi, spava li, kako jede itd. Mučenje, daleko od odmora kakvog smo priželjkivali. Potaknutim tim iskustvom šest mjeseci poslije odlazimo na putovanje od deset dana preko bare od 11 sati, ali ovoga puta svi troje. Iako sam bila spremna na najgore, moram priznati da sam se čak i iznenadila. Let je prošao odlično, samo nas je vremenska razlika dotukla. Dok se mališan prilagodio na vremensku zonu mi smo taman već pakirali kofere za nazad. Naravno razgledavanje turističkih atrakcija svedene su na minimum. Sve smo prilagodili njemu, i njegovim potrebama. Najviše smo vremena provodili u obližnjim parkovima. Kasnije gdje god sam putovala opet je išao sa mnom jer jednostavno ne mogu zamislit da se odvojimo na duže od tri dana, i svaki put kad se vratimo s putovanja dolazim doma spuštam kofere, zovem mamu i govorim joj kako trebam hitan odmor od nekoliko sati, bar da se naspavam. Ali bezobzira na sve to, opet se pitam – ima smisla djecu koja se ionako kasnije ničega ne sjećaju, kojima je zapravo svejedno gdje se nalaze, što jedu i gdje spavaju voditi na putovanja. Je li je to mučenje i za njih i za roditelje. A opet s druge strane (bar meni) mučenje je i samo odvajanje od djeteta.
I onda kad me netko pita za savjet nikad ne znam što bih rekla. Zapravo puno toga ovisi i o izdržljivosti roditelja, ambiciji i naravno o djetetu, kako podnosi put, je li zahtjevno, preaktivno ili mirno.

Piše: Iva Leko
Foto: Privatni album

comment closed