Ekskluzivno za Scenu…
Život, umjetnost i snovi
Talentiranu glazbenicu šira javnost upoznala je lani u prvoj sezoni showa The Voice. Božidarka Matija Čerina pjeva u četiri benda, magistrica je likovne pedagogije, vodi dječje treninge capoeire, plivački je sudac, volontira s djecom s posebnim potrebama, a trenutno upisuje drugi fakultet. U glazbu i likovnost zaljubljena je od djetinjstva. Taj magičan svijet umjetnosti otkrili su joj roditelji. Božidarka se potpuno sama probija na glazbenoj sceni. Nema glazbenog menadžera, ni diskografa, sama financira svoje pjesme i spotove, ali ne odustaje. Božidarka je pozitivna i vedra mlada žena koja čvrsto vjeruje u svoj san i slijedi ga. No Božidarka je prerano doznala koliko život može biti težak i okrutan. Njezina majka je godinama bolovala od tumora. Božidarka je imala 18 godina kad joj je preminula majka. A novi šok je uslijedio kad je prije tri godine preminuo i njezin otac, također je obolio od tumora. Neizmjernu ljubav i tugu svojih roditelja opjevala je u novoj pjesmi Lucylle. U dirljivom razgovoru za portal Scena.hr Božidarka govori o svom životu, glazbi i snovima…
Scena: Snimili ste svoju novu pjesmu Lucylle. O čemu govori pjesma?
Lucylle je pjesma s ljetnom atmosferom u zvuku i nekako mi tjera tijelo da se ljuljuška čak i onda 
kad sjedim. Iako je pjesma veselog zvuka, ona nosi vrlo osobnu priču o kompleksnosti ljudskih odnosa. Ako niste upoznati s pričom iz pjesme, uopće vam ne pada na pamet da je pjesma dosta teška i osobna. I to mi je super. Kad sam pisala riječi za pjesmu, jednostavno sam se prepustila osjećaju i sjećanjima na odnos mojih roditelja. Kako je moj otac gledao na majku i koliko mu je bilo teško kad nas je napustila.
Scena: Hoćete li snimiti spot za novu pjesmu te kako rješavate problem financiranja pjesama?
Spot je u izradi i nadam se da će uskoro ugledati svijetlo dana. Radim ga s mojim prijateljicama Gloriom Sellan i Jadrankom Lacković koje su jako talentirane umjetnice. Ne želim spot koji će biti ‘normalan’, već više artistički s malo drugačijim razmišljanjem. Mislim da svi koji se bavimo glazbom, a nismo dobro novčano potkovani, imamo problema s financiranjem. I samo ako imamo sreće da su nam prijatelji talentirani, možemo nešto napraviti. Zaista moram reći da imam jako talentirane prijatelje i da sam sretna što imam mogućnost raditi ono što volim i na način koji volim. Da nema njih, ne bi bilo ove pjesme. Moram najviše biti zahvalna svom prijatelju i kolegi Vedranu Vučkoviću kojeg zovem Vule i Toniju Milohaniću koji su napravili za mene pjesmu Lucylle. Zaista im hvala što vjeruju u mene i što mi stvarno puno pomažu. Voljela bih da i oni dobe svoju priliku za pokazivanje svojih talenata. Tko zna, možda se nešto od ovog iznjedri… Hrvatska je mala i nije kao recimo Amerika koja ima veliko tržište, a izdavačke kuće ‘bore’ se za izvođače. Tako da je izvođačima puno lakše financiranje, pa i onaj izvođač koji nema novaca, može uspjeti. Kod nas je nažalost puno teže jer sve morate sami financirati, a svi znamo da to nije mali novac.
Scena: Jesu li YouTube i Facebook dobar način da dođete do slušatelja i publike? Što takvoj vrsti promocije ipak nedostaje?
Danas smo u svijetu koji je jako viralan i zaista se puno može postići promocijom preko Facebooka i YouTubea, ali nedostaje to što vaše objave ljudi moraju što više dijeliti i označavati da bi vidljivost bila što veća jer inače ništa od promocije.
Scena: Sudjelovali ste u prvoj sezoni The Voice. Je li se nešto promijenilo u vašem životu nakon showa?
Kad ste dio tog zaista prekrasnog i ogromnog showa The Voica na kojem rade predivni ljudi, jednostavno nemate osjećaj da toliko ljudi to gleda. Dok ste tamo, ljudi koje ne vidite na svojim televizijama brinu o vama kao da ste njihova djeca i na neki način vas štite. Bar sam se ja tako osjećala. Moram priznati da nisam ni bila svjesna svega dok The Voice nije završio. Meni je bilo čudno kako su me ljudi na ulici prepoznavali i željeli popričati te dati mi podršku. I nikako se nisam mogla naviknuti na to. Cijelo vrijeme sam se osvrtala i gledala gdje je skrivena kamera.
