Do mog preseljenja u Francusku došlo je toliko spontano, bez puno filozofije i panike, kao da sam pune 32 godine znala da će se tog proljeća 2011. godine to dogoditi pa kad je konačno svanuo i taj dan, ja sam mirno sjela u avion za Pariz bez straha da sam nešto važno zaboravila u svom rodnom gradu jer je ono najvažnije ionako bilo u meni – moja Panthea. Kad sam ugledala Dasa i njegove velike crne oči na aerodromu, znala sam da sam ‘stigla kući’.

Učila sam živjeti na ulicama drugog grada, druge zemlje

Moje srce je definitivno pripadalo ovdje, uz moju, tada tek buduću, obitelj. Međutim, ta emotivna komponenta, iako važna i velik motiv, ne pomaže puno kad trebaš iznova izgraditi svoj život u zemlji čiji čak ni jezik ne znaš. Danas sam uvjerena da mi je činjenica da sam brzo nakon preseljenja rodila i bila potpuno okupirana malom bebom pomogla da nekako, nesvjesno, ‘prohodam’ period privikavanja na život u gradu koji se potpuno razlikuje od Zagreba. Zapravo sam, dok sam se uhodavala u ulogu majke, istovremeno se i učila živjeti ovdje.

Dok sam se satima šetala s Pantheom u kolicima, sjećam se da sam se pitala hoću li se ikada zapravo naviknuti na svoj novi život. A u to vrijeme sam najodlučnije tvrdila da je preseljenje u Pariz za mene ‘piece of cake’. Hvala Bogu da sam šampion u napumpavanju snagom i pozitivnim mislima jer da nije te moje osobine, teško bi vesela prošla kroz to razdoblje: bez prijatelja s kojima već skoro 30 godina dijelim sreću, tugu i strah, bez obitelji koju sam ostavila, bez poznavanja jezika da uspostavim kontakt sa simpa mamom u parku… Samo s planom Pariza u rukama i bebom u kolicima po cijele dane sam učila živjeti na ulicama drugog grada i druge zemlje.

Ponavljam ovo ‘učila’. U isto vrijeme se pitam je li to pravi izraz za ono što sam prolazila prvih godinu dana svog boravka ovdje. Ne pada mi na pamet bolja riječ za mlataranje rukama uz neartikulirane zvukove koji su iz mene izlazili u želji da pitam prodavačicu gdje se nalazi hrana za bebe. Pa kad me sirota žena konačno razumjela i, uz uzvik rekla: “Oh, vous cherchez le rayon pour les bebes!” te odvela do polica s dječjom odjećom, iako nisam našla hranu, naučila sam da ću dječju robu naći pod “rayon pour les bebes” (to je, u biti, odjeljak s dječjom robom, toaletnim priborom pa čak i hranom za djecu, iako to ovdje nije bio slučaj).

U ljekarnama sam se nauživala više srama nego u osjetljivim pubertetskim danima. Naime, kad misliš da tražiš kremu za dječju guzu, a dobiješ mast za hemeroide, onda shvatiš da ti je izgovor stvarno ispod svakog nivoa i da se hitno time moraš pozabaviti. Kako drugačije nego štrebanjem uz ‘La Methode Assimil’ (naravno, kad uhvatiš vremena uz dijete koje te prati čak i na toalet i uporno odbija spavati popodne).

Jednom kad jezik svladaš, puno je lakše, no i dalje si učenik. Škola traje sve dok ne naučiš živjeti kao Parižanin.

Tako sam, nakon što me par puta dobro opalilo po džepu, naučila da ovdje postoji sasvim jedan drugi svijet, neotkriven turistima. Taj svijet ima sve što je potrebno za svakodnevnicu i za luksuzni život, ali po puno realnijim cijenama jer u Parizu stvarno trebaš biti, neka mi nitko ne zamjeri, ‘naivni turist’ da trošiš novce na mjestima poput Champs Elysees gdje su u robnoj kući Publicis Drugstore prehrambeni i farmaceutski proizvodi i do 100 posto skuplji nego oni u ulici niže, u Rue Boetie.

Preskupa haljina…

Možda stalno nešto piskaram protiv tog nesretnog Champs Elysees, ali ne mogu pobjeći od animoziteta koji osjećam prema turistički prenapučenim mjestima jer to nužno uz sebe veže preveliku komercijalizaciju i degradaciju čak i vrlo lijepe avenije kao što je ova: od loše ponude po visokim cijenama do mase lažnih bogalja, lopova i slično.

