Jelena Orešković: Kako je gradonačelnica naljutila Parižane

Kolumna…

Piše: Jelena Orešković

Dok je netom završen tjedan mode razveselio modne sladokusce iz raznih krajeva svijeta, on za Parižane opet nije bio ništa više do li dodatan razlog da proklinju prometnu gužvu kojom je grad bio zakrčen.

I pored tjedna mode promet je u Parizu nesnošljiv, a onda se još, ko’ za vraga, svako toliko u njemu nešto događa, u najmanju ruku neki novi štrajk osjetljivih sindikalista koji u borbi za svoja prava okupiraju ulice pod parolom ‘Liberté, égalité, fraternité’ zaboravljajući pritom na prava ostatka radnog naroda da do svojih ureda dođu u miru.

A onda, kao da sve ovo skupa nije dovoljno, u posljednje vrijeme se u načeto strpljenje vozača uplela i gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo sa svojim revolucionarnim idejama o ekološkoj politici grada.

Kako pak ekologija i ispušni plinovi ne idu u isti kontekst, Parižaninavikli na komfor svojih automobila i brzinu kojom ih na posao dovezu omiljeni im skuteri, najvažnija pokretna imovina svakog Parižanina, a priori su bili protiv novih mjera gradonačelnice proizašlih iz prošlogodišnje Konferencije UN-a o klimatskim promjenama i na njoj donesenih odluka čiji je cilj smanjenje emisije štetnih plinova, logično, zbog toga što se tako nešto može ostvariti samo uz smanjenu uporabu motornih vozila.

Save the planet – Paris sans voiture
S jedne strane otpor je očekivan jer je navike najteže promijeniti, no istovremeno se čudim još jednom u nizu apsurda suvremenog čovjeka koji je ekološki osviješten samo dotle dok ta svijest od njega zahtjeva prosljeđivanje ‘Save the planet’ parola po društvenim mrežama, no zatraži li se od njega ista više, išta što bi ga pomaknulo iz komforne zone njegovih navika, on zaboravlja na otopljene ledenjake i globalno zagrijavanje i jedino do čega mu je stalo jest da do posla dođe istim putem kojim je navikao. I istim prijevoznim sredstvom.

Pa ipak, pored ovih ‘u navike ogrnutih Parižana’, postoje i oni čija iskrena briga o okolišu nadilazi Facebook opciju ‘share’. Radi se o grupi entuzijasta koja je 2014. godine pokrenula inicijativu ‘Paris sans voiture’. Svoju zamisao o Parizu koji se na jedan dan pretvara u pješačku zonu prezentirali su gradonačelnici, poznatoj upravo po svojoj borbi za očuvanje okoliša.

Ideja je bila da se Pariz bar jednu nedjelju 2015. godine vrati u prošlost, u 50′-te i 70′-te godine prošlog stoljeća kada su građani mogli uživati u nedjeljama bez motornih vozila koje su nestajale i vraćale se u trend s izmjenama upravljačkih struktura da bi konačno 2000. ponovo postale aktualne te se od tada svakog 22. rujna u godini zatvarao promet u mnogim europskim gradovima.

Kako danas ovi mladi ljudi s osmjehom priznaju, zadovoljni što im strahovi nisu bili kočnica već pokretač, u početku su se bojali i pomisliti da bi se njihova zamisao mogla pretvoriti u stvarnost znajući da je pred njima neizvjestan put u dobivanju blagoslova od gradonačelnice zatim i policije, a potom i neupitna borba s otporom građana koji toj ideji neće biti nakloni.

Srećom, ispostavilo se da u svojoj želji da Parižanima pruže šansu da srcem grada šeću bez straha od automobila, piju kave na terasama bez buke motora dok im djeca bezbrižno voze bicikle, trče, utrkuju na rolerima nisu bili usamljeni jer je gradonačelnica objeručke prigrlila ideju i pomogla im da njihov san postane stvarnost.

Nakon uspjeha akcija u Lilleu i Bordeauxu, gdje se promet zatvarao čak jednom na mjesec, došao je red i na Pariz 27. rujna 2015. kad je prvi put zabranjen promet motornim vozilima i do sada je dan bez vozila organiziran dva puta, a šuška se da se ideja toliko svidjela gradonačelnici i velikom djelu građana da bi ova tendencija mogla postati pariškom praksom.