Scena: Glazbom se bavite od djetinjstva, ispričajte nam kako je sve počelo. Tko vas je uveo u svijet glazbe?
Kako kaže većina glazbenika: Ja sam rođena u glazbi…hehe. Zaista najranija sjećanja me vežu za glazbu. Moja sestra je svirala klavir, tako da su me zvuci nota impresionirali od najranije dobi. Moji roditelji su imali veliko, predivno društvo s kojim su se često nalazili i družili. Ta druženja su bila specifična po tome što su svi bili glazbeno talentirani, pa je tu bilo gitara i pjevalo se do dugo u noći. Često bih zaspala na stolici uz zvuke naših starih pjesama. S njima sam počela pjevati. Digla bi se na stolicu i pjevala, a kasnije sam mučila goste koji bi dolazili kod nas da kupe papirnatu ulaznicu i sjede na kauču, slušaju i gledaju kako ja samo za njih plešem, pjevam i glumim. Baš sam ih mučila. Čudim se što su se vraćali u našu kuću.
Scena: Magistrica ste likovne pedagogije, no ipak je prevladala glazba. Zašto?
Da, završila sam akademiju, smjer likovna pedagogija s matičnim predmetom Grafika. Meni su glazba i likovna umjetnost isprepletene. Moja majka bila je jako cijenjeni likovni kritičar, pa sam odrasla uz umjetnosti. Pored škole išla sam i u glazbenu školu gdje sam svirala klavir. Moja obitelj je zaista svestrana i sretna sam da sam imala toliko mogućnosti i toliko toga dok sam odrastala. Glazba mi je uvijek bila ljubav koja je bila prisutna u svim mojim likovnim radovima i kroz cijeli studij…. Pjevati s bendom sam krenula već sa 16 godina i nikad nije bilo pitanje da se jedno ostavi radi drugoga. Glazba i likovnost je umjetnost. To je za mene isto. Jedno ne isključuje dugo. Dok pjevam i stvaram glazbu, stvaram i radim svoje grafike. To sam ja, to je ono što me čini.
Scena: Pjevate u više bendova, imate puno nastupa. Kakav je vaš repertoar?
Puno godina pjevam sa svojim dečkima iz grupe Largo i s njima zaista imam raznolik repertoar od domaćih do stranih pjesama. Oni su mi kao obitelj. Volim s njima nastupati jer nam je atmosfera uvijek prekrasna. Pored mog Larga, imam i akustični trio zvan Sarah Connor & Terminatori. To je zaista simpatičan trio, dvije gitare i ja. Sviramo strane pjesme 60-ih,70-ih i 80-ih godina, iako se na repertoaru svakako nalaze i pjesme novijeg datuma. Tako se može uživati u zaista šarolikom opusu i svojevrsnom glazbenom vremeplovu. Upravo jedan od gitarista je Vule (Vedran Vučković ) koji je napisao glazbu za Lucylle. No tu je i Brasil Esta s kojima pjevam na portugalskom jeziku i po novom Cabaret band. Ma sigurna sam da će biti još projekata, a jedan se već krenuo kuhati za jesen.
Scena: Kako zamišljate svoju glazbenu karijeru?
Život me naučio da ne zamišljam previše unaprijed jer je nepredvidljiv, ali svakako bih voljela pjevati pjesme s kojima živim. One koje pričaju moju priču, moje osjećaje i moje stanje. Bilo bi predivno da publika prihvati i voli slušati pjesme koje radim. Priznajem , zamislim ponekad kako bi bilo imati karijeru s vlastitom publikom koja dolazi na moje koncerte, koja sluša moje pjesme… Divno bi to bilo! Nadam se ostvarivo. Možda pristupam dosta naivno, ali vjerujem da kvaliteta ipak nekako ispliva.
Scena: Nemate menadžera ni diskografa. Zašto?
Za sad nemam. Prije nego što je pjesma ugledala svijetlo dana, poslala sam je nekim izdavačkim kućama. No vjerujem da imaju jako puno posla i puno novih prijedloga za suradnju… Znam da ono što pjevam i želim pjevati nije standardna glazba koju dosta mladih sluša danas, ali nadam se da će netko prepoznati moju strast prema glazbi .O menadžerima i tko su oni ne znam puno, pa mi je teško i govoriti. Sigurna sam da Hrvatska ima puno kvalitetnih menadžera, ali naravno i onih ‘lovaca u mutnom’.
Scena: Kako izgleda život mlade glazbenice koja se sama probija u glazbenom svijetu? Mane i prednosti…? 
