Senka Bulić: Ima li krivnja mogućnost prestanka ili je kao sudbina?

Vremeplov – Senka Bulić

Redateljica i glumica Senka Bulić na kazališne daske postavila je predstavu ‘Edip’. Premijera nove predstave bila je krajem studenog. Senka kaže da taj izvrstan tekst prodire i do našeg vremena, današnjih nelagoda. Postavlja pitanja poput: Ima li krivnja mogućnost prestanka ili djeluje kao sudbina? Može li se život osloboditi s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku. Što nas može povesti kroz katarzu? Iza Senke je velik broj uloga i režija, a u razgovoru za portal Scena.hr prisjetila se svojih glumačkih početaka kad je bila članica Dječjeg kazališta Titovi mornari u Splitu, do danas kad svoj umjetnički rad i stvaralaštvo ostvaruje kroz svoje kazalište Hotel Bulić. Senka ističe da voli suvremene autore jer odgovaraju njezinom senzibilitetu. Gluma je za nju, dodaje, potreba da duboko radi na nekom materijalu bez zadrške. Bez straha sa suočavanjem vlastite ranjivosti.

Scena: U rujnu ste održali radionicu suvremenog kazališta u kojoj omogućavate razvijanje novih glumačkih vještina, sposobnosti samoizražavanja i kritičkog mišljenja, izražavanje putem kreativnog procesa, ali i stjecanje znanja o različitim formama suvremene umjetnosti. Recite nam nešto više o tome?

Radionicu sam radila u suradnji s organizatorima iz dvorane Scheier, mladom, entuzijastičnom ekipom koja je napravila važne pomake u svojoj sredini u Čakovcu. Nažalost, zbog okolnosti u vezi pandemije nismo mogli biti u prostoru pa smo imali online izvedbu. Bilo je izvrsno iskustvo. Već nekoliko godina održavam radionice sa srednjoškolcima na kojima poučavam o glumačkim tehnikama u suvremenom kazalištu. Radila sam s jako puno mladih, znatiželjnih talentiranih ljudi, nadam se da će se neki odlučiti i za umjetnička zanimanja.

Senka Bulić

Scena: Pokušajte nam približiti kako se glumački proces razvijao u vama?

Glumom se bavim od jako rane dobi. Bila sam članica Titovih mornara u Splitu i radila već rano na velikim projektima, kasnije članica glumačkog studija pri HNK Split. Nakon toga sam upisala Akademiju u Zagrebu. Kroz ta iskustva razvijao se moj odnos prema kazalištu, a koji se mijenjao upoznavanjem novih redatelja, autora… Jako volim suvremene, postdramske autore, odgovaraju mom senzibilitetu. To je poziv, potreba da duboko radim na nekom materijalu bez zadrške.

Scena: Jednom ste izjavili da se ljudi ne žele suočiti s materijalom koji nije ugodan, pa se to reflektira i na kazalište. Bježi li današnji čovjek od suočenja, od ogledala?

U umjetnosti se suočavam sa svim slojevima problema koje materijal nosi. Izbjegavanje suočavanja stvara laž na sceni. Ne bavim se time ako nisam spremna doći i do razina koje su uznemirujuće, imaju neko transformirajuće iskustvo.

Scena: Kako to utječe na vas kao umjetnicu?

To znači mijenjanje, prevladavanje, razumijevanje… To umjetnički transformira. Otkriva nove sposobnosti, suočava s nekim ograničenjima, ali otvara i prostore slobode. Mijenja tijelo, glas…

Scena: Jeste li se suočili kroz svoje djelovanje s cenzurom i autocenzurom?

U umjetnosti ne. Mislim da je to češće u nekim drugim zanimanjima. Nisam dosad imala iskustvo u kojem sam pomišljala na autocenzuru. To je u neskladu sa slobodom u kojoj se jedino do kraja može stvarati.

Scena: Što se događa s umjetničkom slobodom, a što s kritičkim promišljanjem?

To su područja za koja se morate i sami izboriti, načinom bavljenja tekstom, vlastitom motivacijom. Ovisi o načinu koji pristupate temi, da li ulazite u opasnije slojevi te koliko je provokacija planirana, a koliko ona izlazi bez kalkulacije, kao dio umjetničkog rada.

Scena: No vratimo se na početke, u 80 – e godine. Kako pamtite svoje prve uloge?

Pamtim velike redatelje, glumce, prva iskustva s velikom literaturom. Kazalište u kojem sam tada počinjala bilo je jedno od najuzbudljivijih mjesta u bivšoj državi. To je bio vrlo profesionalan, zahtjevan rad i brza mogućnost rada u profesionalnim produkcijama. To je bilo i vrijeme velikih glumačkih zvijezda. koje su punile kazališta.

Senka Bulić

Scena: Devedesetih ste igrali, između ostalog u filmu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i ‘Pont Neuf’. Što biste izdvojili u tim ulogama, u tom vremenu?

Radilo se o različitim ulogama. ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ je bio jako gledan. Publika nas je prepoznavala po scenama iz tog filma. ‘Pont Neuf’ je hermetičniji, ali meni isto jako zanimljiv projekt.

