fbpx

Marija Kolb: Što mi prolazi kroz glavu dok igram na sceni?

ALFA (GLU)MICE

Glumica Marija Kolb će u svojim zanimljivim kolumnama otkriti kako izgleda glumački svijet kroz njezine misli i osjećaje. Marija se trenutno priprema za ulogu u predstavi ‘Unterstadt’ koju večeras igra u HNK Osijek.

Piše: Marija Kolb

Marija KolbNeposredno prije početka predstave misli vrludaju, zvuče kao roj pčela. Jesam li sve pripremila… imam li periku na glavi? Check. Cigaršpic u džepu kostima? Check. Jesu li karte u grudnjaku, bič na stolcu iza scene, jesu li mi cipele čvrsto zažnirane? Check, check, check. Lupkam se dlanovima po mišićima, razgibavam što se još da razgibat, stišćem mjehur ne bi li ispitala razinu mokraće i utvrđujem da imam vremena do sljedećeg izlaska sa scene. Moj ‘prep talk’, unutarnji monolog, prekida glas, zapravo krik. Aha, to inspicijent viče po dobrom običaju: “Aaaaaajmo, ekipa na okup, svi na pozicije!“ And we’re off!

Predstava kreće…

Upadam u ‘time loop’. Ne znam kojom brzinom vrijeme teče, ja sam u drugom vremenu i drugom prostoru, ja zapravo više i nisam ja (hvala Bogu , kratki predah). Posudila sam tijelo nekom liku i najljepše je kad uopće ne razmišljam. Kad se dogodi da sve teče. Ali većinu vremena tu je cijelo klupko misli: što mi partner radi, kako se zbog toga osjećam, koja je moja volja i namjera spram toga… Osluškujem prostor, partnera, atmosferu i publiku, a kad se nešto nepredviđeno počne događati (pukne štikla, bubica, crkne reflektor, nema rekvizite, partner ugane zglob ), treba razmišljati brzo pa puštam improvizaciji na volju i proces misli svodi se na rješavanje situacije ili problema: našali se, Marija Kolbkomentiraj, preskoči, padni, zamijeni tekst, izgovori drugi tekst, leti… što god samo da upali. Svaka predstava jedno je putovanje, svaki put jedinstveno i neponovljivo.

Lijepo je biti junak

Igrajući, pronalazim nešto utješno u životu nekog drugog lika. On ima svoje probleme, svoje ciljeve, svoje nade, želje i motive, svoje borbe, koje koliko god teške bile, kad se zastori spuste, nestanu. I čekaju negdje u zrakopraznom prostoru da budu ponovno proživljene. Jedva čekaju. Likovi koje igram puno su me toga naučili o životu, o hrabrosti i odlučnosti, između ostalog zato što su mahom bili borci za pravdu. Lijepo je biti junak pa makar i na sat-dva.

Foto: Privatni album