Težak. Svaki dan je borba! Nekad malo manja, a nekad veća. Često sam iscrpljena da ne znam za sebe, ali nekako je lakše jer radim ono što volim. Vjerujem da će se većina glazbenika složiti sa mnom. Teško je kad nemate izdavača jer sve morate sami raditi. Sama moram obavještavati medije u nadi da će netko objaviti koju riječ o meni, slati radijima svoju pjesmu. Moliti se da je netko pusti jer ipak radio i mediji pjesmu čine vidljivom i na taj način se dopire do slušatelja. Ako vas radio ne pušta uzaludan trud i pjesma može biti najbolja, ali jednostavno nitko je neće doživjeti. Kad ste pod izdavačem, takve stvari su puno pristupačnije i lakše.
Scena: Radite li još nešto osim glazbe?
Ja sam tip osobe koja stalno mora biti u pokretu i stalno nešto raditi, pa tako vodim dječje treninge capoeire, vodim karaoke, programe, plivački sam sudac, kad mi vrijeme to dopusti volontiram s djecom s posebnim potrebama, a sad sam upravo bila na prijemnom ispitu za još jedan fakultet. Ma stalno nešto radim i jurcam, teško me uhvatiti za rep. Ili si sa mnom u pokretu ili te nema.
Scena: Čija podrška nedostaje mladim glazbenicima?
Puno toga treba glazbenicima za probijanje na sceni… Prije svega trebaju ljudi koji vjeruju u nas i koji su spremni odvojiti svoje vrijeme, prostor. Hrvatska ima jako puno talentiranih ljudi, ali jednostavno nema financijske mogućnosti za ostvarenje zamišljenog, pa je potreban netko tko je spreman raditi s vama razmišljajući o budućnosti, a ne na trenutnu zaradu. To je jako teško jer svi moraju razmišljati o svojim obiteljima i kruhu kojeg moraju pribavljat i to je sasvim razumljivo. Promocija – novine, televizija i radio! Bez toga se usuđujem reći nema ničega, pa bih rekla da je to jedna od najvažnijih stavki koja je potrebna mladim glazbenicima, među kojima sam i ja.
Scena: Tko vam je sada u životu najveća podrška?
Najveća podrška je moja mala obitelj i moji prijatelji koji vjeruju u mene i nikad nisu prestali vjerovati. Oni dolaze na sve moje nastupe, u prvim su redovima i vrište toliko da sutra ne mogu pričati. Šalimo se da su oni moji grupiji!
Scena: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Dobar dio djetinjstva provela sam na otoku Pašmanu koji se nalazi preko puta Zadra. Moji roditelji su iz Dalmacije, pa se i ja smatram napola Dalmatinkom. Moje djetinjstvo je bilo zaista prekrasno – protkano igrom, morem , poljima, glazbom. Moram priznati da sam pomalo bila i divlja, pa je moj otac često govorio da ima sina i kćer u jednom! Bila sam njegov, kako me on zvao, ‘harambaša’. Roditelji su me svuda vodili jer im ja ne bih dala mira dok me ne bi uzeli. Na svim izložbama koje je mama otvarala ja sam jednostavno morala biti tamo. Mama je govorila da je meni samo ‘guzici vidjet puta’! Jedna od najljepših sjećanja me vežu uz naš brod s kojim smo išli po cijelom Jadranu! Obožavala sam biti na tom brodu i raditi na njemu kad ga je trebalo sređivati za ljeto. Zaista sam imala prekrasno djetinjstvo. Najradije bih ga opet proživjela!
Scena: Vaši roditelji su vam bili velika podrška u svemu što ste radili, željeli i sanjali… No prerano ste ostali bez roditelja.
Teško mi je pričati o roditeljima. Ne volim javno govoriti o tome i ne želim da je pozornost na tome, već na mojim pjesmama. Moji roditelji su bili prekrasni ljudi koji su se silno trudili oko moje sestre i mene. Puno toga su me naučili i bili velika podrška u svemu što sam radila. Kad ni sama nisam znala što bi, oni su bili tu da me potaknu i ohrabre. Moja majka se rano razboljela od raka, još dok sam bila dijete i napustila nas je kad sam imala 18 godina. Bilo je jako teško, ali zaista mislim da je mom ocu bilo najteže jer je on ostao bez svoje ljubavi. Tata nas je napustio iznenada prije tri godine od iste bolesti. Imate dvije opcije ili pasti ili ustati. Mene su moji roditelji naučili da nema odustajanja. Život je nepredvidljiv i nikad ne znaš što donosi. Svaki dan ljudi ostaju bez domova, poslova, najmilijih… To je život. Možeš samo hodati i boriti se.
Foto: Jadranka Lacković