Inače, inicijativa ‘Paris sans voitures’ je puno više od pukog zaustavljanja prometa. Ona sadržava jednu sasvim novu, širu dimenziju o tome kako bi dan bez automobila trebao izgledati. Nije joj, kao što se to njezinim protivnicima čini, cilj bespotrebno zakrčiti promet na ostalim prometnicama koje su otvorene, već promijeniti svijest suvremenih Parižana i navesti ih da bar nedjelju provedu izvan automobila, na svježem zraku s obitelji i prijateljima aktivno sudjelujući u nekom od brojnih sportskih programa koje grad taj dan organizira, potpuno se relaksirajući u prirodi bez buke.

Da nedjelja u gradu s ljudima, ne automobilima, uopće nije loša ideja, uvjerili su se i Parižani čije su zadovoljne reakcije ušutkale otpor onih koji su, mašući podacima o beznačajnom postotku poboljšanja kvalitete zraka, nastojali pobiti osnovnu premisu inicijative o važnosti smanjenja polucije u Parizu.

Čak je i osnovni argument protivnika ideje kako će ovakvo rješenje povećati zastoje na drugim prometnicama opovrgnut činjenicom da je produženje zastoja od svega dvije do tri dodatne minute neznatno naspram pozitivnih rezultata koje ukidanje prometa, makar samo lokalno, ima na smanjenje zagađenosti zraka.

Pariz – ekološki prijateljski grad
S pozitivnim reakcijama, gradonačelnica je bila sve ustrajnija i maštovitija u transformaciji Pariza u ekološki prijateljski grad, a nadasve hrabrija kad je odlučila zatvoriti još jedan popularan prometni put, onaj duž čuvene Rive gauche, obale uz lijevu (južnu) stranu Seine, i pretvoriti ga u šetnicu sa zelenim površinama, plutajućim vrtovima Nikki de Saint Phalle na pet otočića od kojeg svaki ima različitu vegetaciju, s igralištima za djecu i 20 metara dugim zidom po kojem djeca mogu crtati, terasama kafića i restorana na simpatičnim barkama s pogledom na čuveni most Alexandre III.

Ovome sam se osobno najviše radovala, no zatekla sam se neki dan na toj istoj Seini nemalo razočarana ne naišavši ni na što od gore opisanog. Je li sve to bio samo dio ljetnog dekora ili kratkoročne promotivne akcije, ne znam, no budući da uz rijeku ovih dana nema ničeg osim prekrasnog pogleda na impresivne pariške mostove koji tu šetnicu bez sumnje čine posjeta vrijednom, pitam se koliko je uistinu bilo opravdano trajno je zatvoriti za promet.

S druge strane, jedna druga zabrana pokazala se prilično dobrim potezom. Zabrana prometa duž avenije Champs Elysees svake prve nedjelje u mjesecu, prema tvrdnjama ugostitelja s elizejskih terasa ispostavila se ne samo dobrim ekološkim, već i turističkim potezom pa je, primjerice, promet u čuvenom Foquet’s tako, i unatoč cijeni kave od osam eura, narastao za čak 15 posto!

“Ako želite stvoriti neprijatelje, pokušajte nešto promijeniti”
Na kraju krajeva, vrijeme će pokazati koliko su sve ove promijene dobra donijele Parizu i njegovim stanovnicima, a u međuvremenu će, kao i obično kad su promjene u pitanju, biti onih koji će ih podržavati te onih koji će im se protiviti.

Koliko je istine u riječima Woodrow Wilsona “Ako želite stvoriti neprijatelje, pokušajte nešto promijeniti” najbolje zna sadašnja gradonačelnica Pariza, koja je u nastojanju da učini nešto dobro za grad, da unaprijedi kvalitetu života Parižana i obogati turističku ponudu dajući Parizu novi imidž, uspjela stvoriti neprijatelje usudivši se taknuti u nešto tako čvrsto i nepokolebljivo kao što su ljudske navike. Je li to bila hrabrost ili glupost, tek će se vidjeti.

Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album