Ekskluzivno…
Splitski rukometaš Ivan Slišković (22) u ekskluzivnom intervjuu za portal Scena.hr progovorio je o svojoj sportskoj karijeri. Talentirani lijevi vanjski skromno i pomalo stidljivo otkriva detalje svog blistavog proboja među najbolje hrvatske rukometaše. Njegovom nedavnom nastupu za reprezentaciju u Danskoj prethodilo je dokazivanje u slovenskom Celju, a najveću podršku daju mu otac Stjepan, sestra Dragica te najbliža rodbina i prijatelji. Nova zvijezda ‘kauboja’ uvijek se okreće pozitivnim stvarima i sportskim dostignućima, koja, kad se sve slegne, rado nazdravi uz pivo.
Scena: Prepričajte nam ukratko svoj sportski put.
Pa evo ovako, rukomet sam počeo trenirati s 11 godina. S 16-17 godina sam ušao u prvu ekipu Splita, za koju sam nastupao do devetnaeste godine. Tada sam otišao u Nexe iz Našica, proveo tamo dvije godine i evo sada igram svoju prvu godinu u Celju.
Scena: Kad ste shvatili da je upravo rukomet ono u čemu želite biti najbolji?
U početku je to bila samo aktivnost, kao i većinom kada djeca nešto treniraju, kasnije ulaskom u prvu ekipu Splita i pogotovo odlaskom u Nexe, kad sam trebao odlučiti – rukomet ili faks, odlučio sam da se želim baviti rukometom na najvišem mogućem nivou.
Scena: Jeste li ikad pomislili da odustanete? Kad vam je bilo najteže?
Pa bilo je teških situacija kao i svakom sportašu, kad ti stvari ne idu kako želiš, ali nikad nisam pomislio da odustanem jer sam volio to što radim i znao sam da će se taj trud kad tada isplatiti.
Scena: Kako je došlo do vašeg angažmana u reprezentaciji?
Do mog angažmana je naravno došlo pozivom izbornika Goluže, vjerujem da je izbornik pratio moje igre i u Nexeu, ali mislim da je ova polusezona u Celju bila ipak na puno većem nivou i da su me te partije dovele do reprezentacije. Goluža je taj koji me pratio kroz sezonu i uvrstio u reprezentaciju. Dao mi je minute koje sam se trudio što bolje iskoristiti i na tome sam mu jako zahvalan.
Scena: Koju ste pouku svi skupa izvukli s nedavno završenog Europskog prvenstva u Danskoj? Što vas je to na kraju dovelo tek do četvrtog mjesta, umjesto do medalje?
Dali smo sve od sebe u toj utakmici protiv Danske, kao i u svakoj naravno. Znali smo da će biti teško jer igraju kod kuće pred 15 tisuća svojih navijača, ali, kažem, vjerovali smo u sebe i dobrim dijelom utakmice smo pokazali da imamo i zašto. Na kraju su nas, nažalost, neke greške i možda odluke sudaca u prijelomnim trenucima stajale pobjede i tog finala, u kojem tko zna što bi bilo. Nakon tog poraza se bilo teško vratiti i u utakmici za treće mjesto smo izgubili od Španjolaca, koji su taj dan bili bolji. Ipak, mislim da smo odradili jedan dobar turnir i da smo se svi borili u svakom trenutku kao jedan, i kad smo gubili i kad smo vodili, i to je ono najbitnije. Zbog toga moramo svi biti zadovoljni, iako, nažalost, nije došla ta medalja, ali ako ovako nastavimo sigurno će ih biti dosta u budućnosti.
Scena: S kim se od kolega u reprezentaciji najviše slažete, a tko vam je uzor?
Pa svi su jako dobri, zapravo odlični momci i spremni na pomoć, tako da ne mogu nikoga posebno izdvojiti, jedino što mogu reći da sam najviše vremena provodio s Ivićem, pošto smo bili cimeri, ha-ha. Uzora zapravo nemam, od svakog velikog igrača pokušavam vidjeti nešto dobro i to možda uklopiti u svoj stil igre.
Scena: Kako ste zadovoljni situacijom i atmosferom u Celju? Što bi se još moglo popraviti?
Situacija i atmosfera u klubu su jako dobre, dobra smo klapa, generacijski smo svi tu negdje i jako dobro se slažemo, kako na terenu, tako i van njega. Jedino što bi se moglo popraviti je stanje na tablici prvenstva, gdje zaostajemo za vodećim Gorenjem tri boda, ali vjerujem da ima dosta do kraja prvenstva i da to možemo nadoknaditi.
Scena: Izdvojite svoju najbolju utakmicu s Celjem.
Iako sam odigrao jako dobru partiju protiv mađarskog Veszprema u Ligi prvaka, mislim da mi je najbolja utakmica bila baš protiv Zagreba u Celju, također Liga prvaka. U jednoj predivnoj atmosferi mislim da smo i ekipno odigrali najbolju utakmicu u sezoni zasad i pobijedili 26:20. Rekli su novinari: ‘ko će kome nego svoj svome, a ja sam se samo nasmijao, tako je ispalo. Ali ekipa i ja posebno ćemo se potruditi da pobijedimo Zaporožje i tako otvorimo Zagrebu put dalje u Ligi prvaka.
Scena: O kojem klubu sanjate, gdje biste najviše voljeli zaigrati?
Oduvijek mi je nekako Kiel bio pojam za klupski rukomet, međutim ima niz velikih klubova u kojima se da nadam da ću zaigrati.
Scena: Tko vam je danas najveća podrška u životu?
Danas mi je najveća podrška moja obitelj i moji najbliži prijatelji.
Scena: Kako obitelj i prijatelji reagira na vaš rukometni uspjeh? Možete li izdvojiti neku reakciju bližnjih koja vas je posebno dirnula?
Sve je to nekako meni normalno, to je ono čime se bavim svaki dan i nastojim biti što bolji, ali ovaj nastup za reprezentaciju je nekako sve to podigao na višu razinu, nekako se to još više pratilo. Naravno, ipak reprezentacija predstavlja našu domovinu pa su pratili i oni koji me ne prate u klubu. Moji su to sve jako pomno pratili svaki dan i malo je reći da su ponosni na mene. Puno je bilo reakcija, koje mi puno znače, a meni je posebno zadovoljstvo da njih učinim ponosnima.
Scena: Imate li uz rukomet vremena i za ljubav?
Haha… Uz dobru organizaciju za sve se nađe vremena.
Scena: Kako se opuštate kad imate slobodnog vremena?
Imamo dosta naporan ritam tako da to slobodno vrijeme koristim za odmor i spavanje, ali i druženje s prijateljima na kavama.
Scena: Za kraj nekoliko blic-pitanja. Omiljeno jelo?
Sestrina pita od jabuka.
Scena: Omiljeno mjesto za izlazak?
Par klubova u Splitu.
Scena: Najbolje piće za večernji izlazak?
Ako se nađe vremena za izlazak, možda pivo da se malo opustim.
Scena: Najdraži bend/pjevač/pjevačica?
Mogu poslušati svaku vrstu muzike.
Scena: Najdraži film?
Uf, ima ih dosta.
Scena: Da niste rukometaš, bili bi…?
Ne znam, vjerojatno bih se bavio nekim sportom.
Foto: PR