Scena: 2001. godine osnovali ste Hotel Bulić s ciljem da si osigurate slobodu umjetničkog stvaranja koje nije ovisno o trenutačno popularnim trendovima, konvencijama ili reciklažom onoga što je već doživjelo uspjeh. Što vas je motiviralo?

Htjela sam rad u uvjetima koji pružaju više mogućnosti za autorski rad, i glumački i redateljski. Kroz Kazalište Hotel Bulić bavila sam se nekim od ključnih autora koji su kod nas manje izvođeni, a važni su suvremeni pisci poput Elfriede Jelinek, Mishime, Copija, Artauda… Inzistirala sam na novim tekstovima, dosad neizvođenim, praizvedbama ili novim, suvremenim čitanjima. Postavila sam 22 predstave, nastavljam s novim projektima, jednako motivirana da zadržim interes umjetnika i publike…

Scena: Kako sad gledate na te početke, i s čime ste se suočili na tom putu?

Nisam mogla pretpostaviti u kojem će to smjeru ići, a sad je već dvadeset godina, jako puno produkcija, suradnji. Angažman u mojoj nezavisnoj organizaciji mi je puno donio i u smislu snalaženja u raznim uvjetima, puno važnih predstava. Iz te se pozicije također mogu mijenjati stvari.

Scena: Okrenuli ste se autorima poput Raul Damonte Botana, Jean Geneta, Yukio Mishime te Antonina Artauda.

Mislila sam da je važno promovirati autore koji su manje zastupljeni na našim repertoarima, a bitni su i nezaobilazni zbog svoje kvalitete.

Scena: Iz Hotela Bulić izašle su zanimljive predstave poput Evita, Svršimo s Božjim sudom part one, Rekvijem za organe – pokora, Dream of Life… Kako je bilo stvarati te predstave? Najdraži momenti te koja ste si pitanja postavljali tijekom procesa?

Neke određene autore jako poželim raditi. Imam intuitivnu potrebu kroz njih govoriti o sebi. Događa se da se u tim tekstovima osjete problemi i nemiri koje proživljavamo, ali nikad ih ne postavljam direktno, dnevnopolitički. Ne kalkuliram izborima tekstova. Većinu tekstova koje sam radila produciralo je Kazalište Hotel Bulić. Od Copijeve ‘Evite’, Mishime, Jelinek, Artaudova opusa. Radilo se o hrvatskim praizvedbama, na što sam posebno ponosna.

Scena: Tu su i predstave ‘Kurlani’ i Hedda Gabler. Kako je bilo raditi na tim predstavama. U današnje vrijeme još uvijek se borimo za poziciju žena u društvu. Kako vi gledate na položaj žena unutar obitelji, unutar ljubavnih odnosa, unutar društva. Ima li apsurda i u tom segmentu?

Zbog toga mi je bilo i posebno zanimljivo raditi tekstove, zbog ženske pozicije u dva različita konteksta. U Kurlanima odzvanja jeka nekih vremena za koja mislimo da su iza nas, ali su u svojoj brutalnosti vrlo bliska…Noru i Heddu Gabler sam radila jer me zanimala ženska pozicija u novim okolnostima, različitim od vremena u kojem su praizvedene i bile skandalozne. Iz tih tekstova stoje upozorenja o utjecaju društva na sudbinu čovjeka, ali i posljedicama slobodnih odabira.

Scena: Igrali ste i u predstavi ‘Egzorcizam’ Dalibora Matanića. Što je u vama ostalo od te predstave? Koje je vaše viđenje zla?

To je bilo vrlo intenzivno i iscrpljujuće iskustvo u kojem smo ulazili u vlastitu podsvijest, strahove. Bilo je teško zadržati distancu. Pitanja o uzrocima zla vode u razmišljanja o tome da li se radi o slabosti, da li je kontrola zla u našoj moći, možemo li kontrolirati vlastite instinkte.

Egzorcizam

Scena: Što trenutno radite i kakvi su planovi?

Izašli smo s premijerom ‘Edipa’ kojeg sam režirala i u kojem igram Jokastu. U predstavi je u ulozi Edipa Mateo Videk, Jure Radnić igra Tiresiju, Alan Katić Kreonta. Sjajne kostime napravio je naš izvrsni kostimograf Oliver Jularić, moj dugogodišnji suradnik. Damir Martinović Mrle je radio glazbu, a Tomislav Ćurković scenografiju. Izvrstan tekst u prijevodu Tomislava Ladana koji prodire do našeg vremena, današnjih nelagoda. Ima li krivnja mogućnost prestanka ili djeluje kao sudbina. Može li se život osloboditi s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku. Što nas može povesti kroz katarzu?

Scena: Citat kojim biste završili ovaj razgovor?

Ne mogu zamisliti niti jedno umjetničko djelo da postoji odvojeno od samog života. (Artaud)

Foto: Scena.hr, Nenad Reberšćak, Tomislav Ćurković uz odorenje Senka Bulić