Da vam dočaram koliko turist može biti zaveden, ispričat ću jednu anegdotu; Ulazi meni u stan moja prpošna frendica sa svojim krupnim očima sretno vičući kako je našla savršenu haljinu u jednoj skupoj galeriji na Champs Elysees te je zadovoljna kako je dobro prošla – samo 100 eura! Budući da sam ja, kako ona voli reći, ‘prokleta’, par dana nakon toga, naišla sam na istu haljinu, normalno, po ‘nešto’ nižoj cijeni. U ulici Victor Hugo, na štenderu, gospođa je haljinu prodavala za 35 eura. Tako da je moja zadovoljna frendica zapravo platila pogled na pozlaćene zidove skupe galerije onih preostalih 65 eura. Eto još jedne lekcije!

Najčešće sam, ipak, ostajala zapanjena time koliko cijene mogu varirati od ljekarne do ljekarne pa čak i u rasponu od samo 50 metara. Sve dok me moja Karine, moj dobri duh, nije uputila u 26 rue du Four na Saint – Germain – des – Pres u najjeftiniju ljekarnu u gradu. Danas je to moja farmaceutska oaza, a i sve moje frendice se ovdje uredno nakrcaju zalihama jer su popularne Avene, Filorga, Ducray, Vichy i slične kreme jeftinije nego u Zagrebu.

U stan pustila lopova…

Jedna od najvažnijih lekcija svakako je ona koju sam u jednoj od ranijih kolumna detaljno opisala pod nazivom: ‘Nepažnja skupo košta na Champs Elysees’. Mogla bih nastaviti i na Saint-Germain-des-pres i na Montmartre i u Palace Royal… Čak i u vlastitom domu.

Jednom sam tako, sjetivši se kako su mi rekli, da se u predbožićno doba skupljaju sitni prilozi za vatrogasce, dimnjačare… širom otvorila vrata čovjeku koji se predstavio kao djelatnik firme koja provjerava sigurnost kamina. Čovjek se vrlo službeno uputio provjeriti sigurnost našeg kamina. Ja sam ga pristojno ponudila kavom, kad je zvono na vratima počelo luđački zvoniti. Bio je to kućepazitelj. Uletio je u stan urlavši na ovog ‘službenog posjetitelja’ i izbacivši ga van iz stana i zgrade uz prijetnju da je policija obaviještena. Na slabašnom francuskom sa snažnim portugalskim naglaskom, kućepazitelj mi je objasnio da sam u stan pustila lopova! Naime, kućepazitelji su o onim pravim službenim posjetiteljima obaviješteni na vrijeme te o tome obavijeste stanare. Ja, očito te papiriće što vise na ulaznim vratima uglavnom nisam gledala, a i što bih kad sam u to vrijeme od francuskog znala samo brojeve prepoznati.

Kasnije su mi pojasnili i ovo gradivo: moj ‘službeni posjetitelj’ tog je dana došao isključivo kao ‘izviđač’ u našu zgradu, ne bi li izvidio teren za pothvat koji će izvršiti kad situacija bude pogodna. Recimo kad se ode na godišnje odmore. Ista priča samo s nesretnim završetkom, desila se mojoj poznanici koja je pustila u stan dvojicu mladića koja su navodno došla provjeriti prozore, da bi, nakon nekoliko mjeseci, po povratku s puta zatekla opustošen stan.

Bilo je tu lekcija i lekcija. Gotovo sam svaki put kad bi izašla na ulicu, a očito ponekad i u ‘sigurnosti’ vlastitog doma, naučila ponešto o ovom gradu.

Bile lijepe ili manje lijepe, sve lekcije koje sam prošla kao i one koje me tek čekaju, itekako su vrijedne jer sam kroz život ovdje upijala život velegrada, promatrala ljude svih vjera i boja kože, svih društvenih slojeva, vidjela lopove i ulične prostitutke, shvatila koliko sam ‘malena’ u velikom svijetu. Kako bi Balašević rekao: ‘Samo sam pijun u armiji ljudi’. Ali, pijun sretan u prostranstvu kultura, religija, životnih sudbina, svjetlosti i mraka.

Pijun sretan što ima priliku vidjeti i učiti prihvatiti raznolikost i odbaciti uskogrudnu ljušturu kakvu ti, ne svojom krivnjom, stvori život u sredini koja je po mentalitetu često vrlo malena.